Život se normalizirao... Iako je prošlo tek 6 mjeseci, imam osjećaj kao da sam oduvijek sama... Dobro se snalazim... zadovoljna sam sobom...
Do sada se nisam mogla požaliti... ništa mi ne fali... (osim možda malo više sna , ali tako je to s malom bebom svima)...

Negdje od sv. Nikole, osjećam se čudno... nisam tužna... ne bojim se samoće... uostalom i nisam sama,
ALI ... ne radujem se Božiću kao dosadašnjih godina, ne uživam u pomisli na kićenje bora, otvaranje darova... (Iskreno jedino što me raduje je - francuska salata )


Pretpostavljam da su ovi osjećaji normalni. Uostalom, ovo nam je prvi Božić bez tate, a opet tu je nova beba koja još nije ni imala priliku provesti Božić s tatom.

Kako ste vi preživjele ili tek namjeravate preživjeti taj 1. Božić?