Ako maknemo agresivni marketing ad, kulturu bočice i neinformiranost kao razloge nedojenja, ostaje li što fizičke prirode, a ne tiče se zdravlja majke i djeteta?
Koliko god to majke koje nisu uspjele s dojenjem ne vole čuti, slučajevi kad je objektivno fizički nemoguće dojiti su zaista rijetki. Baš kao što je u (životinjskom) svijetu sisavaca gotovo nemoguće naći jedinku koja nije sposobna dojiti, tako je i s ljudima, koji spadaju u sisavce.
Životinje su tu u prednosti, jer nemaju razvijen dio mozga koji šalje signale poput straha, preispitivanja, nesigurnosti... za razliku od ljudi kojima je to itekako svojstveno. Svi negativni osjećaji manifestiraju se kroz adrenalin, koji blokira oksitocin, hormon ljubavi, sreće, predanosti, koji je zadužen za otpuštanje mlijeka. Dakle, nije problem u stvaranju mlijeka, sve ga sisavke stvaraju, nego mogućnosti da se to mlijeko otpusti, da dođe do mladunčeta. Kod ljudi je dojenje više od fizičkog, to je i emotivni, psihološki proces i ako tu nije sve kako treba (a često je velika zbrka, kome je za zamjeriti..), mlijeko ostaje zarobljeno u kanalićima, beba ne dolazi do njega, dojke se ne prazne, to rezultira smanjenom proizvodnjom i eto ti začaranog kruga..

Ono što treba stalno imati na umu je da mlijeka IMA i bit će ga, dokle god dijete prazni dojke. Zato se treba fokusirati samo na tome da dijete dođe do mlijeka, a za to treba potjerati adrenalin, prigrliti oksitocin, prepustiti se primitivnim instinktima, isključiti neokorteks...