Treba tu imati u vidu i drugačiju kulturnu tradiciju dalekoistočnih naroda. Na pameti su mi scene iz Druckerovih knjiga (ne mogu sad točno citirati iz koje) u kojima opisuje kako je nakon 2. svjetskog rada Amerika Japanu udijelila tehnologiju elektroničkih komponenata smatrajući je "bezveznom" i bezopasnom za ratnog gubitnika. Ono što su smetnuli s uma je japanska (tj. dalekoistočna) tradicija strogog poštivanja hijerarhije, a to je u slučaju industrijske organizacije dovelo do ekstremnog uspjeha.

Ista je priča i s Njemačkom - kao ratnom gubitniku oduzeta im je gotovo sva industrija, a ostavili su im Volkswagen - nek se nađe za potrebe lokalnog stanovništva. A Nijemci (strojari i savjesni) su od toga napravili ekonomsko čudo.

Tako je i s odgojem - ono što NAMA izgleda ekstremno, ne mora nužno tako biti i u Kini ili Japanu.

Literatura koja se referira na djecu i odgoj u ovom slučaju bila bi knjiga Ellen Winner: Darovita djeca - mitovi i stvarnost. Tamo je lijepo opisano (i ilustrirano fotografijama) kako izgleda rad PROSJEČNOG kineskog djeteta (nekakav akvarel koji izgleda kao vrhunsko umjetničko djelo, a zapravo je djelo PROSJEČNOG kineskog predškolca). Štos je u očekivanjima. Tamo to nije neobično. Neobično je kad obitelj s takvim odgojem živi izvan sredine u kojoj je to običaj.