jao roza kao da čitam o svome učitelju, pardon drugu. On nije toliko šamaro, njemu je bilo puno draže vući za kosu, ponižavat a na vjernike je imao poseban pik. Toliki strah mi je utjerao u kosti da kad je jednom slučajno u prolazu bio pozvan kod nas doma na kavicu ja sam se živa preznojila zbog križa na zidu, nije ništa komentirao i znala sam i onda da je znao da idemo u crkvu, na kraju krajeva većina nas je prošla prvu pričest i pripremu za nju javno, no ajde ipak je imao nekog poštovanja za to raspelo u mojoj trpezariji..
No u cijeloj školi samo on je bio takav, ja sam eto imala sreću da sam bila njegov učenik no on je vodio pjevački zbor i tamburaše tako da je i mimo razreda imao priliku za svoje iživljavanje.
No da ne ispadne da je on samo monstrum, imao je on i ljepih momenata samo kad nešto ne bi išlo ko po loju i nije bilo onak kak je on zamislio ne bi završilo dobro.
Jednom sam na zboru crtala o papiru, kad je skužio pobaco je u hodnik sve moje stvari i mene izbacio van uz gomilu pogrdnih riječi.
Mislim da sam onda bila drugi osnovne, nekako brijem da se i onda moglo na drugi način upozorit učenika, neki malo ljepši, tipa uzet mu papire i opomenit ili nešto tako. Ono nisam čak ni ometala njihov rad, samo sam crtala uz pjevanje.
Da eto imali smo sreću što naš drug nije nosio negliže, barem mislim da nije