 |
|||
Je li netko već napomenuo, vjerojatno jest, da kineska majka ima u pravilu jedno dijete.
Ogromna, ogromna razlika je imati jedno, dvoje, troje, četvero.... nastavi niz.
Jednom djetetu možeš posvetiti sve, to ti je jedini "poligon za vježbanje i dokazivanje roditeljstva" pa možeš dati maksimum.
S povećanjem tog broja, moraš odustati od izjava tipa "Ja djetetu uvijek ovo, ja djetetu uvijek ono..."
Dobro da znaš i kad im je rođendan
Čuj, meni se čini da se izvorni link ne odnosi na kineske majke u Kini. Odnosi se na Kineskinju koja ima djecu u Americi.Nena-Jabuka prvotno napisa
Je li netko već napomenuo, vjerojatno jest, da kineska majka ima u pravilu jedno dijete.
Ogromna, ogromna razlika je imati jedno, dvoje, troje, četvero.... nastavi niz.
Jednom djetetu možeš posvetiti sve, to ti je jedini "poligon za vježbanje i dokazivanje roditeljstva" pa možeš dati maksimum.
S povećanjem tog broja, moraš odustati od izjava tipa "Ja djetetu uvijek ovo, ja djetetu uvijek ono..."
Dobro da znaš i kad im je rođendan
Što se Kine tiče.... tu se ne bi štela mešati, velika je to zemlja, sigurno ima svega ali bojim se da takav odgoj i način života običnih Kineza nije nešto što mi priželjkujemo za svoju djecu.
Ona živi i "djeluje" na svoju djecu u SAD-u, ali se njezine metode odnose na općenito istočnjački odgoj i mentalni sklop, vidiš da navodi uspjehe djece iz Šangaja. Osobno ću se pridružiti tisućama onih koji ju smatraju idiotkinjom, odličnom za vojsku, logore i slično. Njoj i njezinoj djeci želim puno zdravlja, sreće, ne, zapravo, sreće im ni ne treba jer im nije bitna, želim im puno uspjeha, onoga što pod tim smatraju i široko im polje.
Njezina shvaćanja su preradikalna, mogu biti od koristi tek kao podloga za promišljanja kako je i prepopustljiv odgoj štetan.
Ona na jednoj strani spektra, prepopustljiv pdgoj na drugoj, ne valja ni jedno ni drugo.
No, odbojne su mi njezine rečenice, skoro sve, izdvajam samo najjezivije:
"Evo nekih stvari koje nikada nisam dozvolila svojim ćerkama, Sofiji i Luizi: da spavaju kod drugarica, idu kod njih na igranje, učestvuju u školskoj predstavi, gledaju TV ili se igraju na računaru, same biraju vanškolske aktivnosti, dobijaju ocene manje od petica, ne budu najbolje u svim predmetima…“
"Kada, na primer, kinesko dete kući donese loše ocene, nazivaju ga glupim i bezvrednim, budući da oni ne smatraju decu krhkom, već jakom, i shodno tome se i ponašaju"
"Još jedna velika razlika koju profesorka Čua navodi jeste ta da kineski roditelji veruju da deca "duguju" roditeljima što su rođena, i da zato moraju slepo da ih slušaju i povinuju se njihovim zahtevima, jer roditelji znaju šta je najbolje za njih. Zapadni roditelji, s druge strane, misle sasvim suprotno – da deca nisu tražila da budu rođena , pa su roditelji, kad su ih već bez pitanja doneli na svet, dužni da ugađaju svojoj deci. Samim tim, kako primećuje Ejmi Čua, “kineski roditelji mogu da narede svojoj deci da imaju sve petice. Zapadni roditelji mogu samo da ih zamole da daju sve od sebe”."
Nisu roditelji dužni ugađati, niti djecu treba moliti da daju sve od sebe, to ih se treba tražiti. Ali ih prisiljavati da imaju sve petice, užas, neka prisili i nekog s laganom mentalnom retardacijom. Ne daj Bože da takvo dijete dospije u njezine šake.
Posljednje uređivanje od Nena-Jabuka : 17.10.2012. at 16:24
Nenana Ramba, smijem se na sav glas
vezano za temu moram reći da sam ja prošla raznorazne faze i dileme oko količine slobodnog i neslobodnog, tj. vođenog vremena. najprije sam smatrala da djetetu ne treba nego jedna aktivnost van škole i da je sve izvan toga opterećenje i nabijanje nekog ludog pritiska. da se dijete može od toga razboliti i da treba djecu potjerati van, nek landarju po kvartu, penju se po drveću i igraju graničara. to je bilo pretprošle i djelomično prošle godine a sad imam skroz suprotno mišljenje. do njega sam došla nakon nekog vremena u kojem se moje dijete bavilo jednim sportom uz školu iz čega je proizašlo da ona ne da ima puuuno slobodnog vremena, nego da ima slobodnog vremena u kojem doslovno ne zna što bi sa sobom. onako, naočigled dijete uprazno mlati silno vrijeme i nije zadovoljno. najviše me smetalo što je počela po više sati dnevno visiti po kvartu i što iz tog landranja stvarno ništa dobro nije proizašlo. npr. ode se igrati i nakon dvije ure to više nije igra, to su neke nebulozne priče i razgovori, svađe, smicalice i ko zna što sve ne. i uvijek netko uplakan i nestretan. a način na koji je počela razgovarati i teme koje su se odjednom pojavile i preplavile je od-do, bolje da ne spominjem.
inače je dijete odlikaš, same petice, svi puni hvale za nju, ide joj od sporta u kojem pokazuje stvarno zavidnu spretnost, reflekse, brzinu do sastavljanja pjesmica i sastava, crtanje rastura za razliku od nas roditelja joj itd.itd. uglavnom je u svemu uspješna bez neke velike muke i truda. onda malo sjednem sama sa sobom i upitam se što ja to zapravo radim, što mi njezini roditelji to radimo?
ne radimo ništa a u tome i jest problem! a zašto ne radimo, zašto ne podstičemo, ne usmjeravamo? ko će ga znati, valjda iz nekih svojih opet neriješenih stavova, iz "straha" da ne budemo drugačiji, iz pasivnosti možda... nije sad ni važno.
uglavnom, razgovarali smo i odlučili djetetu dati priliku da svu tu svoju energiju negdje uloži i usmjeri, da tu neku iskru kojom plamti zapali i dotakne neke nove sfere.
zar nije grijeh pustiti dijete da svoje najplodonosnije razdoblje u životu kad može štošta usvojiti, razviti, unaprijediti, probati i iskusiti provede sjedeći na zidiću u kvartu slušajući kojekakve isprazne priče?
za mene je. nisam si mogla dozvoliti da joj ne pružim priliku i da je zakinem, jer se neke stvari nikad više ne nadoknade. i tako je krenula na još jedan sport i u glazbenu školu, sve po njezinom vlastitiom izboru. ovaj put sam se suzdržala od komentara da će joj biti možda puno i naporno ( ohrabrila sam je, puno smo razgovarale, predočila sam joj pozitivne strane njezinog izbora) zasad nije i ne vidim znakove iscrpljenosti ni umora, redovna škola ne pati ni najmanje. zadovoljnija je i ispunjenija nekako i kao da je dobila dodatnu dozu samopouzdanja. još ostane vremena i za druženje s prijateljicama i poneku igricu na kompu.
očekujem ja i dane kad neće sve ići ko po loju i kad će možda htjeti ostati doma radije nego na klavir recimo, ali imam strpljenja i nekako ćemo skupa prebroditi trenutke krize.
evo, možda naše iskustvo nekome posluži... nije dobro u ničemu biti radikalan i trebamo mijenjati stanje ako se pokaže da postojeće nije najoptimalnije za našu djecu, obitelj...
i još jedna stvar koju primjećujem i koja ne da me smeta nego je smatram predrasudom jest da ljudi automatski smatraju da si tiranin koji ima neostvarene ambicije i da ti je dijete jako nestretno ako kojim slučajem ima dvije ili nedajbože tri aktivnosti van škole. uopće se ne uzima u obzir da nisu sva djeca ista i da ono što je nekome muka može nekom drugom predstavljati zadovoljstvo. no na to se ne treba obazirati jer još se nije rodio ko bi svima po meraku bio...
dijete je najbolji pokazatelj jesmo li pogriješili ili smo dobro učinili.
Mislim da si ti, flopice, sasvim ispravno postupila i da bi svatko trebao isto tako, gledati, slušati, osluhnuti i napraviti nešto ako vidi da trenutno stanje nije dobro. Ako je dijete opterećeno rasteretiti ga, a ako nije, ako krade bogu dane uzalud, pomoći mu da to vrijeme smisleno provede.
Meni trenutno fali vrijeme provedeno sa svakim djetetom ponaosob, da zajedno šetamo, pričamo, čitamo, komentiramo pročitano, pjevamo, plešemo, molimo...sada najviše zajedno prolazimo gradivo pred testove.
Jedno je premalo, jedno je u vrtiću, nekad sa mnom doma, ali tada sam više s malom i kuham, perem,
ove starije nakon škole idu na sportove, na aktivnosti, vikendom su opet sport, natjecanja, putovanja i rođendani, zato sam vjerojatno pod dojmom da su one prezauzete, da ih malo vidim, a treba nam više.
Navečer me redovito "hapse" pred spavanje, tada bi one pričale sa mnom satima, a svi smo umorni i treba se naspavati za idući dan.
Meni isto tako, premda je sad lakše jer je najmanja u vrtiću ujutro od 7 i 30 do 1 i 30 pa provedem jutro s dečkima, a srednji se budi najrani pa ujutro budemo dva sata sami kad drugi spava, i baš vidim koliko mu to vrijeme nasamo sa mnom znači, iako ja u ta dva sata i kuham i spremam, onako usput pričamo, on mi pokaziva crteže, što je složio napravio, malo mi kao pomaže nešto guliti, kuhati.
A onda ispadne da najstariji nemam zbog dnevnog ritma nikako to vrijeme za sebe i baš nam to fali.
S više djece je sve druga priča, i iako su mi prije bile jako simpatične obitelji s puno djece, sad mislim skroz drugačije. Koliko god volio djecu, bio organiziran i posvećen roiteljstvu nemoguće je imati vremena za svako dijete ponasob svaki dan, a djeci dok su mala to jako treba. Ja jedva stžem s troje zadovoljiti to sve, i uvijek imam osjećaj da je premalo, a ne znam kako bi mi bilo s 5, 6, 7 djece, valjda se ti roditelji s tim ne zamaraju, a djeca stvaraju i odnose međusobno pa ispane ok.
Ne, rekla bih da onaj tko se zamara kako imati što bolji obiteljski život s jednim djetetom, isto to želi i s pet. Samo je ovom drugom to teže izvesti, osigurati vrijeme za svakog pojedinačno, treba više umješnosti.
Pa rekoh ja - treba imati mjere... a treba imati u vidu i želje i potrebe svakog djeteta, vlastitu raspoloživost (mi smo vozili djecu u Sokol godinama i prestali kad se više nije moglo parkirati dulje od sat vremena na Mažurancu). Puno je tu stvari u igri.
Ne, rekla bih da onaj tko se zamara kako imati što bolji obiteljski život s jednim djetetom, isto to želi i s pet. Samo je ovom drugom to teže izvesti, osigurati vrijeme za svakog pojedinačno, treba više umješnosti.
Sjećam se da je tatek negdje napisao kako njegov sin jedini u razredu ne ide na nikakve aktivnosti. Istina, ne ide, ali drugi ne idu s tatom i mamom po cijeloj Europi kao njegov sin. Nije on ništa uskraćen zato jer ne ide na školske izviđače, he he he...
Ovo sve ovisi od djeteta do djeteta, tvojoj curici očito škola ide lako i ne treba previše učiti, pa joj stane puno slobodnog vremena, djeci koja teže uče puno dodatnih akitvnost stvaraju još veće preopterećenje.Nena
vezano za temu moram reći da sam ja prošla raznorazne faze i dileme oko količine slobodnog i neslobodnog, tj. vođenog vremena. najprije sam smatrala da djetetu ne treba nego jedna aktivnost van škole i da je sve izvan toga opterećenje i nabijanje nekog ludog pritiska. da se dijete može od toga razboliti i da treba djecu potjerati van, nek landarju po kvartu, penju se po drveću i igraju graničara. to je bilo pretprošle i djelomično prošle godine a sad imam skroz suprotno mišljenje. do njega sam došla nakon nekog vremena u kojem se moje dijete bavilo jednim sportom uz školu iz čega je proizašlo da ona ne da ima puuuno slobodnog vremena, nego da ima slobodnog vremena u kojem doslovno ne zna što bi sa sobom. onako, naočigled dijete uprazno mlati silno vrijeme i nije zadovoljno. najviše me smetalo što je počela po više sati dnevno visiti po kvartu i što iz tog landranja stvarno ništa dobro nije proizašlo. npr. ode se igrati i nakon dvije ure to više nije igra, to su neke nebulozne priče i razgovori, svađe, smicalice i ko zna što sve ne. i uvijek netko uplakan i nestretan. a način na koji je počela razgovarati i teme koje su se odjednom pojavile i preplavile je od-do, bolje da ne spominjem.
inače je dijete odlikaš, same petice, svi puni hvale za nju, ide joj od sporta u kojem pokazuje stvarno zavidnu spretnost, reflekse, brzinu do sastavljanja pjesmica i sastava, crtanje rastura za razliku od nas roditelja joj itd.itd. uglavnom je u svemu uspješna bez neke velike muke i truda. onda malo sjednem sama sa sobom i upitam se što ja to zapravo radim, što mi njezini roditelji to radimo?
ne radimo ništa a u tome i jest problem! a zašto ne radimo, zašto ne podstičemo, ne usmjeravamo? ko će ga znati, valjda iz nekih svojih opet neriješenih stavova, iz "straha" da ne budemo drugačiji, iz pasivnosti možda... nije sad ni važno.
uglavnom, razgovarali smo i odlučili djetetu dati priliku da svu tu svoju energiju negdje uloži i usmjeri, da tu neku iskru kojom plamti zapali i dotakne neke nove sfere.
zar nije grijeh pustiti dijete da svoje najplodonosnije razdoblje u životu kad može štošta usvojiti, razviti, unaprijediti, probati i iskusiti provede sjedeći na zidiću u kvartu slušajući kojekakve isprazne priče?
za mene je. nisam si mogla dozvoliti da joj ne pružim priliku i da je zakinem, jer se neke stvari nikad više ne nadoknade. i tako je krenula na još jedan sport i u glazbenu školu, sve po njezinom vlastitiom izboru. ovaj put sam se suzdržala od komentara da će joj biti možda puno i naporno ( ohrabrila sam je, puno smo razgovarale, predočila sam joj pozitivne strane njezinog izbora) zasad nije i ne vidim znakove iscrpljenosti ni umora, redovna škola ne pati ni najmanje. zadovoljnija je i ispunjenija nekako i kao da je dobila dodatnu dozu samopouzdanja. još ostane vremena i za druženje s prijateljicama i poneku igricu na kompu.
očekujem ja i dane kad neće sve ići ko po loju i kad će možda htjeti ostati doma radije nego na klavir recimo, ali imam strpljenja i nekako ćemo skupa prebroditi trenutke krize.
evo, možda naše iskustvo nekome posluži... nije dobro u ničemu biti radikalan i trebamo mijenjati stanje ako se pokaže da postojeće nije najoptimalnije za našu djecu, obitelj...
i još jedna stvar koju primjećujem i koja ne da me smeta nego je smatram predrasudom jest da ljudi automatski smatraju da si tiranin koji ima neostvarene ambicije i da ti je dijete jako nestretno ako kojim slučajem ima dvije ili nedajbože tri aktivnosti van škole. uopće se ne uzima u obzir da nisu sva djeca ista i da ono što je nekome muka može nekom drugom predstavljati zadovoljstvo. no na to se ne treba obazirati jer još se nije rodio ko bi svima po meraku bio...
dijete je najbolji pokazatelj jesmo li pogriješili ili smo dobro učinili.
Drugi faktor je i broj djece u obitelji, nije isto organizirati i voditi na izvannastavne aktivnosti 1, 2 ili više djece, pa i plaćati te aktivnosti. Kako raste broj djece, smanjuju se mogućnosti.
Treba uzeti u obzir i koliko mi sami imamo energije i vremena za dječije aktivnosti ako one uključuju odvođenje, dovođenje i sl. Gledam mame oko sebe koje vodaju djecu od 4, 5 godina na gimnastiku a nemaju vremena same vježbati a npr. leđa ih rasturaju i gutaju tablete. A aj 5 godišnjak se lijepo iskače u dvorištu i li parku i ovako, i onako.
Pa onda onaj stres oko spremanja, jurnjave, pa djeca imaju potpuno iscrpljene nezadovoljne roditelje.
Ja sam nekako sad u fazi kad nakon intenzivne usmjerenosti na djecu želim opet brinuti više o sebi, imam još neke svoje unutarnje kreativne porive, a vjerujem da je djeci najvažnije da imaju zadovoljne roditelje, i kad smo mi sami ispunjeni onda i oni to uče kao model, pa i oni lakše slijede svoje interese i porive.
Razmišljala sam da srednjeg od 3,5 uključim u nešto pošto on jedini ne ide u vrtić, ali kad sam se sjetila što to znači u smislu logistike, odvođenja, dovođenja, treba vući sa sobom i drugu djecu, remetiti im ritam spavanja svima, odustala sam. A on sam tako zadvoljan i sretan, pa si mislim, ima vremena.
Posljednje uređivanje od ivanas : 17.10.2012. at 17:13
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom