Evo, zanimljivog teksta, taman da se uklopi u temu ovog topica:
"...Until, one day, another question occurred to me: Was it possible these parents had done too much?..."
http://www.theatlantic.com/magazine/...herapy/308555/
 |
|||
|
|
|||
Evo, zanimljivog teksta, taman da se uklopi u temu ovog topica:
"...Until, one day, another question occurred to me: Was it possible these parents had done too much?..."
http://www.theatlantic.com/magazine/...herapy/308555/
Odličan tekst, baš mi je dao razmišljati.Zuska prvotno napisa
I meni je dobar članak što su quinda i Zuska linkale.
Znatiželja me natjerala da posudim knjigu koja je sve ovo izazvala. Nakon 114 postova konačno i jedan koji govori o stvarnoj temi
Ono što sam dosad pročitala me je jako zabavilo. Autorica je vrlo autoironična i sprda se sve u 16 na svoj račun. Neke stvari mi malo dignu tlak, ali uglavnom se smijem.
Inače, budući da se stalno pozivamo na različitost kultura, kod nje je teški miks. Kinezi koji su odselili na Filipine, kombinacija budista i ireligioznih, doselili u Ameriku i prešli na protestantizam, jedna od njih (konkretno autoričina majka) kasnije na katoličanstvo. Amy Chua se udala za Židova pa su odlučili podizati djecu u židovskoj religiji, a kćeri su učile mandarinski iako ga sama autorica ne govori.
Na kraju knjige (čitam na preskok) je dio napisan nakon izlaska prvog izdanja: pismo njene kćeri objavljene u novinama i njen osvrt na sve što se događalo poslije objavljivanja knjige. Zanimljivo je da je u kineskim medijima njena knjiga najavljivanja kao svojevrsna uputa kako djeci omogućiti više slobode i zabave i kako postati bolji prijatelj svojoj djeci. E, ovo je kulturna razlika na djelu!
Za one koji navraćaju na ovu, ponovo podignutu temu, ponavljam post od Jurane koji - čini mi se jedini na cijeloj ovoj temi - govori o onome što u knjizi Amy Chua zaista piše. Nije to nikakav priručnik za odgoj malih monstruma ili upute majke vještice koja ne da djeci živjeti normalno djetinjstvo.
Znatiželja me natjerala da posudim knjigu koja je sve ovo izazvala. Nakon 114 postova konačno i jedan koji govori o stvarnoj temi
Ono što sam dosad pročitala me je jako zabavilo. Autorica je vrlo autoironična i sprda se sve u 16 na svoj račun. Neke stvari mi malo dignu tlak, ali uglavnom se smijem.
Inače, budući da se stalno pozivamo na različitost kultura, kod nje je teški miks. Kinezi koji su odselili na Filipine, kombinacija budista i ireligioznih, doselili u Ameriku i prešli na protestantizam, jedna od njih (konkretno autoričina majka) kasnije na katoličanstvo. Amy Chua se udala za Židova pa su odlučili podizati djecu u židovskoj religiji, a kćeri su učile mandarinski iako ga sama autorica ne govori.
Na kraju knjige (čitam na preskok) je dio napisan nakon izlaska prvog izdanja: pismo njene kćeri objavljene u novinama i njen osvrt na sve što se događalo poslije objavljivanja knjige. Zanimljivo je da je u kineskim medijima njena knjiga najavljivanja kao svojevrsna uputa kako djeci omogućiti više slobode i zabave i kako postati bolji prijatelj svojoj djeci. E, ovo je kulturna razlika na djelu!
Mene je knjiga oduševila iz nekoliko razloga. Prvo, kako rekoh, to nije nikakav priručnik o odgoju, nego osobno iskustvo pokušaja jednog roditeljskog stila, koji je autorici s prvim djetetom još i uspio, ali s mlađim je krahirao. Drugo, suprotno očekivanom klišeju, taj krah nije doveo do raspada komunikacije s mlađom kćeri, već do boljeg uvažavanja njezine ličnosti. Dakle, nema crno-bijelog. Treće, autorica je tako duhovito autoironična da je to užitak čitati (npr. kad mužu predbacuje da nema ambicija za odgoj psa).
Ukoliko naiđete na ovu knjigu, pročitajte je, zabavit će vas, a između anegdota o obiteljskom životu, daje ipak i dosta materijala za promišljanje.
Stvarno zanimljiv članak, vredi pročitati. Pokušavam da odnos sa svojom decom zasnujem na Juulovim idejama uzajamnog dostojanstva. I ne znam da li mi uspeva. Ja nisam tako odrasla. Pokušavam ne ponavljati usvojena ponašanja i reakcije za koje znam da su loše, ali ne ide to baš tako glatko. Ponekada mi se čini da je to višegeneracijski proces, da se ja mogu odnositi prema svojoj deci za stepenicu bolje nego moji roditelji prema meni, ali da ne mogu imati sa njima potpuno, ne znam kako bih to nazvala, možda zdrav ili bolje fiziološki, odnos. Mogu im dati samo malo bolji temelj da oni na njemu grade odnose sa svojom decom, ukoliko ih jednog dana budu imali. Tešim se onom Juulovom rečenicom da svi grešimo i nadam se da neću grešiti previše. U tom kontekstu, potpuno mi je fascinantno da postoje ljudi kojima je pošlo za rukom da u toj meri obraćaju pažnju na detetove želje, potrebe i osećanja da su lišili dete bilo kakve frustracije u detinjstvu.
Koliko sam shvatila autorka teksta smatra da je određena doza stresa tokom odrastanja neophodna, prosto da bi se proces odrastanja odigrao u potpunosti. Ali kako tu povući granicu? Naprimer, zagovornici crayout metoda bi mogli da se pozovu na ovaj tekst kao opravdanje. Odnosno kako znati koliko stresa je ono pravo?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom