Zasto su kineske majke superiorne

[Jelena]

Nisam znala kamo prilijepiti ovo, a da ne otvaram novu temu. Naletila sam na članak o kvocijentima inteligencije sortirano po državama, totalno apsurdan, pogotovo jer piše o IQ-u.

Što je sve loše?

Prvo vidim - u naslovu veli Hrvati su po inteligenciji..., a test je rađen za države. Je l to bilo rezervirano samo za Hrvate? Koliko koljena nije smjelo biti zagađeno tuđim genima? Onda piše u članku ipak - Hrvatska je zauzela 17. mjesto u svijetu po IQ-u, a neke zemlje dijele isti broj bodova. Onda pogledaš izvornu tablicu pa vidiš da 58 zemalja (od ukupno 80) stoji ispred Hrvatske na tom popisu. Hrvatska stoji s još 5 zemalja na istom mjestu. Vjerodostojnost tih testova je upitna, ali kad je ovako neinteligentno napisano shvatiš da možda ipak ima smisla. Umjereni pesimist bi napisao samo 16 zemalja je lošije rangirano od Hrvatske.

Onda sam malo bolje pogledala tko je iza nas i shvatila da nema europskih zemalja iza Hrvatske. Onda sam još malo bolje pogledala i vidim da ima jedna! Srbija! Tad sam se sjetila naslova od prije par godina "Od Hrvata su gluplji samo Srbi". Pokušala sam ga pronaći brzinski, nisam našla, al naišla sam na isto tako glup članak u večernjem, istog sadržaja objavljen prije 10.1.2014.

Na kraju sam shvatila da svatko može ispunjavati online taj test, da je uzorkovanje zbilja "inteligentno" osmišljeno.

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

[zutaminuta]

Ne da mi se otvarati link, samo ću reći da sam jednom nasumično ispunjavala online test i ispala nadprosječno inteligentna.

[sirius]

Nisam znala kamo prilijepiti ovo, a da ne otvaram novu temu. Naletila sam na članak o kvocijentima inteligencije sortirano po državama, totalno apsurdan, pogotovo jer piše o IQ-u.

Što je sve loše?

Prvo vidim - u naslovu veli Hrvati su po inteligenciji..., a test je rađen za države. Je l to bilo rezervirano samo za Hrvate? Koliko koljena nije smjelo biti zagađeno tuđim genima? Onda piše u članku ipak - Hrvatska je zauzela 17. mjesto u svijetu po IQ-u, a neke zemlje dijele isti broj bodova. Onda pogledaš izvornu tablicu pa vidiš da 58 zemalja (od ukupno 80) stoji ispred Hrvatske na tom popisu. Hrvatska stoji s još 5 zemalja na istom mjestu. Vjerodostojnost tih testova je upitna, ali kad je ovako neinteligentno napisano shvatiš da možda ipak ima smisla. Umjereni pesimist bi napisao samo 16 zemalja je lošije rangirano od Hrvatske.

Onda sam malo bolje pogledala tko je iza nas i shvatila da nema europskih zemalja iza Hrvatske. Onda sam još malo bolje pogledala i vidim da ima jedna! Srbija! Tad sam se sjetila naslova od prije par godina "Od Hrvata su gluplji samo Srbi". Pokušala sam ga pronaći brzinski, nisam našla, al naišla sam na isto tako glup članak u večernjem, istog sadržaja objavljen prije 10.1.2014.

Na kraju sam shvatila da svatko može ispunjavati online taj test, da je uzorkovanje zbilja "inteligentno" osmišljeno.

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

Ja se isto pitam sto ti je bilo da si to isla citati.

[tanja_b]

I onda si mislim, a zašto sam ja uopće to išla čitati.

Odličan zaključak Vjerojatno bih se i ja pitala isto.

[Jelena]

Odličan zaključak Vjerojatno bih se i ja pitala isto.

Pa da doprinesem zakljucku da je to testiranje zapravo vjerodostojno

[tangerina]

hahaha Jelena, da od Hrvata su gluplji samo Srbi, zvuči kao Jutarnji
nedavno je moja svekrva objavila na fejsu rezultat nekakvog IQ testa, pisalo je nešto u stilu "vaš IQ je 187. Jedina osoba koja ima viši IQ od vas je Galileo Galilei koji je imao 189"

[zutaminuta]

Konačno sam pročitala uvodni tekst, i samo ću reći:

Here are some things my daughters, Sophia and Louisa, were never allowed to do:

• attend a sleepover

• have a playdate

• be in a school play

• complain about not being in a school play

• watch TV or play computer games

• choose their own extracurricular activities

• get any grade less than an A

• not be the No. 1 student in every subject except gym and drama

• play any instrument other than the piano or violin

• not play the piano or violin.

Fuj, fuj, i fuj!!!

"Children don't choose their parents," he once said to me. "They don't even choose to be born. It's parents who foist life on their kids, so it's the parents' responsibility to provide for them. Kids don't owe their parents anything. Their duty will be to their own kids."

Ovo je nešto s čime se apsolutno slažem. Jedina pametna stvar u čitavom tekstu.

Ostalo što slijedi su opisi ozbiljnog zlostavljanja djeteta. Psihičkog i fizičkog.

Nastavljam čitati komentare s teme...

[zutaminuta]

A bilo bi poželjno i znati što nam je cilj - samo uspjeh, dakle iznimno uspješno dijete u nekom području (a vjerojatno sociopat u nekom drugom), ili normalno, uravnoteženo dijete koje nikad neće biti u svjetskom top 10 u svom području, ali će imati svoj krug prijatelja i malih životnih zadovoljstava.
Ne znam.... Znam da ja nikad neću biti sposobna za ovo za što su sposobne kineske mame.

Izumitelji, znanstvenici, inovatori, itd. uglavnom su s liberalnog Zapada. Čini mi se, možda griješim, da to ne cvjeta u diktaturi, kakvoj god. Koji su to uspjesi o kojima ovdje u temi govorimo? Dani su primjeri Kostelića, balerine iz Crnog Labuda, i na kraju pijanisti i violinisti? Takve ciljeve bi ljudi trebali sami za sebe izabrati, a ne da ih roditelji silom nameću. Čitav život željeti se baviti nečim sasvim desetim, a otac/majka te maltretira satima vježbe za violinu, to je tek pravi neuspjeh.

[Peterlin]

Izumitelji, znanstvenici, inovatori, itd. uglavnom su s liberalnog Zapada. Čini mi se, možda griješim, da to ne cvjeta u diktaturi, kakvoj god. Koji su to uspjesi o kojima ovdje u temi govorimo? Dani su primjeri Kostelića, balerine iz Crnog Labuda, i na kraju pijanisti i violinisti? Takve ciljeve bi ljudi trebali sami za sebe izabrati, a ne da ih roditelji silom nameću. Čitav život željeti se baviti nečim sasvim desetim, a otac/majka te maltretira satima vježbe za violinu, to je tek pravi neuspjeh.

Uzmi knjigu Ellen Winner DAROVITA DJECA - MITOVI I STVARNOST http://www.mvinfo.hr/knjiga/609/daro...vi-i-stvarnost

Unutra je lijepo i zdravorazumski sve to obrađeno. I uspjeh i neuspjeh.

[tanja_b]

Konačno sam pročitala uvodni tekst, i samo ću reći:

Fuj, fuj, i fuj!!!

Ovo je nešto s čime se apsolutno slažem. Jedina pametna stvar u čitavom tekstu.

Ostalo što slijedi su opisi ozbiljnog zlostavljanja djeteta. Psihičkog i fizičkog.

Nastavljam čitati komentare s teme...

Umjesto zgražavanja i dolijevanja ulja na vatru čitanjem komentara s teme, bolje preporučujem da pročitaš knjigu. Knjiga nije isto što i uvodni tekst, a ako se shvati autoričina ironija, može biti i prilično zabavna.
Znam da se ponavljam, ali knjiga o kojoj je riječ nije priručnik za odgoj sociopata ili nesretne djece.

[marta]

Umjesto zgražavanja i dolijevanja ulja na vatru čitanjem komentara s teme, bolje preporučujem da pročitaš knjigu. Knjiga nije isto što i uvodni tekst, a ako se shvati autoričina ironija, može biti i prilično zabavna.
Znam da se ponavljam, ali knjiga o kojoj je riječ nije priručnik za odgoj sociopata ili nesretne djece.

Tanja je sve rekla.

[šafran]

Ne znam, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali možda roditelji čija djeca se jedva provlače kroz školu, ne završe je, ili je jedva završe, o nekom daljnjem obrazovanju naravno onda ni nema govora, možda bi takvi rado odvrtili vrijeme unatrag i ipak malo tu djecu podvrgli takvom treningu. Novac ne pada s neba, njega treba zraditi, a danas je konkurencija brutalna. Nekad si i sa dvije srednjoškolske plaće mogao pristojno živjeti, danas više ne.

Što se tiče konkretno klavira, da se moju kćer pitalo sigurno ne bi izabrala klavir, već igranje mjesto toga. Ovako ima oboje, samo u nešto drugačijim omjerima. Ima 6 i vježba nekad i po 2 sata dnevno, sudjeluje već i na koncertima. Nisu to još nikakvi gala koncerti, ali početak je tu. Naravno da nije išlo glatko u početku, ali sada i sama sjeda za klavir i isporbava već mnogo toga sama. Iako i dalje ja vježbam sa njome kada radimo ozbiljno. Ona nije lumen, ali ima potencijal, i taj potencijal bi bilo šteta ne iskorstiti. Osim toga uskoro kreće u školu i za razliku od svojih vršnjaka već sada bez problema drži koncetraciju od po 2-3 sata u komadu. Logika joj se također ponešto pormjenila u odnosu na njene vršnjake u ovih proteklih godinu dana od kada ide na klavir. Mi je ne silimo, ali objašnjavamo i razgovramo, zašto i što u konačnici taj njen rad sada na kalviru, može za nju donijeti poslije. Nekad mi se čini da govorim zraku, pa pustim, imam osjećaj da je previše ne zanima što joj govorim, pa si kaćem ma još je mala. Da bi me onda nekom svojom konstatacijom ili zaključkom nakon nekog vremena iznenadila i pokazala da itekeko sluša i čuje, a i vidi što se događa. Frustracije su normalna i poželjna stvar kod svega što se radi, jer djeca se prije svega moraju naučiti nositi sa frustracijama, to je ključ uspijeha broj jedan. Tako je i kod klavira. Nekad nedje, zapinje, pa se ljuti, lupa po klaviru, pa se nekad i posvađamo, jer ona bi da sjedne za klavir i da odmah sve savršeno odsvira, a to naprosto ne ide baš tako. Vježba je bitna dušo, vježba i ponavljanje da sjedne,, čula je valjda milion puta do sada. I sve više primjećujem kako su frustracije nekako rijeđe, a veselje veliko kada uspije odsvirat kako treba.

[Jelena]

Nema danas dobrog znanstvenika bez totalne posvecenosti i odgovarajuceg budzeta. Kina i Indija daju odlicne znanstvenike, s time da u Kini postoji i budzet za njih pa sve vise zapadnjaka ide na usavrsavanje u Kinu. Nema americke grupe bez dobrog Kineza

Za muzicku ne znam. Svjedocila sam muci mnoge netalentirane djece. Neki su cak i uspjeli u glazbi. Dok neki talentirani nisu. Ako se poklopi talent za glazbu i disciplina, tu je gotovo zagarantiran uspjeh. Ne mislim nuzno u glazbi, nego se sticu radne navike, minimiranje gresaka u radu, samostalnost i samopouzdanje. A i u odrasloj dobi jedno bolje razumijevanje klasicne glazbe te potpuniji dozivljaj tudjih interpretacija. Klavir i violina su zaista oduvijek kraljevi u klasici. Ne znam je li to opravdano. Navodno su tehnicki najzahtjevniji.

[zutaminuta]

Je li ironija ovaj dio koji je izvučen? Je li sve zapravo obratno od ovog što tu piše? Jesu li stvari tipa kada kaže djetetu da je smeće pred gostima izmišljene? Samo me to zanima. Britka ironija o svakodnevnim trivijama me ne interesira. Za taj d*ek imam index.

[sirius]

O cemu ti pricas ??
Ponekad imam osjecaj da se svadas sama sa sobom. Uopce ne mogu pratiti tvoje misli.

[zutaminuta]

Odgovorila sam na ovaj post. Mislila sam da nije potrebno quotati, ali eto.

Umjesto zgražavanja i dolijevanja ulja na vatru čitanjem komentara s teme, bolje preporučujem da pročitaš knjigu. Knjiga nije isto što i uvodni tekst, a ako se shvati autoričina ironija, može biti i prilično zabavna.
Znam da se ponavljam, ali knjiga o kojoj je riječ nije priručnik za odgoj sociopata ili nesretne djece.

Sirius, je li sada jasnije?

[sirius]

Ne, nije mi jasnije.
Tanja prica o knjizi. Vecina ljudi nije procitala knjigu.
Tesko je izvlaciti pravi zakljucak iz tu i tamo koje recenice.

[zutaminuta]

U uvodnom postu je link. Taj link ima poduži tekst. Ne znam je li taj tekst ulomak iz knjige. To će znati oni koji su knjigu čitali.
Tema počinje s tim linkom, a ne sa knjigom.
Pitam tanju je li taj tekst iz uvodnog posta ironija, ili je istinito prepričavanje odgoja kako ga je Amy provodila?
Tu i tamo koja rečenica je eksplicitno vrijeđanje, opisi maltretiranja, psihičkog i fizičkog (nepuštanje djeteta da obavi osnovnu fiziološku potrebu - pišanje).

A sada? Je li jasnije?

[sirius]

Tekst iz uvoda je samo izvuceni dio knjige.
Koliko mene pamcenje sluzi ( o knjizi se pricalo i na drugim temama) Tanja misli na ironiju autorice prema samoj sebi.
Ako dobro pamtim cijela teorija joj je kasnije ( sa drugim djetetom) pala u vodu.

[Lili75]

Da drugo dijete je bila druga prica.
i ja sam se zgrazala nad recenzijama al kad sam uzela knjigu u ruke, bila mi je zanimljiva.

Posebno usoredba s djecom koja zive na Zapadu.

[zutaminuta]

Ironija autorice prema sebi me ne zanima, a koliko vidim to i nije tema. Ostale teme nisam uočila.
Zanima me isključivo superiornost Kineskinja, koju dovodim u upitnik.

[tanja_b]

Ok, vidim da me se proziva pa da pojasnim onima koji knjigu nisu čitali.
Uvodni tekst ove teme ujedno je početak knjige. Kad se pročita cijela knjiga, i taj uvodni dio može se shvatiti u svom kontekstu. Koliko je zaista istinito to što autorica (vjerojatno namjerno) naglašava, ne znam. Kad se čita samo taj ulomak, zvuči zaista šokantno. Nakon čitanja cijele knjige, shvatit ćete ga drugačije.
Ukratko - koga ta tema zanima, neka pročita cijelu knjigu, jer ju je nemoguće procijeniti samo na temelju uvoda.
Autorica je ironična na svoj račun (i to poprilično), ali mislim da je knjigu napisala i potaknuta raznoraznim priručnicima za odgoj djece, kao odgovor na američke standardne stilove odgoja. Bar sam to tako doživjela.
I da - ne bih se zamarala frustracijom pred možda superiornim (po čemu, zapravo??) Kineskinjama i njihovim načinom odgoja (kakav god bio), knjiga daje teme za razmišljanje na nekom drugom planu...

[zutaminuta]

Proziva?
Sirius dođe i kaže da joj nije jasno. Pokušam pojasniti kome sam odgovorila, kada već nije vidljivo iz redoslijeda.
Ma odustajem.

[Jelena]

Nemojte mi uzrujavat zutu, vidite da je trudna

[rehab]

Što se tiče konkretno klavira, da se moju kćer pitalo sigurno ne bi izabrala klavir, već igranje mjesto toga. Ovako ima oboje, samo u nešto drugačijim omjerima. Ima 6 i vježba nekad i po 2 sata dnevno, sudjeluje već i na koncertima. Nisu to još nikakvi gala koncerti, ali početak je tu. Naravno da nije išlo glatko u početku, ali sada i sama sjeda za klavir i isporbava već mnogo toga sama. Iako i dalje ja vježbam sa njome kada radimo ozbiljno. Ona nije lumen, ali ima potencijal, i taj potencijal bi bilo šteta ne iskorstiti. Osim toga uskoro kreće u školu i za razliku od svojih vršnjaka već sada bez problema drži koncetraciju od po 2-3 sata u komadu. Logika joj se također ponešto pormjenila u odnosu na njene vršnjake u ovih proteklih godinu dana od kada ide na klavir. Mi je ne silimo, ali objašnjavamo i razgovramo, zašto i što u konačnici taj njen rad sada na kalviru, može za nju donijeti poslije. Nekad mi se čini da govorim zraku, pa pustim, imam osjećaj da je previše ne zanima što joj govorim, pa si kaćem ma još je mala. Da bi me onda nekom svojom konstatacijom ili zaključkom nakon nekog vremena iznenadila i pokazala da itekeko sluša i čuje, a i vidi što se događa. Frustracije su normalna i poželjna stvar kod svega što se radi, jer djeca se prije svega moraju naučiti nositi sa frustracijama, to je ključ uspijeha broj jedan. Tako je i kod klavira. Nekad nedje, zapinje, pa se ljuti, lupa po klaviru, pa se nekad i posvađamo, jer ona bi da sjedne za klavir i da odmah sve savršeno odsvira, a to naprosto ne ide baš tako. Vježba je bitna dušo, vježba i ponavljanje da sjedne,, čula je valjda milion puta do sada. I sve više primjećujem kako su frustracije nekako rijeđe, a veselje veliko kada uspije odsvirat kako treba.

Ajme Safran... Mozda ces se naljutiti sada na mene, ali ne mogu odoljeti da ne napisem... Ma zar zaista mislis da su u dobi od 6 godina vazniji koncerti, svakodnevno dvosatno vjezbanje, izmijenjena logika, koncetracija od 2-3 sata, itd.od igre ? I to unatoc tome sto dijete to ne zeli ?
Kazes, frustracije su kljuc uspjeha. Sto je uspjeh u dobi od 6 godina ? Bezbrizno, zaprljano, zaigrano dijete ili dijete koje protiv svoje volje pili dva sata dnevno po klaviru da bi zadovoljilo roditeljske ambicije ?
Toplo se nadam da je tvoj post bio ironija na temu i da sam promasila ceo fudbal

[sirius]

Malo sam se smrzla na post od safran.

[Lili75]

Moram priznat i ja :/

[Uh-puh]

Mene ovo jako zanima:
Kada ih je ok tjerati na to da koriste svoj potenecijal?
Do koje dobi je ok reci: dobro, nemozes to, ostavi.
A kada je ok reci: znam da mozes, samo se treba potruditi i vjezbati, ajmo vjezbati.
Jer ajmo realno, rijetko koje dijete ce ugasiti crtice i reci, e sad idem vjezbati/trenirati. Ako im se ostavi izbor, odlucuju se na TV+gadgets. Dakle, gurkamo ih, stvaramo im naviku da se za nesto zanimaju i oko toga trude, prosirujemo vidike, jel'.
Na primjer....upisala sam jedne godine curku na ples, tek toliko da hopsa malo po zimi. Svidjelo joj se. Pa joj se onda nije dalo, pa malo je, pa opet nije. Al smo isle i kad dodje tamo, onda joj je dobro.
Sad ide na jednu borilacku vjestinu. I nije bas da joj se da. Al kad dodje tamo, dobro joj je. Ionako pola vremena igraju nesto i trce.
Danas, kazem joj ajmo malo trenirati. Neeeeeeee, ne biiiiii. Al natjerala sam je. I zezale smo se i cerekale i bilo joj je dobro.

Da je po njenom, nigdje ne bi isla. To dijete ne zeli ici niti u park! Al naravno da idemo i bude joj dobro. A ja jednostavno nemogu prihvatiti toliku nevoljkost. Necu!

Jedino gdje ona pokazuje ambicije to je crtanje. I samo tu je ponekad, ali rijetko, trimam i gnjavim dok ne uspije sto je naumila. A gnjavim tada kada znam da je nesto unutar njenih mogucnosti, samo se treba potruditi, a gdjici se ne da. Ona bi da to uspije iz prve. Onda ju natjeram da nekoliko puta pokusa, pa makar morala biti stroga, jer znam da ce poslije biti sretna kad uspije. I zato jer vidim da ju taj neuspjeh frustrira.
I sljivis crtanje! Ono sto ju zelim nauciti je da se treba truditi i ne odustajati na prvoj prepreci.
(ima 6 godina)

[Uh-puh]

rehab, safran je napisala da se djeca "prije svega moraju naučiti nositi sa frustracijama, to je ključ uspijeha broj jedan". Dakle nosenje sa frustracijama je bitno.

Ja imam dojam da njena mala hoce i da ju zanima, al bi htjela rasturat klavir bez nekog truda. Al ako hoces znati i moci, onda moras i vjezbati, savladavati prepreke i biti ustrajan.
Al 2 sata dnevno su mi too much, osim ako je maloj to ok.
Moja ima faze kad uzasno puno crta i ne da se sprijeciti.

[Uh-puh]

Jel bi to mozda bio odgovor na moje pitanje kada ih treba tjerati?
Kada je to nesto cemu se i sami doborovoljno vracaju?

[sirius]

Cuj, ne znam sto bih ti rekla. Bilo cega osim igre 2 sata je previse za sestogodisnjakinju. Ako mene pitas.
i jos prica o utreniranom drzanju koncentracije 2 sata . Uh , to me je smrznulo.

[sirius]

Inace, u nasoj kuci je pravilo izvanskolske aktivnosti da se moze odustati na kraju sezone.
Da se njega pita on bi odustao vise puta kada mu se nije dalo ici na trening ( krenuo je u dobi od skoro punih 8 godina), ali je ostao u istom sportu vec punih 7 godina . ( iako daleko od toga da je neki teski potencijal i da sam ga " tjerala " da trenira ne bi li nesto bilo od njega jednog dana. Takav vizionar nisam. Ali mu kretanje i sport cini dobro, pa ga poticem da ostane u tome sto duze.)

[rehab]

Ja imam dojam da njena mala hoce i da ju zanima, al bi htjela rasturat klavir bez nekog truda. Al ako hoces znati i moci, onda moras i vjezbati, savladavati prepreke i biti ustrajan.
Al 2 sata dnevno su mi too much, osim ako je maloj to ok.
Moja ima faze kad uzasno puno crta i ne da se sprijeciti.

Zapravo, Safran je u prvoj recenici svog posta dala do znanja da mala nikad ne bi izabrala klavir, nego igru. O dvosatnom vjezbanju necu, to sam sigurna da mala nikad ne bi izabrala bez da mi Safran to potvrdi.
O poticanju i odustajanju od prepreka ne znam puno, vec sam pisala jednom o toj svojoj dilemi kada je u pitanju bilo ucenje engleskog jezika. Slijedila sam svoj osjecaj i ispisala ga.
Sada je ukljucen u sport, najvise iz zdravstvenih razloga. Nesto za sto on zapravo nema puno talenta, ali ipak jako voli treninge. Toliko da su mi treneri nedavno porucili da je njegov napredak nevjerojatan i da je nevjerojatno koliko grize, trudi se i bori. E tu ne posustajem kada nekad (iako vrlo rijetko) kaze da ne zeli otici na trening. Jer vidim da voli to, ima strast prema tome i ne zelim da propusti trening iskljucivo zbog lijenosti. Nemam nikakav dvojben osjecaj kad ga bez milosti posaljem na trening.
S tim da se vrlo rijetko pouzdajem u roditeljsku intuiciju i osjecaje, jer smatram da nisu pouzdani pokazatelji za bilo sto, ali u ovom dijelu price sam odlucila da cu se time voditi i to je to, inace ne preporucujem nikome :D

[Lili75]

Ima djece koja kad nesto vole ustrajna su u tome da na to i i idu.
Tesko mi je ovako pricat opcenito svako dijete je prica za sebe.

al ako je dijete talent za nesto vrlo vjerojatno ce i samo imat tu neku potrebnu motivaciju i predanost.

Forsanja djeteta su mi strana iako vjerujem i nastojim.usadit da je u vjezbanju kljuc uspjeha al to se moze naucit ns razne nacine.

[šafran]

Hm da, rezultati će se ionako zbrajati puno kasnije. Meni recimo nikad ne bi palo na pamet za nečije dijete ocijenjivati jer nešto za njega previše ili premalo, pogotovo dijete koje nikad vidjela ni čula. Miljama sam daleko od takvog razmišljanja i gledanja na druge ljude.

A sad kome je što puno ili malo, opet je stvar percepcije koja prolizlazi uglavnom iz naših osobnih iskustava. Predškolsko dijete koje se budi u 7 i ide spavati u 19:30, dakle 12 sati dnevno ima na raspolaganju za igru, sigurno 2 sata dnevno nije puno vježbe.
Osim toga svira i gitaru, ide u Hrvatsku školu, 2 školska sata tjedno.
I na njemački u osnovnu školu, obavezno za svu djecu stranaca, 4 školska sata tjedno. Na tim satovima se ne igraju nego usvajaju materijal i vježbaju. Kao i što se radi u u školi. Za 5 mjeseci dijete kreće u osnovnu školu, imat će 6 sati dnevno + zadaće.

Prvi i drugi razred mačji kašalj prema onome što je čeka već od 3. razreda, da ne govorim za 4. razred kada djeca pišu neku vrstu male mature i opredjeljuju se u daljenjm školovanju praktički za njihovu budućnost, dakle sa samo 10 godina starosti. Da li će biti gimnazija, realna škola ili hauptschule. Naravno u skladu sa time oni malobrojni sretnici koji uspiju u gimnaziju (preduvjet za studij jednog dana), počinju sa gimnazijskim programom odmah od 5. razreda, uključujući i latinski i sve što ide uz to. za razliku od Hr programa, gdje gimanzijiski program počinje 4 godine kasnije. Pa su mi sa te strane donekle i jasni komentari.

Rado možemo raspravljati koliko je dobro, loše, pretjerano, potrebno, nepotrebno, loše za zdravlje djece, dobro za ostvrivanje maksimalnog potencijala ili ne...ali što se tiče mog djeteta, procjenu što je za nju puno ili malo ostavite nama kao njenim roditeljima i njenim učiteljima, ako je moguće

Da Rehab, ne bi izabrala klavir sa 5 godina, kao što vjerojatno neće ni matematiku sa 6,, a možda ni pisanje sastavaka, jer možda uopće nije literarno nadarena ali svjedno će morati pokazati rezultate. Ili možda neće, nego je možda najbolje da prepustimo stvari slučaju, pa kako ispadne, ispadne.

[Lili75]

Ja se slazem da treba potaknut dijete da ostvari svoj potencijal i sve dok osjecas da ti je dijete sretno i zadovoljno to je ok, kad to prereste u ucestalo djecje nezadovoljstvo JA bih pocela premisljati.

kad dijete je za nesto, nece tu bit puno otpora tako mi se cini ili se varam?

[sirius]

Je, rezultati ce se zbrajati kasnije.
Samo rezultati nisu SAMO školski/akademski/poslovni uspjeh.

[sirius]

Ja se slazem da treba potaknut dijete da ostvari svoj potencijal i sve dok osjecas da ti je dijete sretno i zadovoljno to je ok, kad to prereste u ucestalo djecje nezadovoljstvo JA bih pocela premisljati.

kad dijete je za nesto, nece tu bit puno otpora tako mi se cini ili se varam?

To je nesto sto zavisi i od karaktera djeteta.
Neki ce se buniti kad treba i netreba, neki ce biti poslusni i trpni iako bi se rado bunili.
Sa ovom drugom kategorijom moguce je bez puno ( roditeljskog) napora " ciniti cuda". I sebi i svom pristupu pripisivati rezultate. Ali rezultati se vide tek puno kasnije, u odrasloj dobi. Pa dugo treba cekati.

[šafran]

Ne znam, teško mi je govoriti o budućnosti. Vidjet ćemo. Primjera radi, prema Statutu Muzičke škole, djeca do 8 godine mogu dobiti sat od svega 25 min, ili maximalno 25 min. ali razdjeljeno na 2 puta tjedno. Moje dijete je dobilo 50 min, nakon pola godine svrianja, pošto je učiteljica primjetila da ona može i želi i puno duže. Nakon 50 min, često radi još malo sa njom, jer ona hoće još. Naravno prvo je morala dobiti zeleno svjetlo od uprave, nakon što si je šefica to pogledala, porazgovarala. Da li to išta znači, isto ne znam. Možda mala jednog dana bude radije pijanistica, nego prdavačica u dućanu ili ne znam ekonomista, a možda i ne. Planova nekih nemamo, pokrenuli smo stvari da se kotrljaju, a gdje će se one otkotrljati vidjet ćemo. Dok je dijete zadovoljno, ima volje, i samo sjeda za klavir, razloga za brigu nemamo. Međutim previše se ne zamaram koliko se pojavi otpor prema klaviru, veći problem će sigurno biti škola, koja nije slobodna aktivnost.

Ne Sirius, naravno da nisu. Najteže je naći pravi omjer, zlatnu sredinu svakog djeteta pojedinačno.
A sad da li školski, ili akademski, ili jednom poslovni neuspijesi, ili neimaština nekoga čine sretnim, pa to je ok. Ne možemo svi biti isti.

[seni]

Hm, zašto dijete nauči vezivati vezice i jesti žlicom i vilicom?
A na kraju krajeva mora li zaista naučit čitati i čitati uopće?

[cvijeta73]

moj stav je bio - prije škole nema obaveznih aktivnosti. dakle, do nekih sedam godina. mišljenja sam da im je i vrtić puno. dakle, mogli su krenuti na nešto i odustati od toga odmah, samo zato što im se može
e, s polaskom u školu, nekako sam bila stava da moraju nešto trenirati, neki sport.
pa je j krenuo na nogomet, a m je bila oduvijek ambicioznija od njega pa je već s 4 išla na neki ples 2 puta tjedno, a s 6 je počela sa sinkroniziranim plivanjem.

s j je bila muka božja, sirius zna :D, skoro svaki trening smo ga tjerali s kauča. ali, vraćao se s treninga zadovoljan i to mi je bio pokazatelj da ne odustajemo. imali smo epizodu s karate i sa skokovima u vodu. od toga je brzo odustao, unatoč mojoj želji da nauči lijepo skakati :D točno se vidjelo da mu je muka ići na trening i da mu to ne pruža ama baš nikakvo zadovoljstvo.

m nikad nije trebalo tjerati, ona bi išla na sve i ona je nas tjerala ako nam se ne bi koji put dalo voziti :D

s je kao što i sirius kaže, tako bilo sve do 7. razreda, kad se najednom priča promijenila i kad ne bi trening propustio ni da sjekire s neba padaju.
a sad, j ima 15 godina, i od prije par mjeseci smo upali, svi zajedno, u puno puno ozbiljniju sportsku priču. promijenio klub i sad trenira kao nekakav poluprofesionalac.
meni je iskreno, sve to tu mač, naročito izostanci iz škole, al hebaj ga, sad se više mene ne pita. on zapeo.

a m za sad trenira tri puta tjedno, ali od slijedeće godine je svaki dan. vidjeti ćemo do kad će, ako ona posusta, što čisto sumnjam isto ćemo ju svakako malo pogurnuti. dobra je u tome, voli, zadovoljna je.

tako da, uh puh, mislim da ta tvoja dilema u životu stvarno zavisi od karaktera djeteta i treba ih, kao u svemu, stalno gledati i osluškivati i pratiti jesu li - zadovoljni. u globalu, naravno, ne mislim tu povremeno gunđanje radi toga što bi rađe ostali doma na kompu. to je moj stav.

nikakav budući uspjeh, za mene, nije vrijedan njihovog nezadovoljstva. ma nikakav.

[Lili75]

Ja mislim da je u cijeloj prici vrlo pozeljan roditelj kao uzor-model tog pozeljnog ponasanja.

Da dijete gleda da se i roditelj trudi i vjezba da bi postigao rezultate.
evo ja npr mislim da to sto moja djeca svjedoce mojim pripremama i trudu koji ulazem da sto bolje i brze otrcim polumaratone je jedna "zivotna" lekcija i za njih.

oni su ponosni na mamu koja je u 40.oj istrcala svoj 1.polumaraton.
jedva cekam isprintat majicu, kad jednog dana nadam se budem istrcala maraton, na kojoj ce pisat: Mojoj djeci da znaju da sve mogu! (Sorry Ne Tara na kradji ideje )

i sama smatram kad nesto jako zelis ma cijeli svijet ce se urotit da to i dobjes ALI treba se radit na tome, biti predan i odlucan u ostvarivanju svoga cilja. Discipliniranost i unutarnja motivacija su cudo.

Odoh ja u filozofije..ne zamjerite...

[Lili75]

Posebno potpisujem cvijetinu zadnju recenicu.

i meni osobno je too much da je ne znam kako nadareno dijete da ima svaki radni dan treninge.
ja cijenim svoje slob.vrijeme i mislim da ga i djeca trebaju imat.to je korisno provedeno vrijeme po mom misljenju i be volim da je sve strukturirano iako sam.itganizirana osoba do bola

[Lili75]

Eh da kod mene nikad nije bilo igrica i kompjutera a nema jos uvijek ni sad. Tako da nam slobod.vrijeme nikad nije vezano uz tehnologiju.

[Angie75]

Mojima se nikad ne da krenuti na trening, ali se s njega vraćaju prezadovoljni, u 100% slučajeva.
Tako da im ne dozvoljavam da ih propuštaju.
Stariji misli samo na minecraft tako da vodim velike borbe da ga što više odvojim od kompa.

[Peterlin]

Zamislite samo da pustimo djeci da rade što žele? Da jedu što žele, da ne idu u školu, da vise na računalima koliko žele.... Kako bi to izgledalo?

[Peterlin]

Ja sam baba, ali moram reći još i ovo: sve je to stvar OČEKIVANJA. I kod nas se nekad očekivalo da znamo cijepati drva, štihati, šivati, štrikati, vesti... pa eto, ja znam dosta od toga.

Ako se u Kini (zapravo, na Dalekom istoku) očekuje da dijete crta ovako s četiri godine, većina djece će to i uspjeti jer im je netko pokazao kako se crta trešnjina grana:
https://www.google.hr/search?q=chine...2K6hcUqp45M%3A

Ako klinci to nikad ne vide, naravno da neće to znati.

Mene su u čudu gledali kad sam učila svoju djecu guliti krumpir, ali meni to spada u istu kategoriju - pa čekaj malo, ako ja očekujem od njih da to nauče, onda će i naučiti. Ako ne - ostat će invalidi.

Tako da mislim da je ta granica očekivanja samo postavljena na drugom mjestu kod dalekoistočnih društava i kod nas. Razlog - pa samo pogledajte kako izgleda njihovo pismo, to je meni već dovoljno da se osjetim nepismenom... Oni su s razlogom postavili letvicu više i to generacijama.

[Angie75]

Navodno su i inteligentnija rasa upravo zbog pisma.

[Mima]

Moram priznati da mi je potpuno nejasno čemu služi učiti dijete od četiri godine kako se nešto crta ?!

(jedino ako je to priprema za pisanje u Kini, obzirom na kompleksno pismo)

[Peterlin]

Moram priznati da mi je potpuno nejasno čemu služi učiti dijete od četiri godine kako se nešto crta ?!

(jedino ako je to priprema za pisanje u Kini, obzirom na kompleksno pismo)

Pa baš se o tome radi!