šafran prvotno napisa
Što se tiče konkretno klavira, da se moju kćer pitalo sigurno ne bi izabrala klavir, već igranje mjesto toga. Ovako ima oboje, samo u nešto drugačijim omjerima. Ima 6 i vježba nekad i po 2 sata dnevno, sudjeluje već i na koncertima. Nisu to još nikakvi gala koncerti, ali početak je tu. Naravno da nije išlo glatko u početku, ali sada i sama sjeda za klavir i isporbava već mnogo toga sama. Iako i dalje ja vježbam sa njome kada radimo ozbiljno. Ona nije lumen, ali ima potencijal, i taj potencijal bi bilo šteta ne iskorstiti. Osim toga uskoro kreće u školu i za razliku od svojih vršnjaka već sada bez problema drži koncetraciju od po 2-3 sata u komadu. Logika joj se također ponešto pormjenila u odnosu na njene vršnjake u ovih proteklih godinu dana od kada ide na klavir. Mi je ne silimo, ali objašnjavamo i razgovramo, zašto i što u konačnici taj njen rad sada na kalviru, može za nju donijeti poslije. Nekad mi se čini da govorim zraku, pa pustim, imam osjećaj da je previše ne zanima što joj govorim, pa si kaćem ma još je mala. Da bi me onda nekom svojom konstatacijom ili zaključkom nakon nekog vremena iznenadila i pokazala da itekeko sluša i čuje, a i vidi što se događa. Frustracije su normalna i poželjna stvar kod svega što se radi, jer djeca se prije svega moraju naučiti nositi sa frustracijama, to je ključ uspijeha broj jedan. Tako je i kod klavira. Nekad nedje, zapinje, pa se ljuti, lupa po klaviru, pa se nekad i posvađamo, jer ona bi da sjedne za klavir i da odmah sve savršeno odsvira, a to naprosto ne ide baš tako. Vježba je bitna dušo, vježba i ponavljanje da sjedne,, čula je valjda milion puta do sada. I sve više primjećujem kako su frustracije nekako rijeđe, a veselje veliko kada uspije odsvirat kako treba.