Naravno da je nezdravo i koma, ako roditelji svoju djecu tlače i guraju u nesto sto oni ne žele. I onda kad djeca imaju predispozicije. Jer predispozicije su samo predispozicije.
kao sto dumbeldore kaže: nisu sposobnosti to sto definira nas zivot, nego odluke koje donosimo ili smo donijeli.
Koma je i kada žele stopostotno kontrolirati živote svoje djece, kroz njih ostvarivati svoje neostvarene snove i općenito guše djecu.
Na jednoj drugoj temi ( ili ovoj, vise ne znam) je sasa odlično objasnila, problem toga kada se čije odnos djeteta i roditelja vrti samo oko toga.

no pitanje je kako definiramo tlaku, kako definiramo podršku:
da li su dva sata klavira (a tako je diskusija počela) tlaka ili otvaranje vidika?

i koliko je ta definicija tlake, odnosno podrške ovisna o roditeljskom habitusu i okolini u kojoj živiš?