Citiraj čokolada prvotno napisa Vidi poruku
Recimo mene su uvijek "učili" da ne iskačem, da budem pristojna i tiha, da puštam druge ispred sebe, da se ne hvalim i ne pokazujem znanje, da učim i stječem zbog sebe, a ne zbog sela. Pa sam tako neke prilike u životu propustila da ne pokvarim taj lijepi okvir u kojeg su me stavili. Kasnije, kad postaneš samostalan i više ne možeš kriviti roditelje za sve, ipak u tebi ostane ta ugrađena kočnica - stalan nepromjenjiv dio tebe.
Ne mora biti nepromjenjiv....ali nije to lako promijeniti. Prvi korak je osvijestiti...

Kad se već razmahalo spominjanje raznih književnika i filozofa, ja ću nastaviti s Gunterom Grassom koji u knjizi Lumbur piše da će djeca slušati roditeljske svađe, zakleti se da će izbjeći njihove greške u odgoju, uspjeti u tome ali i napraviti istu količinu svojih. To je tako. Nismo savršeni, ne trebamo ni biti.

Odgoj je zakon do osamnaeste ili čak i ranije.

Ja trenutno imam problem sama sa sobom i zaista ne znam kako to riješiti da ispadne dobro: mlađi sin želi u strukovnu školu, a mm i ja mislimo da je za njega šteta prerano izgubiti opće predmete, tim prije što nije izrazito profiliran baš za to... Što god odlučili i on i mi, baš svaka odluka ima nedostatke: ako ga pustimo da se upiše, pa se pokaže da ta škola nije za njega, tko kaže da nam danas-sutra neće prigovarati gdje je bilo roditeljsko pravo veta? Ako ga potaknemo da upiše nešto drugo, tko kaže da će to valjati? I gdje je granica roditeljske i osobne odgovornosti?

Ja sam iz obitelji gdje sam također dobila okvir pristojnosti, ali to me nije spriječilo da kasnije izađem iz njega. Moj brat je dobio drugačiji okvir (primjereniji muškom stereotipu) ali to mu nije pomoglo da se otvori prema svijetu i zalaže sam za sebe, kad je kao osoba izrazito zatvoren.