uglavnom, malo sam razmišljala o ovoj temi preko vikenda
u ovom uvodnom članku se u principu radi o dva ekstrema - s jedne strane kineski način odgoja koji u principu nema previše niti smisla niti razumijevanja za individualnost (što je i razumljivo u državi s toliko stanovnika) i s druge strane zapadni popustljivi odgoj, ovaj put kad je riječ o nekim postignućima djece (škola, glazba, sport, we), a između te dvije krajnosti je cijeli niz nijansi.

dakle, ova kineska krajnost u očima zapadnjaka zvuči kao mučenje djece i teško raspoznajemo ljubav koja iza nje stoji.

no to je krajnost, a pitanje je na kojoj polovici spektra smo mi kao roditelji? koliko djeci prepuštamo uspjehe/neuspjehe u školi i vanškolskim aktivnostima, jesmo li zadovoljni s prosječnim rezultatom?

sudeći po nekim drugim školskim temama na forumu, mislim da većina ovdje ipak pripada kineskoj polovici spektra.