bijah cijeli tjedan prošli u bolnici (miš još nije vani..)
Reakcija razmaženog mačka je bila sljedeća:
- prvi dan, ne cvili, dolazi mama kući s posla ima šta vidjet, pokakan radijator kraj košare.. naravno nema mene da ga pustim van, a babu ne doživljava, ili oni njega.. navečer cvili, ništa mu se ne može.. hoda od vrata do vrata..
drugi, treći dan - ista priča, samo što je mama bila kući jer je na bolovanju, pa ga je barem pustila van, skakao po kauču, išao gore na kat, tražio mene, i cvili, kupili su mu neku novu hranu kao potplatu, ono šta sad reklamiraju, odbija hranu, neće jesti, počinje se stalno tražiti van..
navečer u četvrtak vraća se sav šepavi... (naravno ja još u bolnici, niko mi nije to rekao)
i dolazim ja u petak, upadam u kuću, a on trk takav šepav kraj mojih nogu i cvili, cvili, cvili.. morala sam ga uzet, i baci mi cape na rame, prestane cvilidretat, i počne presti...
onda sam mu ja dala tu novu hranu, pojeo kad si reko keks... a dok sam skužila da šepa, ajmo u auto kod veterinara na liječenje, nije se pomaknuo tamo...
I eto kak da ja sad njega maknem dok beba dođe... ovo mu je bio trening i opet sve po starom..
mislila sam da će se ljutit na mene što me nema, da me neće ni pogledat, a on stalno za mnom hoda...
sub,ned, i danas, opet ista priča dolazi me buditi u sobu da ga doživim da se probudio...
ajme bit će ljubomore za par dana dok Noić dođe... al morat ću nekako ugurat i ovog razmaženka u raspored ali kak![]()