Imam ja takvog preosjetljivog 6,5-godišnjaka. Intenzitet i učestalost plača su se u posljednje vrijeme nešto smanjili, ali ne i prestali. Moje je mišljenje da se tu ne može puno uz ovo što već svi radimo (da smo im podrška kad im treba, da radimo na njihovu samopouzdanju gdje i kad se može), jer to su jednostavno takva djeca. I ja sam bila takva, a moglo bi se reći i da sam još uvijek, ali se čovjek s godinama ipak nauči kontrolirati. I istina je da toj djeci "jednostavno dođe da plaču", kao što sami kažu. Meni moj zna reći da ne zna zapravo zašto plače i osjeća se jadno zbog toga. Kod njega je dodatni problem što su mu se djeca u vrtiću počela rugati zbog toga.
Meni ga je žao, vidim da se muči, ali isto znam da mu je lakše kad se isplače. Tako se rješava svoje frustracije, koje god i kakve god. To što se učiteljicama to ne sviđa, čini mi se kao njihov problem, a ne problem djeteta. One ne znaju kako reagirati u toj situaciji. Bude li se to mojem sinu događalo i u školi, zamolit ću učiteljicu da mu ne govori neka ne plače nego neka mu da vremena da se isplače. Ako smeta razredu, neka to napravi ispred razreda. Prije će se smiriti i moći nastaviti pratiti rad nego ako se sva pozornost usmjeri na njega i bude zbog toga pod još jačim stresom. E sad, hoću li naići na razumijevanje, to ćemo tek vidjeti .
U vrtiću nam to dobro funkcionira - on sam zna zamoliti da ga puste nakratko na miru da se smiri i često tako i preduhitri plač.

Mi smo bili i kod psihologa, između ostaloga i zbog preosjetljivosti, i s njim je sve u redu.