Nemogu shvatit što zanima moju curku od 6 godina :((

[majahi]

Lijep pozdrav

Imam curku ima 6 godina ,i sa 5 godina je krenula na ritmiku i išla 6 mj.i rkela mi da se njoj nejde da je njoj to dosadno ,ond aje krenula na ples ,jako je htjela ić i išla 5 puta i opet joj se nejde ,išla je na klizanje sa vrtićem i to joj je bilo dosadno 5.put ,sve joj je zanimljivo u početku i nakon nekoliko puta joj dosadi ,neznam dali dobro postupam da ju upišem na sve što poželi i onda ispišem jer kaže da joj je dosadno,ako netko ima sličan slučaj,neznam što da napravim i što da radim i dali dobro postupam,sad će krenut u školu ove godine pa se nadam da će joj sve postat zabavnije ,molim pomoć ,savjet

Hvala puno

[Peterlin]

Mi smo ispisali djecu samo jednom, sa sportskog programa nakon što se promijenio trener i više im se nije sviđalo.

Izvukli smo i pouku - sada NE dozvoljavamo da se dijete ispiše do kraja godine (ili barem polugodišta).

Kad jednom dijete krene u školu, ovakav pristup je pravilo, a ne iznimka. Iz škole nema ispisa, a i slobodne aktivnosti su tako koncipirane - što izabereš, treba izgurati do kraja.

Dakle, ja bih s djetetom porazgovarala u smislu "U redu, možeš se upisati, ali onda ostaješ upisana do kraja godine". Mora biti stvarno neka turska sila da se ispiše dijete ranije (moj mlađi je lani prekinuo s atletskim treninzima zbog zdravstvenih razloga - redovito je dobivao astmatične napade nakon treninga pa smo bili prisiljeni na to). Ovo "ne da mi se" ili "dosadno mi je" ne raste u našoj kući. U školi nitko od djece nije u situaciji da učiteljici kaže "meni je to dosadno" pa su ovakve aktivnosti za predškolce odličan način vježbanja sstrpljenja. Ne kažem da treba na silu držati dijete u nečemu što se pokazalo lošim, ali ne bih popustila na prvu loptu. Tek ako bih vidjela da je djetetu nešto zaista problem, moglo bi se razmišljati o drugim opcijama. Ispisati? Ni slučajno! Time djetetu ne šaljemo dobru poruku.

[Beti3]

Možda da pokušaš neku drugu vrstu aktivnosti, jer ovo je sve slično : ritmika, ples, klizanje. Iako je vježbanje jako dobro, možda njoj ne paše. Da li ste probale npr. zbor, strani jezik, likovnu radionicu ili sl.

I mislim da joj već možeš objasniti da malo duže od par puta ode na istu aktivnost pa joj se možda počne sviđati. Uzmi neki kratki rok,, mjesec dana je mislim OK. Jer, kad počne škola, neće se moći ispisati, bilo joj zabavno ili ne.

[majahi]

Da išla je i na strani jezik ,engleski i nikada mi za to nije rekla da joj je dosadno ili da joj ne odgovara,ples ritmika ,išla je na ritmiku u sklopu vrtića i nakon 2 nastupa je njoj sve dosadilo jer kaže da uvijek rade isto ,sada je išla na ples jer joj se svidjelo išla je par puta gledat kako plešu i upisala sam ju i reko vidjet ću mjesec dana dali će joj se svidjet i sve je bilo okej i eto sad nakon 2 mjeseca joj se više nejde ,a meni je žao silit ju ako njoj to neodgovara , ja sam s njom porazgovarala ,ali očito njoj dosadi čim se par puta zaredom ponavlja isti ples isti koraci ,nebi ju voljela silit na nešto što joj ne paše ,strani jezici ju zanimaju ,da nije u redu upisat pa ispisat,red se mora znat,ali žao mi ju je silit na nešto što joj se ne sviđa,vjerujem da će mi i za školu reć meni je to dosadno,na ovaj način stječe odgovornost,ali nez, što da radim a da ne pogriješim ,da ju ne silim a opet da sve bude ok.

[tanja_b]

Psiholozi općenito preporučuju ustrajanje u nekoj aktivnosti do dogovorenog roka. Ne mora to nužno biti cijelu godinu, može biti: do Božića, do kraja polugodišta, do nekog roka za koji ste se dogovorili. Ispisivanje na prvi znak dosade nije dobar potez. Sa 6 godina već bi trebali moći izvježbati strpljenje i ustrajnost.

[genius]

potpisujem Peterlin...... kod nas je dogovor bio da ono što se odabere da se gura do kraja.znači do kraja škol.godine ili do kraja polugodišta.imamo tu sreće da bi ona svagdje voljela ići i da joj je to čak malo aktivnosti (5.5god)....ona doslovce uživa u svemu.
probaj razgovarati s njom jer vjerovatno negdje leži problem.da li je inače društvena..stječe li lako prijatelje..ili joj je jedini razlog dosada....
mislim da djecu što ranije treba učiti strpljenju, upornosti i koliko je to moguće odgovornosti.ako joj se jednom popusti djetetu se nešalje dobra poruka.

[majahi]

da ,malo je povučena u novom krugu ljudi ,ali na sve te aktivnosti su išle njezine curke iz grupe iz vrtića sa kojima si je super u biti je zato i htjela ić,idu curke pa hoće ić i moja Petra ,da razgoavarla sam s njom i kaže da joj je dosadno ,hm i nekako mislim da će tek kad krene u školu shvatit ozbiljno obaveze ,možda nisam trebala popustit sa plesom,ali kad mi je žao da ju silim,već tjedan dana s njom pričam o tom plesu i ne ,nejde joj se ,i nemogu nać nit izvuč po njezinim riječima nikakav drugi problem,stvarno puno s njom razgovaram,i puno ju slušam i sve te male dječje probleme iz vrtića ili iz parka mi kaže ,tako da vjerujem da je neki drugi problem na plesu i neki drugi razlog da bi mi rekla,ne želim postupat pogrešno

[Ancica]

Skoro svi klinci, ako ne i svi (a i mi odrasli) dodemo u tijeku bilo koje aktivnosti (skolske, poslovne, razbibrizne) u "nevoljnu" fazu. Ta nevoljna faza prode, ako joj se da prilika. A ako odustanes onda propustis tu priliku.

Kao sto rekose cure gore, na tebi je kao roditelju da joj osiguras priliku da nauci tu, jednostavno zivotnu lekciju. Kad se nesto odabere, onda se mora izdurat do kraja, i kad sunce sija, i kad kisa lije. I da ima priliku osjetit da sunce nakon kise cesto jos jace zasije nego ono sto je sjalo prije kise.

[litala]

ja se, nacelno, slazem sa svime sto su cure gore vec rekle...

ali, imam jedan ali

isto tako smatram da su djeca, pogotovo predskolskog uzrasta (i cesto jos i dugo kasnije) u vrlo nezavidnoj situaciji sto se tice procjene onog sto zele i mogu, predodzbe sto odredjena aktivnost uopce znaci i razumijevanja te "jacalice karaktera" koja glasi "treba izdrzati i kad je tesko/dosadno/..."


ja "dozvoljavam" da se dijete predomisli i "odustane" i prije kraja nekog "perioda". zasto? zato jer stvarno vjerujem da u dobi od 4-5-6-7... godina nisu u stanju pojmiti sto zbilja i stvarno znaci baviti se odredjenom aktivnosti na dulji period.

recimo - dijete vidi gimnasticare/atleticare/nogometase/tae-kwon-doiste/koga god - bilo na tv-u ili na nekoj prigodnoj priredbi/utakmici/natjecanju i pomisli kako bi to bilo super znati. ono sto dijete vidi i ocekuje je upravo i samo to zavrsno i konacno djelovanje - nastup, utakmica, borba... al nema predodzbu o tome kako se do toga dolazi - upornim i vrlo cesto vrlo napornim i da, bas da, dosadnim treninzima. puno ponavljanja istih radnji, pokreta, vjezbi, puno puno ponavljanja... a njima je to, u toj dobi, naravno dosadno.

ne govorim ovdje o djeci koja imaju "zicu" za nesto i stvarno to nesto vole i mozda su i bas talenti za to nesto. pricam o prosjecnoj djeci koja bi rado nesto izvjezbala i odigrala i kojima nije poanta zlatna medalja na medjuzupanijskom natjecanju... valjda se razumijemo...


imam i nas primjer oko toga, da objasnim o cemu pricam - moja najstarija se uclanila u plivacki klub. u ranoj dobi od 5.5 godina. i obozavala je plivanje (proplivala samostalno prije treceg rodjendana i dan danas obozava vodu i plivanje), rado je krenula na treninge i bila sva vazna... dok nije, nakon tri-cetiri puta, shvatila da ce svaki trening plivanja zapoceti s 35-40 minuta "suhog" treninga, u stvari - zagrijavanja na suhom pred ulazak u vodu... eto, kad je to shvatila, i kad je uvidjela da bez "suhog" dijela treninga nema ni "mokrog" - skroz se iznenadila, razocarala i da, ispisala sam je iz kluba. i nisam pozalila. kasnije je, u dobi od osam godina krenula na treninge tae-kwon-doa i ti su treninzi izuzetno repetitivni i "dosadni" - ali, u toj je dobi bila zrelija i to prihvatila i vrlo rado i revno odlazila na treninge i doma vjezbala...

moj zakljucak - da, treba se s djetetom dogovarati, treba objasniti ustrajnost i obveze. ali, treba i obratiti paznju na stvari koje djetetu "leze" ili ne... uvijek sam za to da se djetetu omoguci ono cime se pozeli baviti, i onda kad kao roditelj procijenim da to nije njegov "fah", kad pretpostavljam da nece s time nastaviti, jer smatram da je i zelja da se isproba i ono sto nam mozda nije najbliskija aktivnost - ucenje za zivot. ucenje da postoje stvari koje cemo raditi a nece nam biti najmilije, ucenje da ne moramo voljeti sve sto vole drugi, ucenje da smo za neke aktivnosti spremniji/spretniji, za neke druge nismo, ucenje da cemo u zivotu pogresno procjenjivati...

[vertex]

Ja sam na tragu ovog litalinog.
Mislim da ne bih upisivala dijete na sve što poželi - zapravo, i nisam upisivala dijete na sve što je poželjelo. Postalo je normalno da sasvim mala djeca trebaju ići na razne aktivnosti, ali zašto im je to zapravo potrebno? Ima ih koji jako žele i jako vole, i neka onda idu i uživaju. Ali oni su većinom još premali da pojme što znači ići na neku aktivnost dva-tri puta tjedno kroz cijelu godinu. Nekome će se poklopit očekivanja s realnošću, ili će im se svidjet nešto deseto i nastavit će s guštom ići, a nekima neće. Zašto bi tako mali trebali ustrajati u nečemu što zapravo nisu ni željeli, jer su oni zamišljali nešto drugo? Mali su oni meni za takve odgovornosti. Škola je obaveza - za nju se treba pripremati, od nje se ne može odustati, i to je sasvim druga priča kojoj i roditelji drugačije pristupaju. A za slobodne aktivnosti ima vremena - negdje u nižim razredima osnovne škole je vrijeme, po meni, za inzistiranje na pažljivom biranju aktivnosti (ako dijete želi dodatnu aktivnost) i ustrajanju u njoj kroz neki vremenski period.

[ms. ivy]

i ja sam na ovom tragu. osim toga, sa 6 godina su još mali i često ih privuče neka aktivnost jer se prijatelj(ica) time bavi, jer su gledali natjecanje koje im se svidjelo i sl.

zašto ne pričekati da vidimo koliko je želja jaka? odvesti ih na probni sat, isprobati tu aktivnost doma/u parku ili slično?

moj je malac jednom poželio ići na ritmiku jer su cure iz grupe redovito išle. dok sam se dogovorila da ode na "ogledni sat", on je zaboravio na to. za drugu me aktivnost pak žicao od početka vrtićke godine, nakon nekog vremena je krenuo i to je prava želja, uživa u tome (i ne bih mu dopustila da odustane jer mu se jednom-dvaput nešto nije svidjelo).

[gita75]

ja sam identičan put imala sa sinom. ja sam mu stalno predlagala i forsala nekakve sportske aktivnosti, a on se nikako nije u tome nalazio. danas ima 15 godina i dalje ga ne zanima sport. ali, već treću godinu ide u školu animacije, upisao je primjenjenu, crtka nešto non stop i ustraje u tome.
zaključak-ja sam birala krive aktivnosti, da sam mu onda ponudila nekakve umjetničke pravce možda bi se zainteresirao.

nisam nikad inzistirala na ustrajanju do nekog roka, nisam se pronašla u tom modelu .

[tanja_b]

osim toga, sa 6 godina su još mali i često ih privuče neka aktivnost jer se prijatelj(ica) time bavi, jer su gledali natjecanje koje im se svidjelo i sl.

O, da. Ali tu i roditelj treba znati "pročitati" dijete na vrijeme.
Andrej mi je, u jednom nedavnom razgovoru, izjavio da "želi trenirati sve sportove". Prije nego što smo mu počeli soliti pamet izjavama u stilu "pa ne možeš sve", shvatili smo da on u stvari želi isprobati različite sportove, a ne ih sustavno trenirati. Nadam se da će mogućnost za nešto slično postojati u školi.
S druge strane, na engleski u vrtiću je krenuo s oduševljenjem, a nakon 3-4 mjeseca je počeo njurgati da mu je dosadno. Zapravo, shvatili smo da mu je engleski dosadan samo kad ima zadaću (koju nakon početnog gunđanja riješi u 5 minuta ), pa mu ipak neću udovoljiti želji da se ispiše

[ms. ivy]

e da, to su dvije različite stvari. osim toga, sad u igru ulazi i peer pressure pa se mora sve što radi/ima frend.

tanja, mislim da mladost ima otvorene dane kad djeca (školarci) mogu isprobati razne sportove. odlična stvar.

[Ifigenija]

Ja biram aktivnosti prema procjeni što djetetu leži, ali puno više prema osobi voditelja, trenera i sl.
Štoogod da u toj dobi rade, okej, razvit će se u neki pravi interes ili neće.
Ali dobar učitelj i dobar čovjek ostavit će u njima trag i na koncu mogu pobuditi interes za svoju disciplinu.
Tako da štogod sam upisala tražila sam preporuku za kvalitetnog voditelja i dobru vibru u klubu, školi, gdjegod.
Te tri stvari koje ide mimo vrtića jako voli ići i zadovoljan je.
Makar ja znam da bi on radije možda balet. Ali tata ne da balet, pa trenira što trenira, i dobro je, hoće ići i uživa.
Ali smo od početka postavili stvari - tim danom se IDE. Nema uopće opcije da se ne ide. Osim ako kuriš. Za nas roditelje je to fakat pokora, to razvažanje. Još kad se uključi malena... ali ako se odluči, onda se to dura kakogod se zna i umije.
Ja sam si stavila jezik prije sporta, tako da dva dana sprčkamo, a onda smo mirni, a jednu aktivnost vodim svaki drugi tjedan, a uskoro počinjemo i drugu onaj tjedan kad nema tu aktivnost. Moj život, naš, sve je organizirano prema tome i nema majci...
Ali, o aktivnostima sam ja odlučila, ne on jer on ne zna odabrati, naravno.

[majahi]

Litala slažem se ,zanimljivo je vidjet na telki ili na nastupima djecu kako plešu,ali treba do tog stadija doć,i ništa se ne nauči nit uvježba preko noći ,treba strpljenja a i volje,ja mogu svoju princezu nagovarat da ide ,ali što mi je to kad nema volju za ples,mislim da ću pokušat sa drugim aktivnostima koje nisu vezane za ples i koje nisu na tu temu pa ću vidjet ,ne želim ju silit na nešto što ne želi,hvala Vam svima na svojim primjerima ,dakle u biti u jednu ruku je normalno da se predomišljaju i odustaju ,samo treba bit ustrajan i vidjet razlog odustajanja i postupit u skladu sa razlogom

[Deaedi]

Moja je prošle godine odustala od klizanja (nakon nekih 10tak puta) - kad je rekla da joj se više ne ide, nismo više inzistirali - iako smo 2 tj prije toga kupili ganc nove klizaljke.

Ove godine je krenula na ritmiku u vrtiću i odustala nakon 2 mj - čak nije ona sama prva rekla da joj se ne ide, nego sam je ja, vidjevši kako entuzijazam splašnjava i nastupa dosada, pitala da li još uvijek želi ići - odmah je rekla da bi se ispisala.

Mislim da u dobi 5,6g stvarno ne treba inzistirati na dosljednosti, neka isproba, pa će vidjeti čime se želi baviti.

[cvijeta73]

i ja potpisujem vertex, litalu, deaedi...
ali i dodajem nešto, čega sam svjesna, ali opet ne mogu protiv sebe
odnosno, djetetu se ne može svidjeti nešto ako to ne nauči. odnosno, prije nego što nešto postane ajmo reć gušt, mora se dobro namučiti. evo - primjer s klizanjem.
bilo koja aktivnost, u principu, koja iziskuje treninge, ne znam vježbanje dva-tri puta tjedno, kasnije je to i više, je njima, budimo realni - muka.
gušt dolazi s nekim uspjehom, ili kad to dobro savlada.

eto tako.
nikad od moje djece kostelići
i sasvim se slažem s ovim da u predškolskom uzrastu ne treba inzistirati. to povlači za sobom i činjenicu da se neke stvari, neki sportovi pogotovo, poslije i teško nadoknađuju.
ali ni u školskoj dobi nije ništa specijalno drugačije.
teško je procijeniti taj trenutak kad mu se neda ić jer mu se neda dignut guzicu s kauča, a poslije mu je u principu dobro (iako ne svaki put), a kad stvarno više ne želi i ne bi trebalo inzistirati.
ajd sad kad me krenulo, evo još jedan primjer (inače, ova tema mi je jedan od velikih izazova roditeljstva uopće ). J trenira nogomet u jednom malom klubu. ok mu je (osim naravno što mu se svaki trening neda ići, ali poslije dođe vidno zadovoljan s treninga), ali to su fakat onako prilično neozbiljni treninzi.
prijateljica, odrasla u obitelji vrhunskih sportaša, govori da ga prebacim u pionire rijeke - gdje su treninzi ozbiljniji, već je selekcija (ovdje svi igraju utakmice) - što se meni ne sviđa. ona govori ok, ali možda ga na taj način zakidaš. ne mora on postati vrhunski sportaš, ali možda sa sportom doživi i nešto što ovako neće.
i tako.

[litala]

slazem se - da bi doslo do gusta, pocesto se treba i pomuciti

i slazem se i s ovim dijelom da im "ne priznajem" odustajanje u fazama kad s mumlanjem idu na trening al vracaju se s osmjehom

a sto se tice ovog zadnjeg - jel postoji mogucnost da to prebacivanje u "ozbiljnije" sfere obavite na privremenoj (bar privremeno privremenoj ) bazi? da ostane otvorena mogucnost netraumaticnog povratka u lokalni klub u slucaju da ne bude zadovoljavajuce?


moja djeca jos nisu pokazala da su za neki sport "rodjena". a vole sportove razne, i meni je - sto se sportskih aktivnosti tice - cilj da u zivotu znaju i loptat se na razne nacine (loptu u kos, loptu uhvatit, bacit, sutirat nogama i sve ostalo), plivat, trcat, preskakat, mlatit raznim palicama i gadjat sto vec treba, da se znaju snac sa cim vecim brojem razlicitih sportova i da znaju - bar rekreativno - sudjelovat u njima... a ne da sjede sa strane to tutleci jer nisu u zivotu pokusali napravit kolut naprijed

[pikula]

potpisujem litalu
uostalom ti sportski klubovi i tečjaevi za djecu znaju bit tak neorganiziranii svakakvi, obećaju jedno, a pokaže se nešto sasvim drugo. Mi smo se ispisivali x puta i to zbog nezadovoljstva i mene i djece redom-
nogomet priča o maloj grupi i pedagoškom pristupu- tako je bilo na početku 9 mj i zato smo se vozili preko cijelog grada do dotičnog kluba. Do kraja 10.mj bilo ih je 30-tak u grupi od 5 g koliko je imalo moje dijete do 11g (!). A pedagoška mjera za faul crveni karton AKO sudac tj trener vidi. Halo?
ritmika- prva trenerica super, nakon toga dvije nezainteresirane trenerice u tri mjeseca, djeca skaču ko žabe 15min po dvorani, moja Di radi sama "balet" jer joj je dosadno... Ali dajte 250kn za dres, 100 za ovo, 50 za ono bez problema
gimnastika- nisu skužili da je drugi trener odveo moje tada 4 godine staro dijete na drugi trening na sportsku a ne na rtimičku gimanstiku, a roditelji ne smiju u hodnik iza svlačione. Di me dočekala u suzama "mama, to nije moja gimnastika", samo jedan od gafova, ali zadnji
tekvadno-super, Do je obožavao, i promjene iz čista mira termin i završava u 21:30, on ne uspije zaspat prije 23 i ujutro se ne može ustati za školu
Sve do sad, do 2rz ustrajnost u aktivnostima mi je bila na niskom mjestu- iza sigurnosti, spavanja, zdravlja, pa i toga da ne prave budalu od nas a našu lovu.
Sad se iskristalizirao sport koji obožavaju i treniraju ozbiljno, slušaju trenera, ne pada im na pamet da propuste trening, čak ulažemo u ne baš jeftinu opremu, ali to je sad već za ozbač, brem za starijeg sineka. Osim toga MM i mene je veselilo baviti se sportom sa klincima i učiti ih sve redom od klizanja, rolanja, plivanja, skijanja, nogometa pa čak i borilačkih vještina dokle god njima nije neugodno s nama i dokle god nama ide bolje nego njima, a evo stariji sinek nas već šiša i prošo voz. Meni apsolutno u predškolskoj dobi organizrani sport nije prioritet- jedna organizacija koju ja priznajem prije škole je moja

[Lutonjica]

ja "dozvoljavam" da se dijete predomisli i "odustane" i prije kraja nekog "perioda". zasto? zato jer stvarno vjerujem da u dobi od 4-5-6-7... godina nisu u stanju pojmiti sto zbilja i stvarno znaci baviti se odredjenom aktivnosti na dulji period.

ovako i ja razmišljam
zara je išla na hrpu toga i odustala vrlo brzo od svega osim od jednog - a to je bio judo.
medjutim, sad smo svi zajedno i od njega odustali, ali za to krivim sportski klub a ne nju : došli su do faze kad se kreće po turnirima, a ona ne želi na turnire (a, iskreno, ne želimo ni mi). a na treninzima se trenira za turnire, i njoj to više nije ni gušt ni užitak. totalno sam ljuta i jadna zbog činjenice da čak i ako nađeš sport u kojem si dobar i koji ti se užasno sviđa, ne možeš se njime baviti rekreativno.

btw, ne kužim ove usporedbe s ispisivanjem s aktivnosti i ispisivanja iz škole?? nisu djeca glupa, pa zari je skroz jasno što je to slobodna aktivnost, a što je škola i obaveza, ni u jednom momentu nije pomislila da se iz škole može ispisati kao i s ritmike, niti je to ijednom zatražila (koliko god joj škola u nekom momentu išla na živce, ili joj teško budit se ujutro, ili što već - zna da se u školu mora i gotovo)

[Lutonjica]

Ispisati? Ni slučajno! Time djetetu ne šaljemo dobru poruku.

vidiš, ja razišljam skroz suprotno, jako mi je važno usaditi u moju djecu ideju da u životu ima bezbroj alternativa, da možeš probati sve što želiš, da se uvijek možeš predomisliti, da uvijek možeš odustati, da uvijek možeš početi nešto novo, da nikad nije kasno za ništa i da nikad nisi prestar za nešto, da ništa nije konačno niti čvrsto zapisano u kamen.
ali ja sam takva, uvijek ću prije poslušati instinkt nego racio, nisu mi noge čvrsto na zemlji i puštam da me vjetar odnese u pravom smjeru

[Sanja]

Psiholozi općenito preporučuju ustrajanje u nekoj aktivnosti do dogovorenog roka. Ne mora to nužno biti cijelu godinu, može biti: do Božića, do kraja polugodišta, do nekog roka za koji ste se dogovorili. Ispisivanje na prvi znak dosade nije dobar potez. Sa 6 godina već bi trebali moći izvježbati strpljenje i ustrajnost.

Ovako i ja razmišljam. Rok ne mora biti dugačak, tj. ako se tečajevi plaćaju na mjesečnoj bazi, neka to bude jedan jedini mjesec (ne mora u startu cijelo polugodište ili školska godina), ali mislim da je dobro da dijete bude suočeno s nekim pravilima. Znam da djeca (pa često ni odrasli) nisu svjesni što ih čeka kad prihvate neku obavezu, ali upravo su te bezazlene dječje aktivnosti pravi teren za upoznavanje samog sebe, svoje ustrajnosti, da shvate da postoje znanja i vještine do kojih se dolazi dugotrajnim radom tijekom kojeg postoje bolji i lošiji trenuci, "lekcije" koje se savladavaju lakše ili teže, zanimljivi i dosadni periodi... No, ako se ne odustane, rezultat može biti izvrstan i svijest o tome bi trebala biti poticaj za prevladavanje težih i dosadnijih trenutaka.

Također, mislim da je u redu zadržati određenu dozu fleksibilnosti, pogotovo za slučajeve koji su navedeni na topicu, poput nedostatne kvalitete tečaja, lažnih obećanja prilikom upisa i sl.

I, ako je ikako moguće, svakako preporučam odlazak na ogledni sat.

[Ifigenija]

vidiš, ja razišljam skroz suprotno, jako mi je važno usaditi u moju djecu ideju da u životu ima bezbroj alternativa, da možeš probati sve što želiš, da se uvijek možeš predomisliti, da uvijek možeš odustati, da uvijek možeš početi nešto novo, da nikad nije kasno za ništa i da nikad nisi prestar za nešto, da ništa nije konačno niti čvrsto zapisano u kamen.
ali ja sam takva, uvijek ću prije poslušati instinkt nego racio, nisu mi noge čvrsto na zemlji i puštam da me vjetar odnese u pravom smjeru

Ja bih rado da je to tako, ali nažalost - nije.
ja volim isprobavati stvari, kušati, volim novo, drugačije... a moji roditelji su me podržali u tome.
Sada znam svega po malo, a ni u čemu nisam master, a imam 35. I nažalost - kasno je za mnoge stvari - ne nužno u godinama, to ne, ali život nosi svoje... nema se toliko vremena za učenje, kao kad si mali i single. Ruke traže da se iskažu, da tako kažem, a nema vještine....
Eventualno bih mogla biti mecena - da imam dovoljno para.
Zato sam dobro razmislila što nam svima paše, i to što smo odabrali, i to je naš klub. U dobru i zlu, i kad nam se ne da, ali uvijek jer volimo sport, jer volimo ljude, jer želimo da djeca nauče dovoljno dobro da mogu iz toga doživjeti uspjeh, upoznati svoje granice, mogućnosti, izgraditi karakter... i tako.
Preduvjet je, naravno, da dijete ima predispoziciju, interes, bar elementarni i da voli ljude koji ga treniraju. Bez toga ne bih inzistirala ni minute. Ovako - inzistiram mirne duše.

[Hajdi]

Moja je uvek bila istrajna u svim aktivnostima, tako da nismo bili u situaciji da o tome odlučujemo. Da se ona pita, išla bi na sve moguće postojeće aktivnosti. To joj nikad nije bilo teško.

Kao klinku predškolku su me vodili na balet, godinu, možda više. Učiteljica je bila stroga, mnogo je tražila i discipline i ponavljanja, bilo je i grdnji i vikanja, i ja sam toliko želela da se ispišem, prosto nisam volela takav način komunikacije. Mislim da sam molila mamu par meseci da me ispiše, ali je sačekala kraj nekog kvartala.

Da me je ispisala na prvi kme, verovatno ne bih upamtila šta ne volim i šta neću.

[Lutonjica]

Ifi, u mojoj obitelji i među prijateljima ima stvarno dosta ljudi koji dokazuju upravo to što sam napisala. tako da to nije samo moja lijepa šarena ideja

[Ifigenija]

Ifi, u mojoj obitelji i među prijateljima ima stvarno dosta ljudi koji dokazuju upravo to što sam napisala. tako da to nije samo moja lijepa šarena ideja

Znaš što? I ja sam to vidjela par puta, tako da da - apsolutno mi se sviđa da je to moguće.
Možda je poštenije reći da je samo teže nešto savladati kad te stisnu obaveze.

[cvijeta73]

.
Možda je poštenije reći da je samo teže nešto savladati kad te stisnu obaveze.

ja sam uvjerena da čak nije to.
nego ovo što piše hajdi.
da postaneš prima balerina, ili we, da doživiš trenutak ovacija publike, moraš trpiti, i uvrede i bolove i suze i sve u paketu.
ja mirno živim, a da nisam prima balerina, to bez sumnje al mi je uvijek onaj crvić sumnje, možda su i te ovacije vrijedne.

[pikula]

ovacije nisu, garantiram. Pače izdajem zepterovu garanciju da nisu
Između ostalog to dokazuju svi ovi (kvazi)talent show-ovi,ovacije na svakom koraku, a rada niš iza toga. Ali ako si rođen za to nešto, ako je to poziv bez kojeg ne možeš živjeti, jedni način na koji se ostvaruješ onda se sve isplati- nekome je to vrhunska umjetnost, nekom profesionalni sport, nekome obiteljski život - za sve to moraš bit spreman na krv, znoj, suze i puno odricanja i definitivno ovacije i zahvale ispadanu rijetki trenuci koji te vesele, ali sigurno ne razlog da bi netko posvetio život tome. Samo trebaš znati od čega si i za što si i zagristi u to do kraja, ali mislim da je djetinjstvo definitvno vrijeme za širinu, a ne za pilanu, nek mi oprosti Stefan Milenković

[pikula]

i sori, majahi, na filozofiranju

[Ifigenija]

Cure, ne bih ja da me mama prisilila u vrhunske balerine. Ali mislim da su mogli inzistirati da bar neki od sportova i vještina završim do kraja godine...ili dvije, ili pet.

[makita]

Mislim da ću otvoriti topic o tome što se radi na kojoj aktivnosti. Ja nisam sudjelovala nikad na izvanšk.akt. pa ne znam što bi djetetu preporučila ili kako bi mu objasnila što se negdi radi.
A ovo s odustajanjem, to mii je tek znanstvena fantastika

[Deaedi]

A kakvu poruku šaljemo djetetu ako ga tjeramo da ispoštuje neki rok, a njemu je ta aktivnost postala mrska i dosadna? Bojati ce se iskazati zanimanje za nesto novo jer sta ako pozeli pokusati, morati ce izdrzati do kraja nekog roka - a djetetu se cak i mjesec dana moze ciniti kao vjecnost.

Slazem se s Lutonjicom, htjela bi da moja djeca iskusaju vise toga, a ne da moraju ispastati radi pogresnog odabira.

I sama sam na sportskoj aktivnosti na koju ide moja cura vidjela takav primjer - curica se u svlacioni place da nece ici na trening, a mama joj govori: Ici ces do kraja mjeseca jer sam platila clanarinu i gotovo! I sad je takvo nezainteresirano dijete na treningu teret i treneru i ostalima, jer je dekoncentrirano, bezvoljno i ometa sat onima koje ta aktivnost zanima.

[Mali Mimi]

Mislim da bi trebalo skužiti što dijete stvarno zanima u čemu je dobro kad se to zna onda je puno lakše (konzultiraj se i sa odgajateljima u vrtiću- oni također sudjeluju u odgoju tvog djeteta i imaju širi izbor aktivnost u vrtiću koje s djecom rade od plesa, glazbe, likovnog, dramskih, sportskih aktivnosti pa mogu pomoći u izboru), i vidim da si spomenula da je išla na engleski jezik i da joj se sviđao? Zašto onda više ne ide na to? Ako je to ono što joj se sviđa pa nek ide onda na engleski.

[pikula]

a tek kad dovedu šrmkavo umorno dijete ravno iz vrtća na trening jer se mora, ma horor.. Mene srce, boli, dijete cmoljavo, a mama se veseli kavici. Naravno da dijca svašta prežive, a i treneri, ali kakve to veze ima s ičim. Osim s time da mama inače nema sama pred sobom izgovor za kavicu. Radne navike moš mislit

[sirius]

U aktivnostima izvan škole inzistramo da se odlazi redovito (više -manje, izuzimam školske obaveze i bolest). ima pravo odustati tek nakon kraja sezone .Kad je upisao sport koji je htio , mogao je odustati nakon četri mjeseca redovitog treniranja, i sad može odustati ili promjeniti klub na kraju sezone (sad ima skoro 9. godina). Kod mene to nema veze sa učenjem vještine (iako je zgodno to što je naučio) , a nekakva izvrsnost u vidu prof. sporta nije mi niti u peti...jednostavno je to učenje da se obaveze moraju odraditi do kraja (iako nas nekad to ne oduševljava).
Iako postoji velika razlika između dobi od 5-6 godina i 9 godina, tako da i očekivanja moraju biti prilagođena tome.

[Ifigenija]

Meni ove priče s djecom koja odlaze na trening plačući fakat nisu jasne.
Koliko se sjećam iz svog života, a i sad vidim i po životu svoje djece, i tuđe djece - sve to ovisi o treneru, i o osobi koja nešto vodi.
O aktivnostima na kojima bi moju djecu netko mrčio u dobi od 5 ili 6 godina tako da im se život smuči nikad nisam uopće ni razmišljala, i prvo mi je da dobijem suvislu informaciju o tome tko tamo radi i kako. Sin trenira na istom mjestu gdje mu je otac trenirao prije 30 godina, i ništa se nije promijenilo. Isti ljudi, plus novi, mladi, koje su u tom dobrom duhu odgojili ti stari. Pozitiva, briga, zdrav duh. Nije prestižno, nije u centru, nije hit, nije stilski uglancalno, skromno je i jadno, ali je vrhunski, čisto ljudski i stručno. Pardon my french, ali mislim da što je neka aktivnost medijski razvikanija, što je sve nešto fensi-šmensi i uz to komercijalno, da je veća šansa da će djeca stradat od nedostatka iskustva, i od viška troškova.
Ranije, dok nam je termin pasao, išli smo u Zagrebačke mališane. Klinac je obožavao. Nema tu odustajanja! Sve štima - fer odnosi, dobra atmosfera, zabava...
Moja djeca idu na tri aktivnosti (mali aktivno, mala kao privjesak), i presretni su tamo, tj. - normalno raspoloženi.
Jer su ljudi koji to vode normalni, jer znaju radit s ljudima i djecom, jer su veseli, odgovorni, stručni, strpljivi.
I onda da ja to otkantam kad ne mogu dijete odvojit od TV šoua gdje netko jede crve u šumi ili slično...? Pa nisam luda!
Jasno mi je da postoji inercija - tipa ja bih sad radije pikao Sunčicu stoti put, ili baš crtam, ili trčim oko kuće u krug - ali ja sam tu da kažem da je ono što rade na radionicama, i uopće, usmjereni trud i rad, vredniji od zjapljenja (kojeg imaju na pretek ovako i onako, da se razumijemo).
Opet ću se iščuđavat - al tamo gdje vodimo djecu ja u životu nisam vidjela da bi se neko dijete uvatilo mami za nogu i cendralo. Trče presretni jer imaju priliku doć...

[Hajdi]

ali mislim da što je neka aktivnost medijski razvikanija, što je sve nešto fensi-šmensi i uz to komercijalno, da je veća šansa da će djeca stradat od nedostatka iskustva, i od viška troškova.


Opet ću se iščuđavat - al tamo gdje vodimo djecu ja u životu nisam vidjela da bi se neko dijete uvatilo mami za nogu i cendralo. Trče presretni jer imaju priliku doć...

U pravu si. Ja sam imala prilike da samo jednu devojčicu gledam kako plače, od tada 6g, vanserijski talent za gimnastiku, ali nije htela da ostane u sali bez mame, a mama je mislila da mora da se malo osamostali pred školu.

[meda]

mislim da su njima u toj dobi vrtic i skola dovoljna obaveza. slobodne ativnosti su tu ako zele.

mi imamo jednu aktivnost, sport 2x tjedno. i to ponekad izostanemo ako nam je bas jako nezgodno stici (ako idemo negdje s prijateljima poslije vrtica, ili imamo neku posjetu), ali ne dam da izostaje jer mu se sad bas ne da izac iz kuce nego bi nakon pol sata. on voli tu aktivnost i super im je svima tamo, tako da je to nesto sasvim drugo nego kad dijete bas nece ici. tu ne bi dvojila.

kod nas je slicno kao ovo kod Ifigenije, nista fensi, cak malo horor djeluje, neko staro skladiste kod francka, al mi je blizu i ne treba nam vise od 5 min pjesice do kuce, a ja dok cekam citam novine u knjiznici koja je odmah do.

u vrticu imaju engleski nakon redovnog programa, znaci od 2-3, ali to jos ne ide. sad je vec pitao da bi isao, ali ja mislim da mu je to za sada previse, pogotovo jer nam se jedan dan poklapa s treningom u 5, tako da ne ide. rekla sam mu da moze na jesen.

[Ifigenija]

Mi zvučimo kao frikovi, tri aktivnosti i poludnevni vrtić ... ali mi smo to dodavali dok nismo dobili njegovu mjeru, da je zadovoljan, ispunjen, a da mi ne riknemo. Inače nisam za to da se djecu zadavi sadržajima. Koliko im paše.

[nana]

I ja sam se kao dijete tražila (išla u muzičku školu pa odustala, krenula na klasični ples pa odustala) dok se nisam upisala na zbor i košarku, tu sam se totalno našla i godinama se time bavila. Pa zašto bi onda moja Tara bila drugačija od mene? Nije da mijenja svako malo aktivnosti, ali nakon dvije godine plivanja odustala je od istog jer su uvjeti bili dosta loši, kao vrtićko dijete bavila se plesom, ništa posebno tamo je našla frendice, odradila svoju godinu i slijedeću je više nisam upisivala jer nije imala interes.
Sada pohađa hip hop (koji jako voli), upisala se u izviđače i engleski jezik i vidim da je jako zadovoljna. Dok je to tako meni je ok.
Neko forsiranje nije moj stil, ali opet Tara vrlo dobro zna ako se za nešto odluči da ne može ići mjesec dana pa više ne ići....sa 9,5 godina ipak mislim da zna reći što ju zanima a što ne.

[krojachica]

Možda je problem i u "putovanju" na te aktivnosti, jer za malu djecu
zna biti vrlo zamorno kad putovanje na i s aktivnosti gotovo premaši
vrijeme koliko je bilo na aktivnosti. Moja je od ritmičke gimastike
odustala upravo zbog toga (nakon prvog sata), a na ritmiku u vrtiću bez problema i radosno
ide već 4 godine. I super mi je da nije htjela ići jer smo ovako slobodni i zajedno svako
popodne, osim jednog kad zajedno idemo na aktivnost.
Djeca te dobi još uvijek imaju potrebu za neobaveznom igrom i druženjem s roditeljima.
Slažem se da je kod nas problem što forsiraju taj profi pristup, sa 4,5 godina
si na 2 puta tjednim treninzima,kasnije i više, a opcija jednom tjedno rijetko gdje postoji
(barem je ja nisam našla). Koliko sam imala prilike vidjeti vani je to normalna svar
A još mi je najgore kad i subotom imaju neko natjecanje ili nešto...
Moj je stav bio da su im do škole dovoljne aktivnosti koje imaju u vrtiću, a popodneva
su isključivo naša zajednička. Sad mi se čini da će se ovo protegnuti i na 1. razred...

[Ifigenija]

Mi smo za kriterij imali da je na pet minuta autom, da je 2 puta tjedno, da je relativno rano i da su super ljudi.
Zapravo se pitam kako smo imali tako ludu sreću da smo išta našli pod tim oštrim kriterijima... ništa, šuti Ifi, lupni o drvo, da ne ureknem... puj puj