Ja sam imala mamu, koja je zbog teške bolesti, iznenada ostala nepokretna. Kasnije su joj nažalost otkrili karcinom, od koga je i umrla. Mi smo bili velika djeca, ali ona je bila naša mama, a pred mamom si uvijek mali, i njen. Meni je bilo strašno teško gledati ju kako ima bolove a trpi, kako nešto hoće a ne može. Onaj dio o pomaganju sam rado radila jer sam osjećala da joj svojiim optimizmom i voljom mogu pomoći. Mi smo(nas troje, seka, brat i ja) smo joj stavljali kateter, kupali je, oblačili, naizmjenice bi sa njom. I šta ako je bila nepokretna, samo da mi je i ostala takva, bez bolova, moja jedina, najbolja, najveća. Mama.
SB, kao što si i rekla, tvoja bolest je izlječiva i več vidiš, ima napretka. Probaj se više brinuti o svom stanju uma nego o bebinom, jer mala je ona, sada su joj najvažniji ljubav i tepanje, pa bar preko ogradice krevetića.