Citam vas vec tri sedmice i toliko toga tuznog sam procitala da ponekada se bojim kako sam postala takav covjek da tuga mi moze pomoci. A jeste. Jer pomogle ste mi da shvatim da nisam sama tj. nisam jedina. Da nisam zakazala kao zena, da moje tijelo nije ubilo moje dijete.
Sve je pocelo u septembru prosle godine. Moj muz i ja zivimo poprilicno stresan zivot. Medjutim kada se u septembru pojavila crtica na testu odlucili smo usporiti. Promijeniti svoje navike malo se smirit. Medjutim nije islo preko noci. Zivjeli smo u razlicitim gradovima zbog posla, odvojeno, no krajem decembra selimo se u novi stan, u sasvim stranom gradu za oboje, jer muz dobija tu posao. Pocetkom januara imam kontrolu i moj muz je prvi put samnom da vidi bebicu. 19. sedmica. Moja dusica se krije ne da se pokazati, ali doktor uspjeva otkriti i potvrditi nam da je djevojcica. Eh sada pocinje potraga za imenom. Polako se nas zivot smiruje, ja sam napustila posao da bi zivjeli konacno zajedno, promijenila grad, ali nista mi ne smeta jer imam dusicu moju. Ona mi je najbitnija, ona mi mijenja sve ostalo i nista mi ne nedostaje, a i moj muz je tu. Nakon tog pregleda provodimo najljepse sedmice od kada smo zajedno.
U 23. sedmici je sljedeca kontrola. Na ultrazvuku se vidi da srce nase bebe ne kuca. Moja beba je umrla. Sok. Uzas. Srusio se svijet. Placemo oboje, molimo doktora da nam kaze da nije istina. Odmah dobijam uputu u bolnicu. Ja nisam otvorena, nista nisam osjecala, nikakva bol, nista, kako? Moja djevojcica se nikada nije puno pomjerala nisam mogla ni na osnovu toga osjetiti. Nista. Dobila sam prvu tabletu u tri poslije podne. Moju djevojcicu sam rodila u pola cetiri u ponoc. Iako joj nije polozaj bio dobar, i iako su mislili da mozda nece moci izaci bez njihove pomoci, rodila sam je tek nakon drugog jaceg stiskanja. Pristali smo na obdukciju. Prije par dana saznali smo da je placenta zakazala. Beba je bila zdrava i napredna u skladu sa trudnocom. Tacnu informaciju o placenti bi trebali imati za desetak dana jer sam se ja odlucila odmah uraditi sve pretrage pa cekamo i moje nalaze.
Pet sedmica se vec pitam kako sam mogla tako biti bezosjecajna, zasto nisam otisla ljekaru ranije, zasto nisam nista osjetila, zasto mi organizam nije dao signal, kako smo mogli mi tako biti sretni ako beba nije bila dobro, krivila sam sebe, svog muza, svijet, sve oko sebe. Nemam nijedan odgovor. Nemam ni vise pitanja. Vrijeme mi prolazi kao u nekom transu i nemam pojma kada ce biti bolje. Nadam se da cu opet moci ostati trudna, ali se bojim i pomisljati na to dok ne saznam sta je bilo sa posteljicom. Sve vrijeme mislim da sam mozda ja bolesna jer sam tako stresno zivjela.
Eto to je moja prica, i iskreno jos uvijek ne znam hocu li biti u stanju objaviti je i ako je objavim ne znam kako cu je moci citati za mjesec, dva ili godinu.
Hvala vam na vasoj hrabrosti dijeliti ovakve teske trenutke.