Drage moje!
Dugo sam razmišljala kako da se javim i što da kažem....teško mi je bilo što napisati zbog mog praznovjerja i straha da nešto ne pođe krivo. Neki znaju da sam ja jedna od habitualki na ovom podforumu sa preko nekoliko spontanih pobačaja, vanmaterničnom, neuspjelim IVF-ovima i sto čuda. Više ne mogu ni sve pobrojati jer se izgubim.
No ne želim pisati o onome što je bilo već onome što se događa i što će biti. Ja sam trudna, prirodno, danas 19 tjedana, spontano začela blizance sa jednim jajovodom. Zvuči nevjerojatno, ali eto ga...sto puta sam čitala hrpe fantastičnih priča koje su graničile sa nadnaravnim, a evo sad je i ja pišem. Teško je uopće povjerovati, teško je opustiti se barem na tren, teško je zamisliti ovoliku sreću....nosim jednojajčane pišonje, moje srećice koje me škakljaju iz trbuha kao da znaju da pišem ovu priču...suze mi cure naravno....zamišljati ovoliku sreću bilo je nevjerojatno, a svjedočiti njezinom ostvarenju još nevjerojatnije....
Čuvam se jako, ne idem nikuda, drhtim...molim Boga da me i dalje vodi i štiti moje blago....biti će vremena za sve kasnije, sad su oni najvažniji...svaku minutu, ma svaku sekundu samo čekam škakljanje...iako naravno i svaku sekundu pokušavam detektirati moguće probleme....habitualke će me razumjeti definitivno....
Kako sam ove godine imala već dva neuspjela pokušaja jednostavno smo bili odlučili da ova godina nije naša i da treba stati na loptu....nismo ništa očekivali, ništa planirali i dogodilo se...kao da svaka takva priča završi dobrim rezultatom....bila sam zaista iznenađena, test sam napravila iz puke dosade jednu večer pripremajući se drugi dan za odlazak na put...kad ono crta....ljubičasta da ne može biti ljubičastija, zovem dr u nevjerici i drugi dan rano ujutro pregled – nešto je u maternici!
Ležim doma tjedan i pol, a zatim hospitalizacija radi uvođenja heparina, bila sam u bolnici tjedan dana, a nakon toga doma na mirovanje, osluškivanje tijela, gledanje donjeg rublja svake sekunde, prestanak obavljanja svih mogućih aktivnosti i plakanje svako malo što od sreće, straha, nevjerice, nervoze, želje, ludila – ma ne znam čega sve ne...to me još i danas drži....
Kada mi je doktorica rekla da kucaju dva srčeka počekla sam toliko histerizirati da nisu znali jel to od sreće ili tuge, plakala sam danima i pitala se kako da preživim dalje, kako da se uvjerim da će sve biti u redu, da mora biti u redu, da je dosta mučenja....
Nisam imala snage javiti vam se.... no neke djevojke znaju....morala sam im javiti jer sam znala koliko će biti sretne zbog mene...i koliko bih ja bila sretna da svaka od njih napiše barem jednu ovakvu priču...i da svako od nas doživi najveću sreću na svijetu....želim to svima od srca, najiskrenije...
Sada guramo dalje dan po dan, idemo uskoro na 3D ultrazvuk, veselimo se i strahujemo...
Čestitam svima koji su uspjeli ostvariti trudnoću, čestitam novim majkama i susosjećam sa onima koji su preživjeli gubitke dok se nisam javljala...nemam snage čitati forum, maknula sam se od svega i stvorila svoj svijet...nadam se da me razumijete!

OVO GORE NAPISANO PISALA SAM SREDIINOM SVOJE TRUDNOĆE, ALI NISAM IMALA HRABROSTI NI SNAGE JAVITI VAM SE...

Sada nastavljam dalje.... 02.04.2010. rodila sam dva dječaka, najveće sreće u mom životu, carskim rezom sa 35+2, male ptičice kojima nas je Bog blagoslovio. Jučer smo napunili mjesec dana, napredujemo, sad smo već velike bebe, male noćne ptičice.... nema riječi kojima bih mogla opisati kako se osjećam...čak mislim da nisam još svega ni svjesna.... još negdje lebdim između sna i jave....ne mogu vjerovati da su to moje bebe, da sam ja majka, da me netko neizmjerno treba....srce mi puca od ljubavi....
Želim svima ovu sreću i radost....mojim suborkama koje me se sjećaju i svima koji su prisiljeni pridružiti im se...želim vam ostvarenje ovog sna što prije...
Ptičice zovu....