HELLP !
Mislite da nisam dobar poznavatelj engleskog jezika? Ne, ne radi se o tome. Ipak, u mom slučaju radilo se o pozivu u pomoć u neku ruku.
Too good to be true bila je izreka koja je potpuno odgovarala mojoj trudnoći. Slušala sam, čitala o raznoraznim simptomima karakterističnim za pojedini period trudnoće. Kao i većina ostalih trudnica iz tjedna u tjedan znatiželjno sam proučavala što će me ili me može zadesiti, ali...
Nisam imala mučnine, nisam povraćala, nisam imala povećan apetit niti posebnu želju ili gađenje prema određenoj hrani, nisam imala glavobolje, nisam imala grčeve u nogama, nisam imala probleme s probavom, oticanjem nogu, nisam imala probleme s noktima, kosom, nisam dobila strije, niti su mi se noge prošarale žilicama, a što je meni najvažnije spavala sam do kraja trudnoće minimalno 8, 9 sati bez malih noćnih šetnji do wc-a. Uživala sam u spavanju i činjenici da to mogu činiti koliko god želim. To što mi se trbuh povećavao bio je gotovo jedini izvana vidljivi znak trudnoće. Pregledi kod ginekologa su uglavnom prolazili: “Sve je ok, vidimo se za tri tjedna”. Too good to be true? Too good!
Bližio se kraj trudnoće. Na redu su bila pitanja: “Hoću li prepoznati trudove, hoće li boljeti, hoće li biti kao u literaturi ili ću i tu biti iznimka?” Desetak dana prije termina iznenada se pojavila bol u leđima, vratu, glavi, nešto kasnije se proširila i na prednju stranu tijela. Hmmm...zvuči poznato..moglo bi to biti to? Očekivani trudovi? Ali nešto ne štima. Bol je konstantna, jaka, nema očekivanih pauza, čudan osjećaj u želucu, kao da nisam jela danima, osjećaj gladi koji ne prestaje uzimanjem hrane..i kad bolje razmislim..baš me i ne boli u predjelu trbuha nego negdje između grudi ili dva tri prsta niže. Bol je jaka, na trenutke je teško locirati centar boli, činilo mi se da me bole i cijela leđa i cijela trbušna strana. Samo kad je na trenutak došlo zatišje, mogla sam reći: “Da, u ovoj točki je najžešće. Nekoliko sati sam durala i grčila se od boli misleći da je to neki čudan uvod u trudove (neki su mi rekli da je to možda “spuštanje djeteta” pa sam odlučila stisnuti zube i hrabro izdržati)..i onda više nisam mogla...udahnula sam i rekla: “Darling, vozi me na hitnu.”
.................................................. .................................................. ............................................
Da li ste čuli za HELLP sindrom? Niste? Ništa čudno. Nisam ni ja do nedavno, a nisu ni mnogi drugi koji su od mene puno više upućeni u medicinu.
Ne brinite drage trudnice, sve vi koje ovo čitate, ne morate se bojati, strašno je mala vjerojatnost da se osobno sretnete s Mr. Hellpom. Sve ovo pišem iz samo dva razloga:
1) zbog eventualno one jedne trudnice koja će osjetiti nešto slično i na vrijeme potražiti pomoć, a ne satima glumiti Supermena
2) zbog jednog čovjeka kojemu ću biti zahvalna do kraja života
Statistike kažu da Hellp sindrom pogađa 0.2-0.6 % trudnica, da jedan od sedam liječnika prepozna da se radi o toj bolesti, a da je smrtnost neprepoznatog dijela 80%. (Informacije uzete sa raznih medicinskih stranica na Internetu). Sve u svemu nimalo ohrabrujuća statistika.
Ostale detalje bolesti neću prevoditi nego ih ostavljam u originalu na engleskom, za one koje zanimaju detalji.
What is HELLP Syndrome?
HELLP is the medical term for one of the most serious complications of pre-eclampsia, in which there is a combined liver and blood clotting disorder. H stands for Haemolysis (rupture of the red blood cells); EL stands for Elevated Liver enzymes in the blood (reflecting liver damage); LP stands for Low blood levels of Platelets (specialised cells which are vital for normal clotting). HELLP is as dangerous as eclampsia (convulsions) and probably more common, although it is less easy to diagnose. Some specialists believe that HELLP may be on the increase for reasons, which are not known.
The typical presenting symptom is pain just below the ribs (‘epigastric pain’), sometimes accompanied by vomiting and headache. This pain is sometimes confused with the discomfort of heartburn, a very common problem in pregnancy. But, unlike heartburn, the pain of HELLP syndrome is not burning, does not spread upwards towards the throat and is not relieved by antacid. The pain is often very severe and is associated with tenderness over the liver. It is not uncommon for women with this pain to be diagnosed as suffering from some other acute abdominal condition, typically inflammation of the gall bladder (cholecystitis).
Once the syndrome is diagnosed the baby should be delivered as soon as the mother’s condition is stable, regardless of the maturity of the baby, since delivery is the only cure for this life-threatening condition.
It is not uncommon for the symptoms to become worse - or to develop for the first time -in the 48 hours following delivery, and treatment in an intensive care unit may be necessary. All treatment is aimed at supporting the mother’s systems which have failed (liver, kidney, lungs, clotting)
The disease is mainly diagnosed by laboratory blood tests and can cause lots of complications for both mother and her unborn child: e.g.: headaches, nausea, pain in the upper right abdomen and for the baby growth restriction and other complications. With HELLP syndrome, the complications are often more severe than the earlier mentioned disorders. For example, fetal death is more often seen in HELLP than in preeclampsia and pregnancy induced hypertention. In very severe cases, the illness can cause a serious threat to the mothers life.
Dakle, satistike kažu da 1 od 7 liječnika prepozna o čemu se točno radi, a ja sam imala sreću da te noći na hitnoj bude baš taj jedan, the one and only – dr. Ivan Bolanča. Pregledao, posumnjao, ispitao, potvrdio i u kratkom vremenu izgovorio: “S bebom je sve ok, s Vama nije, u trudnoći ste oboljeli, radi se o Hellp sindromu, moramo hitno završiti trudnoću, niste dovoljno otvoreni, napravit ćemo carski rez.
Pet sekundi sam ga gledala, mozak mi je obrađivao nove informacije..i samo sam rekla: “U redu.” Jedino čega se sjećam je da sam krivudavim rukopisom potpisala pristanak na carski rez, maska na nosu koja me ošamutila i .........................
Probudila sam se somewhere over the rainbow , a kako sam kasnije saznala od doktora i medicinskog osoblja, malo je falilo da se ne probudim na drugom kraju tunela.
Neki novi ljudi oko mene i polako su počele stizati informacije: Nalazite se.....rodili ste...muško..težina..dužina..beba je u redu...
Rodila sam?! Osjećala sam se nekako tupo u prvim trenucima. No, dobro, i narkoza ima nekog udjela u tome, ali nisam imala trudove, nisam vidjela porod, nisam osjetila porod, nisam vidjela bebu, nisam čula bebin plač, nisam je dotaknula, nemam otkud stvoriti silne majčinske emocije. Pogledom pod pokrivač uvjerila sam se da nema nikoga u trbuhu. Čudan osjećaj. Kako je mogao otići od kuće, a da mi se ne javi? Kao da sam dugo dugo sanjala da sam trudna i odjednom se probudila i shvatila da je stvarnost malo drugačija. S vremenom mi je činjenica da sam postala mama bila sve normalnija i stalno sam mislila na onu malu lopticu koja je bila u drugoj zgradi, pokušavala je nekako zamisliti, vizualizirati. Morali su proći dan i noć i dan i noć i dan i noć da se sretnemo. Napokon su nas spojili, objasnila sam mu da sam mu ja mama, da obično izgledam puno bolje nego sad i da ćemo se od sada puno više družiti. Ozbiljno je promatrao i slušao. Mislim da je shvatio jer je bez problema i ikakvog protesta dolazio mami svakih par sati na porciju mlijeka iza koje se redovno nasmiješio i utonuo u san.
Slušala sam kako su sestre govorile mojoj bebi kako je skoro ostao bez mame, kako sam ga skoro ostavila, kako mora biti dobar mami...ali nisam to baš doživljavala, nije to potpuno dopiralo do mene, ta ozbiljnost izgovorenih riječi sve dok me jedan od doktora u viziti nije upitao: “ Jeste li svjesni da ste došli u zadnji trenutak na hitnu?” Pitala sam: “Jel BAŠ BAŠ zadnji? “BAŠ BAŠ zadnji.”, potvrdio je. Tada me je taj “baš baš” malo razbudio, pomogao da shvatim ozbiljnost situacije u kojoj sam bila.
Ovim putem šaljem zahvalu doktoru Grbavcu koji je svojim pristupom i vedrim duhom moje bolničke dane učinio lakšim i nasmijanijim. (I doktore...sad znate..nisam u bolničkoj postelji pisala neke specijalne memoare, već upravo ovaj tekst)
Naravno, zahvala i svim sestrama koje su mi čuvale bebu dok sam bila na intezivnoj njezi. A kad smo kod intezivne, osim pozdrava svim curama (i dečkima) koji tamo rade, uz napomenu da je Sven primio sve pozdrave i puse koje ste mu poslali, moram izraziti divljenje tim mladim ljudima koji su tamo zaposleni. Imala sam priliku s njima “živjeti” par noći i dana i mogu reći da me iskreno fascinira njihov pristup poslu i entuzijazam s kojim obavljaju svoj posao. Čitala sam na forumu o pozitivnim i negativnim iskustvima iz raznih bolnica i mogu samo reći da iz Vinogradske bolnice nosim samo ona pozitivna.
Na kraju, još jednom velika zahvala dr. Bolanči. Iako je on znao reći: “Samo sam radio svoj posao”.. Ipak to nije samo tako..ipak moj sin sada ima mamu, a muž nas je odveo dvoje iz rodilišta, a ne samo jedno, a to je ogromna razlika.
Osjećala sam se velikim dužnikom, ali sam shvatila da nema dovoljno velikog pakovanja čokoladnih bombona da uzvratim za sve učinjeno, nema poklona ravnog vrijednosti nečijeg života. Zato umjesto toga poklanjam ovih par slova, neka ljudi znaju kako stručne i sposobne ljude imamo u klinikama.
Pozdrav svim mamama, tatama i bebama. Dva mjeseca su prosla, mi smo dobro, zdravo i veselo i drago nam je zbog toga.
 |
|||
Odgovori s citatom
Bol se pojačavala i ujutro me MM doslovno strpao u auto i odvezao u Vinogradsku. 
Dijana prvotno napisa
