Moja Hellp priča završila je 25.11. Ovdje sam prvi put čula i pročitala o ovim" zimskim koincidencijama" a bile one točne ili ne, ponukale su me da ispričam i svoju priču, i da, definitivno sljedeću bebu planiram kao ljetnu. Daj Bože...Larita prvotno napisa
Dakle, iako kod mene hellp sindrom nije bio 100% potvrđen jer su mi jetrene probe jedine ostale u granicama normale, to jutro su me hitno iz Vinogradske prebacili u Petrovu zbog sumnje na taj sindrom i potencijalni prekid trudnoće. Ali da krenem od početka...
Od onog malog postotka trudnica koje dobiju preeklampsiju u trudnoći, ja sam upala u onaj još manji, koje ta bolest uhvati u vrlo ranim tjednima.
Prošlo ljeto, dok sam bila trudna svega 2-3mj, tijekom 1,5 dana na moru dobila sam 10kg! Iako sklona debljanjima u životu, a pogotovo u trudnoći (prva je završila sa +24kg), ovih 10kg mi je bilo previše za tako kratak period. Već sam se počela pitati: pa zar je moguće da se sve što pojedem (a nisam jela ništa pretjerano više nego obično), lijepi za mene? Ustvari, to je bilo -to... početak nakupljanja vode, oteklina... preeklampsije.
No vidljivih oticanja još uvijek nije bilo, osim palaca na rukama. Kad sam se vratila u Zg, i krenula na normalne trudničke pretrage (tada je bio 14tj. trudnoće), krenula sam vidno oticati. Noge, stopala, postali su mi, kako sam voljela reći "kao u pretilih Amerikanaca" (ne etiketiram, samo sam najčešće slike debelih ljudi vidjela baš kod njihove nacije). Moja gin. je odmah posumnjala na preeklampsiju, i odmah me poslala na dodatne pretrage (krv, urin, bubrezi), ali kako je ona soc. gin., samo nalaz 24h urina koji sam odnijela na testiranje na Rebro, čekala sam mislim 3tj. Osim nekih naznaka anemije (blage) i proteina u urinu (koji i jesu glavni pokazatelj preeklampsije), osijećala sam se skroz dobro. Gin. mi je čak bila dala uputnicu za Vinogradsku, da se tamo na licu mjesta sva iskontroliram, no ja sam na pregled došla u petak te su mi rekli da me mogu hospitalizirati preko vikenda i sa nalazima početi tek u pon. što sam ja odbila misleći, ma nije mi ništa a dijete me doma čeka...Greška? Mislim ipak da ne, jer se u mom slučaju, s obzirom na prerani početak svega, ipak nije moglo ništa napraviti... Krenimo dalje...
Krajem listopada bila sam trudna 23-24tj. Dan prije nego sam trebala otputovati na svadbu rodici, toliko me boljela glava, da sam ležala plačući u zamračenoj sobi misleći da će mi eksplodirati. Glava je sutradan malo popustila, ali još uvijek sam osijećala "kuckanja" i bolove pri naglom okretanju. Sjetila sam se da su mi rekli da glava zna boljeti zbog tlaka, ali netko bi rekao - niskog, a drugi - visokog. Svakako, sat vremena prije polaska na put (!), nešto mi nije dalo mira, te odlučim poći u kvartovski dom zdravlja zamoliti neku sestru da mi izmjeri tlak. Zbog svog mira. Bio je 150/100. Zovem na mob. svoju gin., ona kaže - obavezno u bolnicu, otkazujem rođaku put, zovem muža da me vodi... bez ikakvih dugih priprema, stvari i to, jer, idem samo na pregled. Došla sam...i ostala mjesec dana, do rođenja moje mrvice...
Ležala sam u Vinogradskoj, tri tjedna, i kroz to vrijeme sam se osijećala sasvim ok. Nikakvih otežavajućih simptoma nisam imala. Jedino sam konstantno uzimala tablete za tlak koji su ga držali u normalnim okvirima. Znali su mi jedino par puta "šiknuti" injekciju normabela, kada bi tlak ipak malo skočio, na što sam ja šizila jer sam izričiti protivnik bilo kakvih medikamenata, posebice u trudnoći. Ali, u bolnici si, i ne možeš baš puno napraviti...
Taj četvrtak, nakon tri tjedna hospitalizacije, MM i ja POTPISUJEMO da idem doma na vlastitu odgovornost. Boravak u bolnici me deprimirao, prvenstveno zbog toga što sam se osijećala sasvim dobro, a što mi je srce pucalo zbog 2,5god. djeteta koji me doma čekao. I tako odlazimo. Ne zadugo. Sutra u jutro pri odlasku na wc vidim krv na gaćama. Zovem muža da moramo natrag. Zvonimo opet na treći kat Vinogradske, dr. me prima, pregleda i konstatira da sam prst otvorena i da je krvarenje nastalo zbog toga. Daju mi tada neke tablete koje moram analno(!) stavljati a koje navodno smanjuju stvaranje plodne vode. (Zbog svih tih silnih oteklina i vode koju sam zadržavala, i plodne je bilo malkice više). Ne mogu ne prokomentirati sljedeće: kada sam zaprimljena u Petrovu, i dok su mi uzimali anamnezu, nakon što sam im spomenula te tablete i razlog zbog kojih sam ih uzimala, rekli su mi: "Pa ne služe one za to". Moj odgovor je bio da im govorim točno ono što su meni doktori rekli. Nakon toga dr. pogleda drugu dr. i kaže: "Ah, vidi, izgleda da se može i za to koristiti." No comment!Da se vratim na Vinogradsku...
Znači u petak sam opet zaprimljena u bolnicu. Taj vikend počela sam osijećati lagana stezanja trbuha i lagane boli u leđima. Upozorila sam dr. na to, ali su mi rekli da sve dok nisu stezanja pravilna, da to nisu trudovi. A i da su u mojim tjednima normalni stezanje i povremene kontrakcije. No u nedjelju, dok su mi MM i sin bili u posjeti, takvih stezanja sam nabrojila 7 u tih sat vremena. Zvala sam sestre i zamolila ih da me priključe na ctg. Zabilježeni su laaagani trudići, na skali od 0-200 bili su 15. Po njima - ništa važno. Ali su me ipak priključili na tokolizu, za svaki slučaj, da se spriječe eventualni budući trudovi.
Samo bih htjela nadodati, da sam ta tri prva tjedna u bolnici proživjela većinom plačući. Nikako se nisam mogla priviknuti na razdvojenost od sinčića, u isto vrijeme znajući da moram misliti na bebicu i da ne smijem biti takva. No to je bilo jednostavno jače od mene. Njegov plač nakon što bi ga odvodili na kraju dnevnih posjeta, parao mi je srce... Ali tog petka, kad sam se nakon noći provedene doma opet vratila u bolnicu, postala sam svjesna da ću tu ostati barem do Božića, do onog ključnog 32tj. kada se mogućnost da sve bude dobro sa bebom u slučaju prijevremenog poroda diže na visokih 80%. Te večeri, u meni se dogodila nevjerojatna promjena, nazvala bih je ISCJELJENJEM. U jednom trenutku, dok sam se kupala u suzama, mimo ikakvog mog nastojanja da se "otrijeznim" i počnem osijećati bolje, spontano se dogodio nekakav "KLIK" duboko u meni. Odjednom sam se pridigla, obrisala suze i rekla sebi - dosta! Tako je- kako je, idemo se boriti! Ali to definitivno nije bio produkt moga uma. Uvjerena sam i sigurna (koliko god to možda nekome zvučalo iracionalno ili smiješno), da sam iscjeljena milošću nekog duhovnog bića koje mi je podarilo snagu za dalje. Jer je moja bitka bila upravo krenula...
Sve se od tada događalo relativno brzo. Znači - početak trudova, prikopčanje na tokolizu, ponavljanje kompletnih nalaza u ponedjeljak. Noć sa pon. na uto. , budim se u jutro u 4h; loše se osijećam. Ne mogu spavati, ne mogu se namijestiti, pritisak mi je u trbuhu, u grudima između rebara. Doktore na jutarnjoj viziti upozoravam na simptome. Nalazi od dana prije su katastrofa. Ne sjećam se svega; pamtim da su trombociti bili manji od 60, 24h urin zamućen, crven, izmokrila ga samo 750ml u 24h. Na wc-u skužim da mi je ispao sluzni čep, u cijelosti! (u prvoj trudnoći mi je izlazio po malo, tri dana). Dr. ne vjeruju da je to već kažu da je to posljedica krvarenja u petak. Šalju me u drugu bolničku zgradu na pregled bubrega. Naočigled sve ok. Ultrazvuk bebice ok. Dr. koja mi ga je radila poskrivečki mi je napravila sličicu, kako je rekla: "Prekrasne bebe djevojčice". Njenu posljednju fotografiju...
Pregledaju me razni specijalisti, povlače se na vijećanje, nakon čega mi divni dr. Bolanča dolazi priopćiti da me hitno moraju prebaciti u Petrovu zbog sumnje na hellp sindrom. Stručno ali ipak toliko laički da mogu razumijeti, objasnio mi je o čemu se radi, i rekao mi da su mi za sada u normali jedino jetrene vrijednosti, a ako i one padnu, potreban je hitan prekid trudnoće jer je moj život ugrožen. Tako malu bebicu u tom slučaju mogu zbrinuti jedino u Petrovoj. Opraštam se sa cimericama, dolazi hitna po mene i odvoze me.
U Petrovu sam stigla oko 15h. Ponovno sve pretrage. Stanje je malo bolje. Jetrene probe i dalje ok. Odlučuju ne forsirati porod ali zaključak je STROGO mirovanje! Konstantno ležanje, fiziološke potrebe na kahlicu. Išlo se za tim da se dobije na svakom danu. Što više dana u meni, beba će biti razvijenija i samostalnija za život vani. Dakle nisu inducirali porod, već su ga pokušali zaustaviti na sve moguće načine. A to je izgledalo otprilike ovako:
- i dalje konstantno prikopčana na tokolizu
- maksimalnu dozu tableta za tlak od 500mg koje trudnica može dobiti u razmaku od 6h, meni su dali u 17 pa opet u 19h.
- iskopčali su me sa tokolize samo toliko da mi preko cijevčice daju 3(!) antibiotika paralelno,
- dobila sam prvu injekciju za razvoj bebinih pluća
- naravno, i injekciju normabela od 10mg negdje oko 16h, pa su mi unatoč mome odbijanju šiknuli još jednu oko 20h
- još jednu injekciju u ruku, ne znam točno kako se zove ali svakako nešto da tijelo uopće može podnijeti sve te medikamente.
Mislim da je bilo još nešto, ali se sad ne mogu sjetiti.
I da, na pregledu pri primitku u Petrovu, došla sam otvorena 7cm! Cijelo to vrijeme, dok sam onako zdrogirano ležala u boksu br.5 gledajući doktorima u leđa i slušajući žene kako rađaju, ja sam - pjevala. U sebi. To je bila moja molitva, moja snaga i sve ono što sam u tom trenutku bila. Bila sam pjesma. Za sebe, za moju bebu, za Boga...
Doktori me obilaze, pitaju me kako sam; ja ih upozoravam na konstantne kontrakcije koje osijećam. Jedan dr. veli: "Gospođo, vi ste već rodili, vi znate što su trudovi. Dali vas boli?" Ali mene ništa nije boljelo, apsolutno ništa! Samo sam osijećala stezanje trbuha, stezanje u križima i napetost trbuha. Toliko su me nadrogirali da su mi ubili svaki osijećaj boli... U 10min do ponoći osijećam ogroman pritisak dolje. Zovem dr. on pipka trbuh i kaže da jest trud ali da me ne smije pregledati zbog otvorenosti. Nakon toga izbrojim još dva stezanja trbuha nakon čega je slijedio takav pritisak u donjem dijelu da sam imala osijećaj da beba ide van. Vičući sam pozvala dr. Nekoliko njih odmah je došlo do mene i u tom trenutku se čuo "puk", kao da je netko otvorio šampanjac. Pukao je vodenjak. O koliko je samo vode izašlo iz mene! U tom trenutku sam pomislila: jadna čistačica kad ovo bude čistila. Nakon vode, krenula je izlaziti krv. Nisam je skužila dok me nisu prebacili na drugi stol, već sam čula kako sestra komentira: "Jadna žena, koliko krvi." To krvarenje je bilo valjda zbog niskih trombocita. Nakon tog puknuća vodenjaka krenuli su pravi trudovi. Dovoljna su bila tri truda da rodim svoju Leonu. 820g, 32cm. U 27tj + 5dana. U otpusnom pismu sam pročitala da je od prsnuća vodenjaka do rođenja prošlo - 10min. Nisam čula plač, nisu mi dali da je vidim. Čak nisam niti osjetila da je iskliznula iz mene. Pitala sam ih dali se rodila...
Odmah nakon poroda kiretaža. Sva sreća sa narkozom. Nakon buđenja nitko mi nije znao reći kako je. rečeno mi je da je živa i da je prebačena na pedijatriju. Mene su također odveli na odjel. Sutra u jutro, oko 11h, dolazi mi pedijatrica i kaže kako nema dobre vijesti. Bebica je premalena, pluća se nisu uspjela razviti pa nije mogla samostalno disati, a došlo je i do krvarenja u mozgu. Još je živa ali ne može poživjeti. Pitaju me dali je želim vidjeti. U invalidskim kolicima me odvode u sobu sa inkubatorima...prilazimo mojoj Leoni. U ustima ima cjevčicu uz pomoć koje joj dr. ručno utiskuje zrak u pluća. Sićušna je...raširenih ručica i nožica...plava...kao mali alien... Dr. nešto priča, objašnjava, ali malo toga čujem. Samo je gledam. Ne mogu plakati, ne mogu pričati, samo držim obje ruke na inkubatoru i prvi i posljednji put gledam svoju djevojčicu. Morala sam par puta sjesti natrag u svoja invalidska kolica, noge baš nisu slušale. Ali emocije su u tom trenutku stagnirale. To je valjda prirodni, obrambeni mehanizam da čovijek može podnijeti takve trenutke. I bila sam zahvalna što je to tako. Tada je dr. predložila nešto što me u trenutku trgnulo i vratilo u stvarnost, a zbog čega ću joj biti zahvalna cijeli moj život! Pitala me dali želim da ju krstimo. Rekla je kako imaju ovlaštenje crkve u Petrovoj da u takvim situacijama oni obave sakrament krštenja. Sestra je došla sa vodicom, pitala me kako se zove, te je polila i blagoslovila. Zamolila sam ih da je malo dodirnem... pomazila sam svoju djevojčicu gurnuvši ruku kroz otvor inkubatora. Pomazila, poslala poljubac i... oprostila se s njome...
Nakon 15ak min srela sam se sa mužem u hodniku. Tu sam se slomila. Pitala sam ga dali je umrla, a on je suznih očiju potvrdio kimanjem glave. Grlili smo se u suzama. Otišla je naša bebica... da, još jedna Leona...
Sljedećih 5dana u Petrovoj je bilo možda najtežih 5dana mog života. Što zbog tuge, što zbog boli koju sam osijećala usljed stezanja maternice. Ispočetka sam odbijala tablete protiv bolova jer nisam htjela da me i dalje truju ljekovima, ali sam shvatila da zbog boli ne mogu niti jesti niti hodati i da se neću tako lako oporaviti, a u tom slučaju tko zna kada će me pustiti kući. Tako da sam ipak popila nešto na "k", nakon čega je bol postala podnošljivija.
Neću više duljiti, ionako sam prekardašila sve norme "standardnog umjesnog posta", ali onaj koji je prošao sličnu životnu priču zna da je i ovaj način svojevrsni oblik iscjeljenja. I stoga hvala svima koji razumiju i koji imaju strpljenja pročitati.
I mada ovo sve možda zvuči jako tužno, kada čovjek nađe u sebi dovoljno snage da pogleda i zagrebe dublje, shvatiš da si na svojevrstan način blagoslovljen zbog ovakvog životnog iskustva. Jer bol nas vraća k sebi, uvlači "unutra", a unutra se nalazi Izvor i smisao svega. A Izvor je Mir... Ljubav...Početak i Kraj...ili, kako god to svatko od nas voli nazivati.
Ali to je već filozofska tema, a ja sam već poprilično produžila, jel'da?...
 |
|||
Odgovori s citatom