Inače sam danas došetala sa jednom filozofskom. Čitam onog J. Juul-a i skužim jedan (po njemu naravno) svoj dobar potez. Možda se još netko u tome prepozna.
Kada je beby dobila ad bilo mi je grozno. Bilo mi je žao nje tako osute, teško zbog osjećaja da sam ja kriva nečime što jedem, osjećala se nesposobnom jer joj nisam uspjevala pomoći. Uglavnom, prestala sam vidjeti nju kao osobu i samo sam je gledala kroz ekceme, stalno sam bila koncentrirana na dermatitis u svakom trenutku dana.
Onda sam si jednog dana rekla DOSTA!. Gubim vrijeme na bitki koju ne mogu dobiti a samo ona od toga stradava. I prestala sam gledati ad. Vratila se gledati nju. Ljudi su se užasavali kada sam im blagog pogleda govorila "Nije to ništa. Proći će." Vjerujem da su mnogi mislili da sam užasna majka jer ne trčim od doktora do doktora i ne isprobavam na njoj sve moguće pripravke. Ali nije me brigalo. Naravno da sam je nastavila mazati neutralnim kremama, bio je i onaj period kada mi je srce plakalo dok sam čekala da prođe bar tjedan dana između dve kortizonske kure jer je užasno izgledala. Ali nisam više davala ad-u važnost. On je postao dio dnevne rutine za koju se negdje u pozadini stalno nadam da će proći.
Danas mislim da je to bila dobra odluka i da smo i baby i ja i tata puno mirniji i sretniji.
Naravno, radi jaslica ćemo pred godinu dana napraviti alergo test. Također sam od jučer pokušala mazati uljem crnog kima (čini mi se u redu, definitivno se manje češe). Ali to sve kroz normalu, kao da si kažeš, ajmo probati ovaj novi sok, možda je dobar. Bez iščekivanja, bez velikih nada. Mazanje smo pretvorili u trenutak igre, a prije sam bila toliko u grču od pitanja da li joj pomaže ili ne, da je uvjek grozno plakala. Sada se smijemo dok je ja mažem a ona gricka svoj omiljeni češljić.
Eto, htjela sam ove svoje misli podjeliti sa vama.