Evo iskustva - prvo o cuclanju prsta: po mom iskustvu duda varalica je veće zlo. Dijete ne smije učiti govoriti s dudom (ili s prstom u ustima) a veća je vjerojatnost da će pokušati govoriti s dudom, a ne s prstom u ustima. To obično čine kad krenu spavati. Moj mlađi je cuclao prst do škole (sve smo činili da ga odviknemo, pa čak i davali dudu) i NIKADA nije imao problema s govorom i izgovorom.
Istina je da cuclanje prsta može biti loše jer se može deformirati čeljust, a to utječe i na zube i posredno na govor. Ovaj moj sin koji je dudlao palac ima zečje zube i sad nosi aparatić, ali i ja imam takve zube, a (kaže moja mama) nikad nisam stavljala prst u usta.
Moj stariji je hodao logopedu u Suvag negdje od četvrte godine do drugog razreda osnovne škole. A gle čuda, taj nikada nije imao dudu niti je cuclao prst niti stavljao bilo što u usta. ALI on je bio nagluh i govorio je kako je čuo. Tek kad smo vidjeli koliko bolje govori mlađi sin + na upozorenje vrtićke odgajateljice (draga teta S.) da dijete možda slabije čuje, mi smo krenuli tražiti pomoć. Kasnije je uslijedio još jedan period lošeg govora, na početku puberteta, kad je krenula faza intenzivnog rasta. I danas ga ponekad trebam podsjetiti "daj govori razgovijetno", ali i mlađeg sina, koji je sklon govoriti prebrzo jer mu jezik ne može slijediti brzinu misli, he he he...
Savjet? Pa ne znam - vjerojatno nije svakom djetetu potreban logoped. A kod djece koja idu na logopedsku terapiju, to često nije dovoljno nego treba raditi doma. Ne nužno vježbati, nego paziti kako MI govorimo, biti dobar uzor. Ne ispravljati na vidljiv način (uz kritiku) nego ponavljati na ispravan način ono što dijete ne izgovara kako treba.
Kod veće djece pali "zdravi razum" - npr. kažemo djetetu "nisam razumjela što si rekao, jesi li mislio reći to-i-to, možeš li ponoviti?". Kod mnoge (naročito ženske) djece često pali riječ "ljepota" - ljepše zvuči ako kažeš ovako, nego onako... Kod mnoge djece pali ukazivanje na to da nekoga teško razumijemo, da ne razumijemo govor preko telefona i slično. Nama je puno pomogla sinova odlična logopedica koja nas je upozorila da mi sami trebamo govoriti razgovijetno i malo polakše (onako kako učitelji govore) i to je puno značilo. Tek tada sam osvijestila da nisam bila baš naročito dobar uzor djeci (govorim prebrzo i frfljam) pa sam popravljala sebe, pa se odmah popravio i govor mlađeg sina, a i starijega, iako je on dugo trebao logopeda. Tako da smo svi imali koristi.
Vježbe doma - to se kroji po mjeri. Moj L. nije izgovarao glas L kako treba, pa ga je logopedica učila vježbati pred ogledalom. PITAJTE logopeda što traži od djeteta i doma ga povremeno samo podsjetite na to, bez prisile. Treba vremena da se glasovi nauče izgovarati ispravno, pa još bar toliko vremena da se taj izgovor automatizira. Kao kad učimo voziti - znaš voziti (ili govoriti R kako treba) tek kad ne moraš misliti o tome.