Evo uhvatih vremena kada moje jedino zlato spava da se izjadam ovdje, jer u razgovoru sa prijateljicama i roditeljima nisam došla do zaključka što da napravim...
Možda me netko od Vas čitao prije, i zna da sam samohrana majka, i da otac djeteta u mom životu ne postoji od listopada lani... (ne želim sada opet navoditi razloge...)
Naime, moje zlato je ugledalo svjetlo dana prvi dan proljeća, i bili smo do ovog tjedna u bolnici (porod CR, pravilo ležanja 7 dana u BO)...
U srijedu sam dobila sms poruku: čestitam, čuo sam, da li mogu da dođem i vidim dijete? (tko mu je kako i kada javio NE ZNAM)
dakle nakon 6 mjeseci sam dobila iole neki glas od oca djeteta...
Ja na taj sms nisam odgovorila, razgovarala sam s roditeljima, rekli su da odlučim sama (što je i moje pravo), ali da mi oni preporučaju da mu kažem neka dođe, ali da ne očekuje ništa od nas... razgovarala sam s prijateljicama, one su rekle da ne zaslužuje uopće da vidi dijete...
ja ni sama nisam pametna... dijete je upisano na mene, ja sam navela ime oca kod matičara, te je isti proslijedio zapisnik u CZSS.. i sad čekam...
danas ujutro me zvao 2 puta, nisam se javila, nisam bila pri mobitelu, ali ni poziv nisam natrag uzvratila, jer ne znam što da mu kažem, što da mu odgovorim nakon svega.. (još je koliko vidim zbrisao preko granice, nije više u RH)
nemojte me krivo shvatiti, bojala sam se da će mržnja prema njemu preći na bebu, ali nije, ljubim ga i volim ga i strepim na svaki njegov uzdah..
mržnja prema ocu djeteta (ne moram to nazvati mržnjom, ali ne mogu sada naći drugu riječ..) je i dalje ostala... ne želim ga vidjeti u svojoj kući, ne želim ga vidjeti kraj Noića, ne želim da uopće dolazi ovdje... strah me da ako ga vidi da će dolaziti češće i da će htjeti imati neka prava na njega, a ja to sve želim zaobići (prvenstveno jer nismo bili u braku) i biti i majka i otac svom djetetu koje nije imalo potporu niti njega kada je raslo u trbuhu a kamoli njegove obitelji koji me kontaktirali nisu od srpnja lani...
jednostavno ne želim da dolazi, i da uopće boravi ovdje kraj mene i mog sina, i ne znam kako da mu to kažem...
znam da ćete reći da ima i on pravo na to dijete, i da se isto nije samo napravilo, ali kad ste povrijeđeni kao ja, i kad jedino svjetlo vidite u tom malom biću koje je raslo u vama, i sada je kraj vas, onda se osjećate veoma izgubljeno...
Noić će znati tko mu je otac, i zašto nije kraj njega, ako ga bude htio upoznati ili tražiti ga neću mu braniti, to će biti njegovo pravo...
kako da smirim svoje hormone i svoju patnju zbog toga? osjećam se nervozno, jadno, izgubljeno, i isto tako strah me da ta sva nervoza prelazi na Noića...![]()