Eto da vam se i ja pridruzim...
Ja sam samohrana mama..sa svojih 24 godine. Imam curicu od dvije i drugu na putu.. Dolazi nam mali andjeo za dva mjeseca.
Sa tatom od djevojcica sam u bracnom odnosu svega mjesec dana nakon sta je on odlucio da je najbolje da podjemo svaku na svoju stranu. Da nije tragicno, bilo bi komicno!
ugl u vezi sa prekidima smo pet godina,jako turbulentna veza, isti scenaroj se vec dogodio dok sam bila trudna i sa starijom maleckom. Cak smo i kad je imala godinu dana razdvojili se na duze vremena,ja sam se osamostalila, nasla posao i onda smo zbog djeteta i ljubavi pokusali ponovo. Covjek je na sve spreman kad nekoga voli... Ubrzo sam ostala trudna,cak sam i pomisljala na abortus (nemojte me osudjivat) ali on me odgovorio govoreci kako je ovo nasa nova prilika, novi pocetak... Koja sam bila budala...
Sada dva mjeseca nakon udaje on skida prsten, govori kako je to bila velika pogreska i zeli da odseli netko od nas.. Ja nemam gdje, stan je njegov , ja nemam apsolutno nista. A trazim samo mir za sebe i svoju djecu... Ne zelim prve dane zivota novorodenog djeteta provodit u tuzi... tesko je zapocet noni zivot! Ali... Sta se mora....
Ovo je bilo nadugacko, no imala sam potrebu nekom ispricat svoju situaciju. Tim vise, sto prijatelja nema previse jer sam svo vrijeme morala podredit njemu, nijedna moja prijateljica mi nije bila "dobro drustvo" itd. Itd.