Želi sjediti na podu meni pod nogama.
Bit cu malo stroga ali moram reci: Ako to dopustis jednom, po njegovoj logici nema razloga da ne bi pustila opet. I sto vise puta popustis, to postane teze odbiti slijedeci put.

A da je neopisivo opasno da nije u sjedalici ako dode do nesrece (a koju nikad ne mozes predvidjeti jer i ne ovisi samo o tebi), to sama znas.

Mislim da vecina klinaca prolazi kroz tu fazu u odredenoj fazi njihovog zivota. Ako si dosljedna, faza ce proci.

Zvuci grubo, ali ponekad nema drugog izbora nego ih fizicki prisilit u sjedalicu. Ako bas moras ici autom. Ako ti je to muka (a vjerujem da je jer znam koliko je i meni), onda izbjegavaj auto koliko mozes. Ali kad ne mozes, cvrsto i dosljedno se drzi onog sto znas da je jedino ispravno - vezi svoje dijete u autosjedalicu. Mozda ce plakati, vristati, da ti se srce para, ali bolje i to nego da ga nades pored ceste sa razbijenom glavom ili slomljenom kicmom nakon sto je proletio kroz prozor ili je zgnjecen pod tvojom tezinom.

Sorry to be blunt.

Meni ti to isto dode kao kad recimo ucim svoje klince da nije dopustivo da se penju na ormar. Deru se i placu ali to je bolje nego da si razbiju vrat ako padnu sa ormara. Ili kad hoce trcat preko ceste i nece se drzat za moju ruku. Ili kad se hoce igrat s kutijom s ljekovima. Ili...