jest malo paradoksalno,ali je istovremeno i istinitomujica prvotno napisa
ako je ideal našeg postojanja neprestano davanje sebe u smislu ljubavi prema bližnjem,onda će takva osoba nakon smrti biti Bogu puno puno bliža od nekog recimo vrlo ispravnog vjernika koji je poštovao sve u tom smislu,ali je nekako imao problema s čovjekoljubljem
zašto je sišao Krist?zašto imamo sv misu?ispovijed?Euharistiju?
da se klanjamo tamo nekom Bogu ničice do poda iz straha i respekta?
ili da u smislu Kristove žrtve spoznamo što znači dati iz ljubavi sebe za druge?
ja prva priznam-osobno sam preslaba,pretašta,pre...štavećne da bih bez pomoći odlaska na misu,i prije svega,Euharistije,nosila teret svakidašnjice onako kako mislim da treba.
netko možda može,netko je možda toliko nesebičan,etičan,i sve ono čemu težimo,da mu ne treba stalni podstrek kao meni.meni treba,priznajem.
i tko sam ja da tvrdim da sam nad nekim,da sam bolja,da ga žalim jer nije upoznao Krista?možda bi taj trebao žaliti mene?
i taj naš Bog u kojeg vjerujemo.je li on pun taštine da bi okrenuo glavu od svoje ovčice koja ga za života nije štovala,ali je sve radila kako je preko svog Sina ljudima rekao da treba?ma kakvi,On je milosrđe i ljubav.
po meni,onaj tko je u životu prav ne treba se ničeg bojati.
napominjem,to nikako ne znači da nam Bog ne treba.obično smo preslabi da možemo bez ičije pomoći.
 |
|||
