Relaktacija – ili – kako krenuti uzbrdo kad se kotrlja nizbrdo
Dojenje je jednostavan i prirodan proces. Točnost ove tvrdnje očituje se u vrevi života koji nas okružuje, koji je ponavljan i njegovan dojenjem kroz generacije daleko prije nas.
Ali vama se, u vašem slučaju, ta tvrdnja ne čini baš točna? Htjeli ste, probali ste. I nešto je krenulo krivo. Vaša je beba bila u inkubatoru nakon rođenja. Možete li je dojiti kad je napokon uzmete u naručje? Hoće li i tada sve krenuti prirodno i jednostavno? Ili ste dojili neko vrijeme i posustali pred upornim plačem vaše bebe i komentarima okoline da je gladna, počeli davati bočicu, sve više i više i, čini vam se kako ste krenuli na put bez povratka, da vam onaj predivan osjećaj povezanosti s bebom u dojenju jednostavno nije suđen.
Ako dojenje i jest smanjeno na neko vrijeme ili je čak sasvim prestala proizvodnja mlijeka, dojenje može ponovo profunkcionirati. Čak i ako niste uopće imali priliku dojiti svoju bebu, nego ste se nakon poroda samo izdajali, možete ostvariti potpuno dojenje. No, za to je potrebna strpljivost i upornost i vjera u samu sebe i u to da dojenje nosi nezamjenjivu dobrobit vašoj bebi. Ponekad je dovoljna samo tvrdnja: MOŽETE ponovo dojiti.
U današnje vrijeme, kad su rašireni mitovi o tome da se mlijeko može vrlo lako “izgubiti”, da može biti “slabo”, da puno majki “nema dovoljno mlijeka”, dobiva se prvotni dojam da je količina mlijeka nešto što je određeno nekakvim višim silama, srećom, slučajem, nešto što je osjetljivo i nesigurno. No količina mlijeka je nešto na što svaka majka može utjecati svojim znanjem i vještinom. Znanost kaže da samo 1% žena ne može dojiti, iz medicinskih razloga (LLLI). Sve ostale majke mogu naučiti efikasno dojiti i riješiti većinu problema na koje naiđu, uz dobrodošlu podršku okoline. Majka, u timu sa svojom bebom, može kontrolirati količinu mlijeka koju proizvede. Usprkos raznim problemima, dojenje može postati uspješno. Drage majke, ne dajte se obeshrabriti!
Kako se proizvodi mlijeko
Kako je relaktacija moguća? Da biste povjerovali tvrdnji kako možete kontrolirati, a time i povećati količinu mlijeka, morate znati kako mlijeko nastaje.
Najvažniji čimbenik za proizvodnju mlijeka u vašem tijelu je hormon prolaktin. Njegovo lučenje započinje još u trudnoći kad se pod njegovim utjecajem do kraja razviju mliječne žlijezde u grudima. Nakon poroda, razina prolaktina je toliko velika da uzrokuje burne reakcije u vašim grudima: početnu nabreklost i količine mlijeka koje vas iznenade. Nakon toga postupno pada razina prolaktina, smanjuje se početna silina nadolaska mlijeka. Ali tu nije sve gotovo. Svakim dojenjem, vaša beba podražava bradavicu, te se taj impuls prenosi u vaš mozak koji reagira ponovnim lučenjem prolaktina, koji opet u mliječnim žlijezdama potiče novu proizvodnju mlijeka. Odgovor majčinog tijela na stimulaciju je nešto jači tokom noći. Osim stimulacije bradavice, svako pražnjenje mliječnih žlijezda potiče lučenje prolaktina. I tako u krug: što češće beba siše i stimulira bradavice, što se češće dojke prazne, vaš će mozak primiti više podražaja za novo lučenje prolaktina i to će rezultirati većom količinom proizvedenog mlijeka. To je jednostavan, siguran princip ponude i potražnje. I suprotno od mnogih zabluda da stres i napetost smanjuju proizvodnju mlijeka, dokazano je da je hormon prolaktin otporan na njih.
Postoji još jedan hormon koji je važan za pražnjenje dojki: oksitocin. On se također luči nakon podražaja sisanjem, a uzrokuje otpuštanje mlijeka par sekundi do par minuta nakon početka dojenja – onaj osjećaj kad vam se cijele grudi iznutra lagano stegnu, mlijeko samo teče i beba jednoliko i zadovoljno guta. Lučenje ovog hormona mogu omesti stres i napetost. U tom slučaju dojenje će još uvijek biti moguće, no dojke se neće moći sasvim efikasno isprazniti.
Dakle, da biste uspostavili željenu proizvodnju mlijeka koja će biti dovoljna potpuno prehraniti vašu bebu, najvažnije je da beba dovoljno često siše i time daje dovoljno podražaja za novu proizvodnju. Trenutak kad je sve krenulo nizbrdo je bio upravo taj kad su ti podražaji izostali ili bili prerijetki i preslabi.
Možda će vašem povjerenju u prirodni proces doprinijeti činjenica kako je samo česti podražaj sisanjem dovoljan da žena postigne normalnu proizvodnju mlijeka za dijete koje uopće nije rodila, već ga je usvojila. Takvi slučajevi zahtijevaju veliku upornost i predanost. U zemljama u razvoju takvi su slučajevi zabilježeni pretežno zbog nutricionističke dobrobiti za bebu, dok se u razvijenim zemljama žene više odlučuju na to zbog bolje povezanosti s posvojenim djetetom (WHO).
Zašto dolazi do potrebe za relaktacijom
Razlozi za to mogu biti razni:
prerano rođenje bebe, mala porođajna težina i nemogućnost sisanja prvih nekoliko tjedana
odvojenost majke i djeteta
bolest majke ili djeteta koja onemogućava dojenje
sve ono što onemogućava dovoljnu stimulaciju bradavice sisanjem: nepravilan položaj na prsima, loša tehnika sisanja, dojenje “prema rasporedu”, uvođenje dohrane adaptiranim mlijekom, upotreba duda ili šeširića
sve ono što onemogućava dovoljno pražnjenje dojke: nedovoljna stimulacija bradavice, te stres i umor majke zbog čega je onemogućen refleks otpuštanja mlijeka; nepravilan položaj i loša tehnika sisanja
nikotin, hormonska kontracepcija
osobni izbor majke da neće dojiti, a došlo je do promjene njenog mišljenja, zbog upoznavanja s prednostima dojenja ili zbog bebine netolerancije adaptiranih mlijeka
Što činiti
Za uspješnu relaktaciju, WHO u svojim preporukama ističe važnost sljedećeg: jaku majčinu želju za dojenjem, čestu stimulaciju bradavice, i podršku okoline.
Jedna od osnovnih stvari je naći podršku bliske osobe, tj. svoje obitelji. Upoznati je sa svojim nakanama o relaktaciji i objasniti važnost i dobrobiti relaktacije. Pri tom nemojte računati na podršku šire okoline jer ćete je teško dobiti. Jedna ili nekoliko bliskih osoba svojom podrškom može učiniti puno za vas i bebu.
Za vrijeme dok majka nije u mogućnosti dojiti bebu, zbog odvojenosti, bolesti ili bebine premale težine, majka bi se trebala izdajati. I to što češće, otprilike u razmacima u kojima bi beba dojila da je u mogućnosti. To može biti svakih sat-dva, a najmanje 8 puta u 24 sata, uključujući i period noći. I podražaj dojke izdajanjem, rukama ili izdajalicom, dobar je za lučenje prolaktina i održavanje proizvodnje mlijeka, iako je nešto manje efikasan od bebinog sisanja.
Izdojeno mlijeko bi se zbog svoje vrijednosti trebalo davati bebi. Postoje mnogi načini za to. Najčešće upotrebljavan način je uz pomoć bočice. No taj način je i najlošiji: beba njime zadovoljava svoje potrebe za sisanjem, a uči se lošoj tehnici sisanja s koje je kasnije teže prijeći na dojenje. Bolji načini su davanje mlijeka bebi iz šalice, žličicom, kapaljkom ili gumenom cjevčicom pričvršćenom uz bradavicu.Iako neuobičajeno za naše podneblje, postoje mnoge kulture u svijetu u kojima žene hrane nedonoščad svojim mlijekom iz šalice. Trenutni svjetski trend je hranjenje iz šalice, zbog uočene efikasnosti i prednosti kod povratka na dojenje.
U slučaju premale količine mlijeka, uz pouzdano znanje da beba normalno siše, beba mora dobivati dodatno adaptirano mlijeko. I u ovom slučaju je najmanje povoljan način na bočicu, a najpovoljniji iz šalice. Hranjenje iz šalice zahtijeva malo spretnosti, no ne očekuje se da će taj način hranjenja trajati dugo, jer mu je cilj povratak dojenju.
Da bi relaktacija uopće mogla započeti, potrebno je prvo ukloniti uzroke zbog kojih mlijeka nema dovoljno. Ne može se početi s relaktacijom dok ne prođe eventualna bolest ili beba dovoljno ne ojača. Dobro bi bilo ukinuti nikotin, hormonsku kontracepciju, dude varalice.
Osnovna stvar koju morate naučiti je pravilno postaviti bebu na dojku: da joj je bradavica i većina areole duboko u ustima, da su joj usne izvrnute prema van i jezik vidljiv između dojke i donje usne.
Dalje je dobro slijediti upute:
Treba povećati frekvenciju dojenja, koliko god često beba hoće dojiti. Najmanje 8 puta u 24 sata. Pospanu bebu bi trebalo buditi i animirati da češće doji. Pri tom se ne smije zaboraviti i na noćna dojenja, a zbog toga je praktično da beba i mama spavaju zajedno u krevetu. Osim praktičnosti, zajedničko spavanje je dobro i zato što se na taj način majka manje umara, nego kad se noću mora dizati iz kreveta da bi nahranila bebu.
Ne smije se čekati da se dojke "napune" da bi se beba najela. U njima uvijek ima mlijeka za bebu, čak i kad se doimaju prazne. Štoviše, ako beba doji češće, ne samo da će se za koji dan povećati količina mlijeka, nego će i beba više dobivati na težini jer će pojesti više onog zadnjeg, hranjivijeg mlijeka.
Dojiti bi trebalo prije nego beba jako ogladni, kad još ima dovoljno strpljenja pravilno prihvatiti dojku. Majka ne bi trebala ograničavati duljinu podoja, nego prepustiti bebi da odredi koliko će dojiti.
Osim što podoji moraju biti češći, moraju i biti efikasniji. Kod beba koje nisu zainteresirane za dojenje, treba ih potaknuti razodijevanjem (u toploj prostoriji) i kontaktom koža-koža (WHO preporučuje ovo kao jedan od vrlo uspješnih poticaja da beba siše i da majčino tijelo adekvatno reagira), zajedničkim kupanjem, ljuljanjem ili nošenjem u nosiljci za vrijeme dojenja. Zgodan način za poticanje bebe je nekoliko promjena strane (switch-nursing) za vrijeme jednog podoja, ali uz uvjet da se jedna dojka sigurno isprazni do kraja. Drugi način za efikasniji podoj pospane bebe je da se, nakon što je dojila koliko je htjela, bebu digne, prošeće s njom, eventualno podrigne i zatim joj se ponovo ponudi dojka da nastavi sisati (double-nursing).
Iako je u normalnim situacijama dovoljna samo jedna dojka, kad se želi povećati količina mlijeka, trebalo bi bebi ponuditi i drugu dojku nakon što je završila s prvom.
Sve sisanje koje beba obavlja, mora biti na dojci. Umjesto da se bebi ponudi duda-varalica, treba joj se ponuditi dojka kad beba ima potrebu za sisanjem. Tako dojke dobivaju više impulsa za proizvodnju mlijeka. Ako je zbog premale količine mlijeka potrebno davati adaptirano mlijeko, zgodno ga je davati uz pomoć fleksibilne gumene cjevčice koja se stavi ili pričvrsti uz dojku, tako da beba sisanjem podražava bradavicu, a kroz cjevčicu iz bočice/posude uzima određenu količinu adaptiranog mlijeka. Pritiskom prsta na cjevčicu se može regulirati da tok mlijeka nije prejak.
Majka bi trebala piti dovoljno tekućine. Ne previše, nego dovoljno: to je otprilike jedna čaša za vrijeme svakog dojenja. Ako majka mokri malo i ima tamnožutu boju mokraće, znači da uzima premalo tekućine. Isto tako, poželjno je da majka nije ni na kakvoj ekstremnoj dijeti.
Majka bi se trebala puno odmarati. To je pogotovo moguće ako često doji, na taj način je prisiljena često sjediti ili ležati s bebom. Osim dojenja, bilo bi dobro da majka nađe nešto što je psihički relaksira, bar nekoliko minuta dnevno.
Dodatak adaptiranog mlijeka kod relaktacije se ne bi smio naglo smanjiti, nego postupno. Najvažnije je da beba kroz cijeli proces dobiva dovoljno hranjivih sastojaka. WHO preporučuje da beba ukupno dnevno dobije 150 ml po kilogramu težine dnevno, adaptiranog i majčinog mlijeka zajedno. Tako nešto teško je mjeriti, jer nikad ne možete sa sigurnošću izmjeriti koliko je beba posisala iz dojke. Vaganje prije i poslije podoja zastarjela je, napuštena praksa jer ne daje točne rezultate. Najbolji pokazatelj sama je beba: nakon što je pojela svo mlijeko koje je u majčinim dojkama, ako je u tom podoju još uvijek gladna, prihvatit će nadohranu i pojesti koliko joj je potrebno. Neke bebe same pokazuju da im je potrebno manje nadohrane time da odbijaju nadohranu nakon dojenja. No nekim bebama je potrebno da majka sama smanji količinu adaptiranog mlijeka i to otprilike 30-50 ml ukupno u danu, svakih nekoliko dana (WHO). Time se potiče bebu na češće i dulje dojenje, što je i potrebno za relaktaciju.
Kako znati jeste li uspjeli
Kroz cijeli proces relaktacije važno je znati da vaša beba dobiva dovoljno hranjivih tvari. Za to postoji nekoliko pokazatelja:
Vaganje jednom tjedno. Ne preporučuje se češće vaganje, jer bebe ne moraju jednoliko dobivati na težini. Pri tom bi beba starija od 4 dana trebala dobiti najmanje 115 g tjedno (LLLI).
Broj mokrih pelena trebao bi biti najmanje 6 dnevno, sa svijetlim, rijetkim urinom. U prvom mjesecu života, beba bi trebala imati bar jednu stolicu dnevno, a nakon toga bar jednu u tjedan dana (broj stolica može biti i puno veći od navedenog). Stolice koje nastaju od majčinog mlijeka rijetke su i žuto-smeđe. Stolice koje nastaju od adaptiranog mlijeka su čvršće. To može ukazati na udio majčinog mlijeka koji beba pojede - što su stolice rjeđe i svjetlije, veća je proizvodnja mlijeka u dojci, a manji unos adaptiranog mlijeka. To vrijedi za bebe mlađe od 6 mjeseci koje se još ne dohranjuju čvrstom hranom. Čvrsta hrana značajno mijenja izgled stolice.
Ako je beba živahna i ima energije za druženje i radoznalo ispitivanje svijeta oko sebe, gotovo sigurno dobiva dovoljno.
Vrijeme potrebno za relaktaciju razlikuje se od majke do majke, uz to ovisi i o stanju na početku relaktacije: koliko je vremena prošlo da ne dojite ili ako još uvijek dojite, kolika je trenutno proizvodnja mlijeka. To vrijeme može varirati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Teško je unaprijed ocijeniti koliko će trebati, zato se nemojte uzbuđivati ako ne ide prema planu, mlijeko može doći kasnije, ali uz vašu predanost, doći će sigurno.
Kad bebi u jednom podoju bude dovoljna jedna dojka, vjerojatno ste postigli potpunu relaktaciju. Pri tom se ne bi smjelo ocjenjivati prema vrlo kratkom razdoblju jer, npr. beba može trenutno prolaziti skok u razvoju i dojiti češće i na obje dojke, nego bi se trebalo gledati razdoblje od nekoliko dana.
da li ima pomoci nasoj situaciji?
Odgovori s citatom
