S obzirom da je ova bolest prilično rijetka, možda će nekom biti zanimljivo i ovo pročitati.
Sve je počelo jednog ponedjeljka krajem srpnja 2010. kad sam navečer dobila temperaturu 38 i glavobolju. Popila sam Neofen i otišla spavati. Sve sam pripisala velikoj iscrpljenosti - 2 mjeseca prije sam rodila, beba je bila nedonošće, isključivo dojena, jako puno je sisala i lijepo napredovala. Bila je tu i cura od 2,5 god. jako vezana uz mene, nervoza zbog ljetnih vrućina, nedavno je prošlo obilno krvarenje nakon poroda, tjedan prije imala sam 3 dana proljev.
Beba se probudila ujutro u 4 sata i kad sam se digla da je uzmem iz krevetića osjetila sam trnce u šakama kao da sam se zaležala, i od struka nadolje. Podojila sam je, vratila u kinderbet i nastavila spavati. U 7 se MM probudio da ide na posao, probudila sam se i ja i osjećaj je bio isti. Doktorica je radila ujutro, nazvala sam je i opisala što mi je, napomenula da sam imala proljev i da dojim bebu. Rekla mi je da popijem magnezij i rehidromix jer sam vjerojatno dehidrirala. (Kad sam razgovarala nakon par mjeseci s njom rekla je da nikad nije imala slučaj te bolesti). Došla je svekrva da pomogne oko djece i kupila mi u ljekarni sve navedeno. Pila sam rehidromix cijelo jutro,ali ništa. Popodne mi se ukočio palac na lijevoj ruci i onda mi je već postalo sumnjivo. Navečer u 19 h, muž me vozio na hitnu jer mi je bilo sve gore, hodala sam sa stopalim razmaknutim pol metra jer sam gubila ravnotežu i osjećala sve veću slabost u nogama. Podojila sam bebu prije odlaska i zamolila MM-a da ode u ljekarnu po ad. mlijeko jer nisam imala izdojeno, za slučaj da se zadržimo malo dulje. Bočice smo imali od izdajalice.
Na hitnoj su me poslali na neurologiju, bilo mi je čudno zašto ne na vađenj krvi prvo, ali sam mislila nema veze, vidjet će na neurologiji da mi nije ništa strašno.
Primio me mladi neurolog, zamolio da se izujem, stanem nogu uz nogu i raširim ruke. Rušila sam se. Pregledao reflekse i rekao nek sjednem. Počeo je govoriti nešto o oštećenju živčanog sustava i uopće se više ne sjećam, znam da sam zamolila da pozovu muža unutra jer ja ništa ne razumijem i neću znati ponoviti. Sumnjao je na ADEM (akutni diseminirani encefalomijelitis), drugo se ne sjećam, čak je bila u pitanju i brzo napredovala multipla skleroza. Kad sam to čula, a to mi je bila jedina poznata bolest od spomenutih, smračilo mi se jer znam da je neizlječivo i da može biti samo gore. Pitala sam da li u tom slučaju postoji vjerojatnost da ću trajno biti invalid. "Nažalost postoji."
Doktor je rekao da će sad odmah nazvati kolegu na Rebru i pozvati kola hitne pomoći da me odmah odvedu, ako je ono na što sumnja treba postaviti dijagnozu odmah i čim prije početi s liječenjem. Pitam da li mogu preko noći ostati u Vž na neurologiji, u šoku sam, imam dvoje male djece, dojim bebu... Odgovara mi da dojiti više neću moći i dat će mi nešto za prekid laktacije. Odgovaram da ne želim prekinuti laktaciju, ja ću se izdajati u bolnici da održim mlijeko, a kad se vratim i kad bude moguće, nastavit ću dojiti. "Bojim se da to neće biti moguće i da će predugo trajati."-odgovara dr.
Odveli su me Rebro, izvadili krv i likvor (to uopće ne boli, a mislila sam da jako boli). Svi koji su čuli da sam rodila prije dva mjeseca pitali su da li sam imala epiduralnu. Nastavak slijedi...