U mom prvom postupku jedino što me mučilo je bilo da kad nailazim na kvrge na cesti dok vozim bicikl, da me onak malo bolucka. Kad sam to rekla doktorici, ona me u čudu pogledala, sad mi je jasnije zašto

Uglavnom sam na folikulometrije išla biciklom i poslije toga biciklom na posao, cca 5 km lagano uzbrdo. To je bila biokemijska.

Danas mi se sve poremeti i fizički se napušem (dobijem dosta folikula), ali mi je značajno gora psihička komponenta, uz nadu i strepnju, muči me npr. da ću nešto zaboraviti uzeti od lijekova, to mi je totalni stres. Zadnji sam postupak dobila 6 različitih lijekova. Ne istovremeno, al to možda i više komplicira situaciju.

Nekako često imam osjećaj da doktori imaju previše povjerenja u nas da ćemo sve dobro odraditi, da bi postupak trebalo u nekom sanatoriju odrađivati, gdje se drugi brinu kad koji lijek i o svemu ostalom.