Ne bih ovo napisala da me moja majka danas nije uvrijedila do bola i da ne plačem odkad je to rekla...
Naime, ja sam odustala na 4toj godini od faksa, zaposlila se, radila 3 godine, ostala trudna, dobila otkaz (ali uspjela sam se vratiti na faks sad u rujnu mi kreću predavanja), te je moja mater danas izjavila mladom susjedu, molim te ugledaj se na I. (moj brat, diplomirao u roku, trenutno asistent na faxu) a ne na mene!
Što ja nisam dobar primjer ljudima??? Barem se nisam potepala po ZGu nego sam se sama financirala i radila i stekla neko radno iskustvo?? Šta dobiti dijete se smatra sramotom..??

Al nije ni to poanta priče, poanta priče je da ja ne mogu više...
Opustila sam se skroz sa Noićem, i pričam mu sada i pjevam, i ja mu glumim dvorsku ludu, ali imam osjećaj i dalje da svi misle da sam nesposobna...

Primjer 1:
Vani 25 stupnjeva, obučem Noića, stavim ga u kolica, kažem kući da idem sa Noićem u šetnju i da ide kolegica sa mnom i da postoji mogućnost da sjednemo na kavu.... odgovor je bio dobro!!! U sat vremena kojih me nije bilo zvala me 10 puta da vidi jel sve u redu, i svaki puta je odgovor bio Noa spava sve je u redu...

Primjer 2.
Oblačenje za šetnju i stavljanje u kolica nikako ne može proći bez prigovaranja, ili sam ga tanko obukla ili debelo, i da kao moram mu ponijet čaj, da šta ako se rasplače ako bude gladan: moj odgovor, mama nije tanko, nije debelo, dijete je dobro obučeno, a ako bude gladan, ja ću izvadit cicu i maramu i dat mu papati.. njezin odgovor ti nisi normalna, i sebična si...

Primjer 3.
Svi znate jelte da dojeno dijete nema redovnu stolicu i da dok kaka, pokaka punu pelenu. Moj Noić kaka svaki drugi dan, i samo se grči prije kakanja, i onaj dan koji ne kaka na svaki njegov kme, to je zato jer ga boli trbuh jer nema stolicu i treba mu dati čaja... meni se diže kosa na glavi...

Ima još primjera ali sad ne bih sve navodila...
I jučer smo se svađale, od razgovora koji je započet na lijepi način završile smo sa noževima.. rekla sam po zadnji puta da ju molim da ja budem mama tom djetetu i da me pusti... da je dobro savjetovati ali ne i pametovati...

Očajna sam, plačem već nekoliko dana svaku večer, htjela bih biti sama sa Noićem, ali financijski to nije moguće..
Moram biti zahvalna na takvim roditeljima, i na svemu što su mi dosad pružili, a sada samo želim bježati....i otići...

da vam ne spominjem da je i danas izbio fight isto... zato što je danas bilo malo hladnije a ja sam s malcem otišla u šetnju (15 minuta) nit vjetra nit ičega...

užasno se osjećam, smatram da misle da sam nesposobna brinuti se za svoje dijete.... jako sam jadna