Draga, nije ti lako, i znam da ti se čini da ti je nebo palo na glavu.
Dolazak bebe je šok sam po sebi, svakoj od nas, taman da je s mužem iz snova, u svojoj kući iz snova s bebom iz snova je bio šok, doživjele smo svašta, plakale, činilo nam se svašta nešto, da je strašno, da će bit loše.
Svaki moment muža, svekrva, majki doživljavale smo kao da nas netko progoni, gnjavi, ubija... sve nam je poznato, svakoj od nas, pisala to ili ne
To će sve doći na svoje mjesto.
Neće biti lagano, treba se izboriti, trebaju stvari doći na svoje mjesto, treba biti mudar, miran - a to ne ide preko noći.
Sav taj kaos ti je normalan, pa kad osjećaš da ti se svijet ruši reci si - to je sada tako, to je normalan dio svega ovoga.
Inače, riskirajući da ne budem politički korektna, reći ću ti da je normalno da su ti mama i tata malo više i napeti i svakakvi i da preuzimaju neku odgovornost više, ili da komentiraju financijske odluke i tako jer si ipak samohrana majka. Mislim da još sad ne možeš do kraja shvatiti što to sve skupa znači za tebe, da imaš duplo ako ne i više od duple odgovornosti, posla, i svega toga, jednostavno praznina na mjestu oca, supruga, je ozbiljna stvar i sad što je tu je, ali tvoji roditelji, kao iskusni ljudi koji su vidjeli, doživjeli i skužili mnogo toga (iako nama oni svi skupa znaju djelovati kao da pojma nemaju - ali to je više jer mi nemamo pojma) razumiju da ti nije lako, da ti neće biti lako, i žele te zaštititi, a pri tom se bore i sa svojim osjećajima straha, gubitka, razčarenja, brige... Znam da je to sada jako teško - ali probaj ući u njihovu situaciju, zamisli da tvoj Noa ostane sam s bebom koju je dobio, bez primanja, bez stana.... bila bi tužna. Oni ne osjećaju sad odgovornost samo za tebe, brigu, kako hoćeš, nego i za unuka. Oni žele vidjeti da ste i ti i on zbrinuti, da ste obitelj, da imate kako emotivnu stabilnost sigurnost, tako i materijalno, i sve dok se to ne realizira - roditelji kao roditelji će se brinuti, biti malo tužni i nervozni. I mi ćemo tako kad budemo imali veliku djecu...
Normalno da će sve biti u redu, sve će se srediti, svi ćete biti sretni, ali ljudi zapadnu u strah, brige, i onda su neugodni jedni drugima... no to je prolazno. Neko vrijeme ćete se adaptirati, a onda pronaći svoj mir. Nemoj ih previše suditi, njima uopće nije lako u ovom trenu. Je, trebaju se opustiti i sve to skupa, ali ajmo reći da je "prirodan" proces odrastanja da zasnuješ drugu obitelj s kojom gradiš emotivnu zajednicu, u svome stanu, i onda ti roditelji imaju puno manji doseg, a vi mladi neiskusni zajedno taljigate kroz život, zajedno učite. U varijanti kad nesamostalno dijete dovede svoje dijete u tu zajednicu normalno da roditelji još drže dijete za dijete, dijete se buni... jednostavno stvari objektivno jesu teže. Mislim da su tvoji roditelji širokog srca, i budi im zahvalna. Je, i zahvalnost je najteža stvar na svijetu... priznaješ da drugome zapravo nešto duguješ... ali sve to ljubav poravna.
ŠTo se tiče maminog uplitanja, ja ti mislim da je najbolje da ti nju zagrliš, da joj zahvaljuješ, da joj pridaš važnost koju ona želi kao majka koja štiti svoje dijete u situaciji u kojoj jesi, i s njom otvoreno pričaš, ma ćaskaj hoćeš li plišanu jaknicu ili običnu - to te ne košta ništa, na koncu možeš i obuć koju ti želiš, ali ne možeš očekivati da netko pruži svoj dom, vrijeme, novac, ljubav, pažnju, sve, da sve prihvati, sa svime živi, a drži ga se negdje po strani, kao neki paž. Kad ti mama vidi da je cijeniš, da si mirna, sretna, da se slažete, surađujete... sve će se rastopiti, i biti bolje.
Ne brini, sve će biti dobro! Ti i Noa imate obitelj koja vas čuva, štiti i koja je na vašoj strani! To se ne može dovoljno cijeniti! Zamisli da ti roditelji nemaju dovoljno prostran stan, ili novca da vas financiraju, ili da ne žele preuzeti odgovornost... oni se moraju opustiti, ali i ti isto tako
 |
|||
Odgovori s citatom
),
Cubana prvotno napisa
