Znaš kako sam se ja osjećala kad sam rodila prvi put? Prvo nisam dala uglavnom nikome ni blizu malome (ovo se najviše odnosi na svekrvu). Mami jesam ali iznutra me kopalo jer je kao i tvoja bila jako uspješna s malim, za razliku od mene. Daklem, ja sam mislila da ću kad rodim, biti savršena mama. Da ćemo ja i moja beba biti jako povezani, da će ljubav frcati na sve strane a da će moj sin biti najsretnija beba na svijetu. To se uopće nije dogodilo. Ja sam bila preplašena mlada mama, smotana od glave do pete, zbunjena, ljubavi je bilo nešto ali daleko je to od onoga što sam ja zamišljala. Imala sam jetrvu koja je već imala dijete od dvije godine, bila je tako spretna, prematala ga je (njoj sam sve dozvoljavala i htjela sam da me nauči, u nju sam imala 100 povjerenja), nasmijana i puna ljubavi prema mom djetetu. A on je guštao u njenim rukama. Ja bi ga uzela, on bi dobio grčeve. Ja bi ga digla da podrugne, on nebi. Ona bi ga digla i pjevala mu, ljubakala ga i on bi podrignuo. Osjećala sam se ko promašeni slučaj. Trajalo je kratko svo to ludilo, negdje dok mi hormoni nisu došli na normalu i dok se ja nisam dovoljno opustila da bez prevelikog straha nosim svoje dijete i brinem se o njemu. Kad je sve prošlo bilo mi je jasno da je problem bio u mojoj nesigurnosti a ne u jetrvi, mami ili svekrvi.

Andynoa, sve će to doći na svoje. Budi zahvalna da imaš mamu kraj sebe a taj početni kaos neće trajati dugo.