Andy, sve je to normalno. I tvoji osjećaji, strahovi, nesigurnost... Samo vjeruj u sebe i to da si sposobna ako treba i potpuno sama brinuti o svom djetešcu.

Lijepo su ti sve ove drage žene odgovorile

I tvoja posesivnost je normalna. Ja sam prvih mjeseci siktala na sve žene oko sebe (sveki, mamu, sestru). Osijećala sam se ugroženo čak i kad su pokušale pomoći oko kućanskih poslova, a kamoli oko djeteta.
Već u rodilištu sam izazvala pomutnju. U jutro nakon poroda sam malo zadrijemala i kad sam se probudila djeteta pored mene nije bilo (odnjeli ga na neki rutinski pregled).
Ustala sam i panično pojurila na hodnik, pošla ga sama tražiti. Nigdje nikog nije bilo. Na kraju hodnika je bio jedan krevetić u kojem je bila beba. Zgrabila sam tu bebu iz krevetića i onda skužila da to nije moj mali. Ma bila sam ko bjesna životinja. Onda je došla sestra koja je srećom imala razumijevanja, pa me umirila i objasnila gdje je dijete. Brzo su ga vratili.
Moja svekrva je prvi puta premotala mog sina kad je već prošao godinu dana. A živimo u istom kućanstvu.
Sad sam itekako svjesna da sam pretjerivala.

Budi sretna da imaš mamu pored sebe koja ti može i želi pomoći. Ali prihvati tek onoliko koliko ti je stvarno potrebno i potrudi se što više obaviti sama. Naravno da ti to možeš