Naravno da ti neću reći. Još.manal prvotno napisa
ne znam, možda si jako intuitivna? hajde mi onda reci kako sam odlučila, jer ja ne znam...
stvarno još ne znam. jedan tren mislim ovako, drugi onako. sad ne reci ništa, nego kad odlučim, pa kažem, znat ćeš je li štimalo. i možda/vjerojatno ćeš biti u pravu.
pomaže mi čitati vaša mišljenja, vidjeti da su i drugi u nedoumici je utješno, koliko i suosjećam sa sličnim brigama.
pa se sjetim i ovo što beti kaže, kako su prije žene bile trudne, pa i moja mama, na slijepo tako reći... ali opet, ne mogu zanemariti da imam mogućnost izbora, a i da imam statistički viši rizik. bah, same old, same old...Mislim da je svaka trudnoća drugačija, i ne ulazimo u svaku sa istim osjećajem. Nekad zaista imamo potrebu za nekom pretragom , a drugi put osjećamo da nam je možda nametnuta od strane okoline.
Ja sam u trudnoći sa E. saznala da ona ima srčanu grešku u 21tj. i onda mi je bila ponuđena nekakva eksperimentalna pretraga (za doktorat jedne doktorice) MR fetalnog mozga, da se vidi da li se mozak razvija dobro unatoč srčanoj greški.
Nakon što sam čula taj prijedlog otišla sam kod svog šefa , pedijatra- stručnjaka od povjerenja da mi malo objasni o svemu, njemu se to činila kao dobra ideja , pretraga ne utječe dokazano negativno na dijete, nakon nje možda bi dobili neke odgovore...
Uglavnom , danima nakon toga sam vrtila taj prijedlog za pretragu po glavi (dr. je za to vrijeme tražila termin za MR), bez da sam bila pametnija što sam više razmišljala (MM je bio totalno suzdražan kao i obično, jer u našoj obitelji ja odlučujem o medicinskim dilemama, a on samo podržava moje odluke). I onda jedan dan , kad sam peglala (izgleda da je peglanje ključ, oslobađa mozak , he,he), samo mi je sinulo, dogodio se onaj moment kad odgovor dođe sam. I ja sam znala što odlučiti i zašto je to ispravno. Želim i tebi takav moment, kad jednostavno znaš (iznutra) što trebaš (ili ne trebaš) učiniti.
 |
|||
Odgovori s citatom