Ova presuda mi se čini kao suprotnost onome čemu, izgleda, svi težimo, a to je da se individualizira krivnja,
da nema kolektivne krivnje ni kolektivne odgovornosti,
a osobito ne odgovaranja i kazne za planove i pogreške drugih.
Ako je tužilačka i sudačka ekipa imala pred sobom u mislima, u svojim glavama , i papirima, Tuđmana i Šuška, a presudila Gotovini i Markaču, to nije normalno.
Ono - čuj, mi mislimo da ti je ćaća kriv, imao je on neke misli i planove što nam se ne sviđaju, a ti si bio njegov podanik, no, on nije živ, a ti jesi, pa evo tebi ono što smo mislili prikrpiti njemu.
To je pravo? Kazneno, ratno, svejedno?
Kako se uopće i kasnije od toga možeš obraniti ako moraš, da bi se ti izvukao, opravdavati ono što zapravo tereti nekoga drugoga?
Pa mogu onda tako uzeti bilo koga tko je počinio individualni zločin sa srpske strane i prikrpiti mu osudu primjerenu Miloševiću jer ovaj nije živ - a baš je šteta, baš smo mislili njemu natovariti, ali, sorry, ti si živ.
Mogli su svakome od optuženih tražiti njegovu osobnu odgovornost
(to su, navodno , radili, ma da

), kao i svakome tko se tamo našao poslije Oluje,
ali bez etikete toga kolektivnog zločinačkog pothvata.
Ovo me onako, baš vrlo pogađa, nisam ni mislila da će mi tako loše sjesti jer nisam neki vječno osviješteni nacionalni lik, al ovo baš pljuska kad ti onaj tamo, na stranom, hladnom "objektivno-neutralnom" jeziku ponavlja - zločinački pothvat, zločinački pothvat.... Užas