Meni je uopće ne zamislivo ući u nečiju tuđu kuću, pokrasti stvari, knjige, namještaj, a znam takvih ljudi. Pa kako ih nije Boga strah, sjediti na tim stolcima, okretati te stranice.
A mučiti čovjeka, ženu, dijete...

I možda nećete razumijeti, ali ja fore poput, naše kažnjavaju, a njihvoe ne diraju en kužim. Pa ako je moje dijete razbilo prozor, ja ću ga kazniti bez obzira je li Pero Perić razbio dva prozora i nije kažnjen.
I kada netko kaže, generali nisu mogli znati što se događa na terenu. Ne vjerujem u to, znali su, svi su znali, ali su šutjeli jer rat opravdava sve. I ok, vraćali smo svoju zemlju..., ali teško mi je uopće zamisliti u kakvom psihičkom stanju su bili oni vojnici koji su ratovali '95.-e, nakon 4 godine rata i ratišta. Što li su u svojim glavama doživljavali i kako se to odrazilo na civile koje su susretali.
Ne znam, nikada se ne ponovilo.