Draga, to je normalan period kojeg svi prodemo. I ja sam dugo bila tuzna jer sam mislila da vise nikom nije stalo, da su svi zaboravili na mog prvog sina, posebno me boljela MM-ova zelja da ne pricam o tome, njegovo optuzivanje da samu sebe namjerno rastuzujem dok gledam slike s uzv-a i kad po 100-ti put placem nad njima.
Vec sam pisala kako me dugo smetalo sto nitko u obitelji ne pamti datum kad nas je Tin napusto, svekrva za sve pali svijece, pamti sve godisnjice smrti a eto, za svog prvog unuka nikad nije zapalila. MM takoder ne pamti datum, svake godine se iznova cudi kad me vidi tuznu da palim svijecu. I ne prica o tome, ne moze, ne zeli...ne znam...tako mu je lakse.
Kako su i cure napisale, ljudima oko nas je tesko gledati nas tuzne, nitko ne shvaca nasu bol i nasu potrebu da pricamo o nasoj djeci, i zato se oni prave kao da nista nije bilo u nadi da ce to nama pomoci da krenemo dalje. Da, to jest njihova greska jer nama to ne pomaze, ali nije im za zamjeriti, to je u najboljoj namjeri.
Upravo zato se oformila ova nasa grupa, jer ovdje jedna drugu razumijemo. Da je drugacije, da imamo od obitelji i prijatelja takvu vrstu razumjevanja nebi trebale svoju tugu prenosit u ovaj virtualni kutak. Al ovo je nas kutak koji jako puno znaci svima nama jer ovdje nitko ne misli da pricamo o svojoj djeci jer zelimo sazaljenje ili privuc paznju. Samo smo majke andjela koje ce uvijek svoju djecicu nositi u srcu...