Ja sam jako sretna što mm i ja imamo takav odnos da o svemu razgovaramo... I njemu je bilo preteško, pogotovo što nismo imali izbora nego odlučiti se za inducirani porod kojeg naše zlato nije moglo preživjeti... Dugo nakon toga smo znali stajati zagrljeni i plakati zajedno, kći je imala potrebu (ima i danas) pričati i plakati zbog izgubljenog brata, svi smo jako puno pričali i plakali... I svaki puta nam je bilo malo lakše... Nikada nismo izbjegavali situacije koje su nas mogle podsjetiti na prtekle događaje, ali smo uvijek nastojali o njima prije ili poslije razgovarati... To nam je pomoglo da se bolje razumijemo i dodatno upoznamo i učvrstimo i u situacijama koje nisu lijepe, koje od nas traže dodatnu snagu i testiraju našu vezu... Nakon toga, mislim da možemo sve preživjeti...i sada se bojimo, sjećamo se, strahujemo - to je normalno, ali ne dopuštamo da nas taj strah prevlada...
Laia je baš neki dan rekla kako joj nedostaje braco (u međuvremenu je dobio ime po njenom izboru - Oliver) i da se često sjeti kako bi bilo super da je sa nama jer bi imao već 2 godine... Tek se pred malo opustila i često govori novoj bebi (Maši), mazi trbuh, smije se štucanju i gurkanju, priča o tome što će sve raditi zajedno... I meni je zbog toga lakše...

I ja sam imala strah od ginekologa, i nisam skoro 1.5 odlazila na preglede... Sve dok nisam pronašla prekrasnu ginekolgicu i uspjela se opustiti...
Potpuno razumijem strah od nove trudnoće, pomiješan sa svim drugim osjećajima želje i htijenja...
Sama znaš najbolje, mm je tu da ti pruži potporu koliko mu dozvoliš, kao i svi ostali... Ali ne bi trebala to prolaziti sama, pa ako izostane potpora uvijek imaš nas...