IVF - strah od nesupjeha
Dakle, imam blagi predosjećaj da idem nizbrdo pa otvaram novu temu. I ako neka od vas ima slične dubioze - ispucajte se
Moja priča ide ovako:
Dugo sam bila neopterećena plodnošću i godinama, iako ću uskoro napuniti 39. Moj muž i ja pokušavamo dobiti dijete već 5 godina. Išli smo na prirodne pokušaje jer je sve ok kod nas (i još uvijek je), a i doktori su nam govorili neka pokušavamo i dalje, da će se već desiti itd... Sa seksualnošći i željom nikada nismo imali problema. Čak smo i u ciljanim odnosima pronalazili puno humora na svoj račun, sve je što se toga tiče uvijek bilo neopterećeno i ležerno. Puno smo o tome razgovarali i oboje smo vjerovali da će se već jednom desiti. Ali nije, barem ne još. Istovremeno i zajednički smo zaključili da neće biti tragedija ako na kraju i ne dođemo do djeteta, život će nas odvesti u neku drugu stranu; putovat ćemo, baviti se svojim poslovima, sportovima i hobijima. Dogovorili smo se da ćemo ići na IVF pokušaje najviše 4-5 puta (on kaže 3, a ja 4, na kraju smo došli do brojke 5). Za usvajanje nismo – niti on niti ja. Barem ne zasad.
Sada se spremamo na 2. pokušaj IVF-a (imamo termin u 5. mjesecu kod dr Reša). Ne znam što mi je, ali već par dana, otkako smo počeli sa dogovorima oko toga, osjećam da mi iznad glave lebdi sivi oblačić. Kroz njega gledam sve oko sebe: loše odnose na poslu, svoju krivnju zbog nekih obiteljskih situacija, propuštene prilike, vrtim stvari koje nemaju nikakve veze sa cijelom ovom situacijom. Sve nekako gledam crno i u nekom iracionalnom strahu. Danas sam konačno identificirala taj osjećaj: strah me je da niti ovaj pokušaj neće uspjeti, a to me sve čini pomalo depresivnom i bezvoljnom. Nikada prije nisam osjećala takvu nervozu i strah oko tog pitanja. Inače nisam plašljiva i nesigurna, imam hobije, prijatelje, radim tri posla (ok, jedan stalan i dva povremena), bavim se sportom, puno čitam... Dan mi je ispunjen sto posto i često nemam dovoljno vremena za sve što bih htjela raditi.
Nedavno sam došla do knjige „Žensko tijelo, ženska mudrost“ i naravno, prolistala do poglavlja koje se odnosi na (ne)plodnost. Autorica kaže da ako žena ne može zatrudnjeti da se iskreno treba zapitati da li uopće želi dijete. Ili da se treba zapitati da li je njen partner „onaj pravi“. Meni je to takva uvredljiva besmislica da sam poželjela tu istu dr Christiane Northrup klepnuti tom njenom knjigom po glavi. Kako će onda ona objasniti trudnoću tinejđerica ili djecu rođenu u nasilnim brakovima? Ispada da mi koje ne možemo realizirati trudnoću, imamo nekih unutarnjih neriješenih problema u glavi kojih nismo svjesne i ako ih nismo svjesne – kako da ih onda riješimo?? Ja zaista mislim da nemam „demona iz prošlosti“, osjećam se mentalno zdrava, imam zdrave odnose sa obitelji i prijateljima, imala sam prekrasno, normalno i zdravo djetinjstvo i odrastanje... Ne kužim, da li trebam ići kod psihologa? Psihijatra? Pa zar nismo mi žene stoljećima slušale kako smo histerične i da je „sve u našim glavama“... Zar nije toga bilo dosta? Eto – filozofiram jer se osjećam napeto i pod pritiskom i strah me je. Ne znam kako da se toga riješim, ovo mi je nova situacija Želim istinski da ovaj puta uspije i pitam se da li je moguće to željeti previše... Kao da sam izgubila onaj svoj cool stav oko svega toga, a bila sam cool. Kao da me nešto promućkalo i okrenulo naglavačke.
Upomoć!
 |
|||
Reply With Quote
).
- hoće, znam da ću se vratiti na staro, samo eto, valjda svakome dođe period da se osjeća pomalo izgubljeno i nesigurno.
Meni nije sjela jer se loše osjećam ovih par dana, samo to je razlog.
mužu nisam rekla kako se osjećam, ma zapravo kuži on da sam kao malo down pa me nasmijava i tako, ali ne želim da on misli da se ja osjećam da je sve "na meni" pa bi se on osjećao loše, pa tako u krug... Pa eto meni da se pojadam(o) na forumu.
Originally Posted by špelkica
Mislim da sve mi koje smo u MPO vodama povremeno ''potonemo'' i to je normalno.Normalno je i inace imati ''lose dane'' kad ti se sve cini sivo i ne vidis bas neke ruzicaste oblacice na horizontu,ali jos kad je sve to ''pogurano'' sa hormonima onda i da ''sam normalna,poludjela bih"'
Ta prica o zarkom zeljenju neceg pa ces to i dobiti ili ostvariti...i ja sam bila u tim fazama da se pitam Boze mozda ja ne zelim dovoljno pa zato nam ne uspijeva,ali onda sam se bacila u duboku analizu sebe i skontala da ja u stvari u zivotu sve sto sam zarko zeljela jesam i postigla ali ne akcentirajuci ono ''zarko'' nego samo sa upornim radom.To mi je valjda neki odbrambeni mehanizam.Kad nesto ''zarko'' zelis onda te svaki neuspjeh u ostvarivanju tvoje zelje jaaaaako pogodi.Barem je kod mene tako,sve je crno-bijelo,ja ili volim ili mrzim u sve ulazim 100% tako da me i razocarenje bas ubije u pojam.Onda sam vremenom naucila da ne zelim previse,zapravo da onaj psihicki dio zelje pretacem u fizicki.Tako da ako sam nesto zeljela da imam ili da dobijem ili da negdje odem,nalazila sam nacine kako da to ostvarim svojim radom.E sad za ICSI mi bas rad puno ne pomaze i jedino sto mogu da radim je da budem uporna ko magare(dobro,mozda vise da budem tvrdoglava ko magare,sto jednom ovnu i nije bas veliki problem
Mozda sam oduzila sa ovim postom,ali i ja sam ovih dana u slicnim raspolozenjima,pa nisam mogla a da se ne raspisem.
