Ja pak budem skroz pozitivna i nekako nabrijana za vrijeme stimulacije. Nekako me nosi to što se stalno nešto događa, te pikanje, pa folikulometrije, pucanje hormona... nakon što prođe svo to nadanje i briga hoće li biti jajnih stanica, hoće li se oploditi itd. i kad napravimo transfer, tada se stvari promijene. Prvih par dana nakon transfera sam super i pozitivna, a onda me uhvati takva depresija, jad, strah, očaj i briga da opet neće uspjeti da uopće ne znam kako da se nosim s tim i spriječim da se ponovi i da ostanem pozitivna i nadam se do bete. Kao da je neki obrambeni mehanizam, pa u glavi otpišem postupak i onda je "lakše". Divim se nekim curama koje prokrvare, naprave test - negativan - i onda kažu, nije me briga, "ja sam trudna dok beta ne pokaše suprotno!"...

Znam da ulogu u svemu ima i naš stav, ali kada nešto tako jako jako želiš i imaš iskustvo neuspjeha, teško je... imate li kakvu ideju kako zadržati pozitivu?

I hvala na temi, baš mi je trebalo da vidim da ima i drugih koji se osjećaju kao ja. Ponekad mi se čini da su svi pozitivni, veseli i uvjereni u uspjeh