Evo me, sada sam stigla...
Zapravo, stigla sam doma prije dva tjedna noseći u rukama mali, preslatki, mirisni smotuljak koji je MMu i meni okrenuo život naglavačke i učinio nas najsretnijim bićima na svijetu! Dana 06.02. rodila sam malenog Luku s navršenih 32 tjedna trudnoće i on je zbog male porođajne težine (850 g) boravio u jedinici intenzivne skrbi puna dva mjeseca. Odmah nakon poroda (hitni carski rez, visoki tlak, manjak plodne vode) su me pripremili da nas čeka dug put s možebitnim i očekivanim komplikacijama u disanju, radu srca, infekti, virusi, itd..., ali je moj mali sitni miš čvrsto odlučio živjeti, disati samostalno od prvog trenutka, svakodnevno dobivati na težini i svakim danom uveseljavati svoje roditelje svojim napretkom i postojanjem. Od mogućih komplikacija ...ništa. Sada teži 2700 g, redovito idemo na kontrole, papamo (jako se uzruja kada je gladan), mazimo se, zijevamo, ...
Malo sam umorna, ali presretna! Gledajući to milo, uspavano lišce, pitam se :sanjam li ja sve ovo?, a onda u sljedećem trenutku imam osjećaj kao da je sve to oduvijek tako bilo.
A što se tiče svih odlazaka na postupke, nadanja, čekanja, suza, boli, živaca, novaca... i te kako je vrijedilo!!! Neopisiv i nezamjenjiv je ovaj osjećaj ljubavi koju osjećam i živim i koju do sada nisam iskusila.
Želim svakoj od vas da to uskoro i što prije osjetite i veliko hvala svima koji su me bodrili i hrabrili, pitali za mene i iskreno mi željeli ovu sreću koju sada osjećam!!!
Eto, ukratko sam opisala svoju najveću životnu avanturu, jer žurim, pošto je netko, kao što rekoh, nervozan ako je gladan