Draga Inaa, ne prođe ni dan da ne pomislim na tebe, odem do kompa,
onda ostanem bez riječi... što ti napisati što reći, i odustanem,
a svakim pokušajem sam svjesnija da nema riječi koje bi ublažile takvu bol.
Sjetim se svoje izgubljene mrvice, sjetim se kako sam plakala gdje god mi je to došlo u gradu, na radnom mjestu, doma, u postelji, sjetim se svoje tetke koje je izgubila blizance u tj. trudnoće kao ti,
ali prije trideset godina i kako je plakala sa mnom, znam bol ne prestaje samo naučiš živjeti s njom.
Sjećam se „upoznale smo se“, (može se tako reći) biti će u srijedu godina dana, 28.02 na dan transfera, sjećam se nade u tvojim očima, tvog straha od injekcije,
tada sam rekla da u tebi vidim sebe, da vidim tvoju upornost, tvoju želju za uspjehom,
tvoju snagu ma koliko fizički sićušna bila, da se digneš poslije pada,
Danas, bez obzira kako će ti ove moje riječi zvučati, kad se sjetim tih dana veljače, vidim pred sobom tu djevojčicu, mogu li te tako zvati, u ordinaciji Cita, prepoznajem joj u očima sve nade strahove i onu ogromnu želju za majčinstvom koja nam je svih godina borbe s neplodnošću zajednička vodilja,
vidim te kao u priči o djevojčici s crvenim kišobranom….


Zemlja je bila suha i ispucala jer dugo nije bilo kiše. U poljima je izgorjela trava.
lJudi su napeto iščekivali usrdno moleći i pogledavajući u nebo.Mjesni je župnik organizirao molitvu ispred crkve. Pošlo je mnoštvo ljudi svi su bili puni strpljenja i nade. Mnogi su u rukama imali nabožne predmete križeve, krunice molitvenike. Župnikove oči se nisu odvajale od djevojčice koja je nosila crveni kišobran