Znam,kužim potpuno.Zuska prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Znam,kužim potpuno.
Nisam jučer bila u stanju osvrnuti se na ovo, ali mi je zapelo za oko.
Čini mi se nekako da si si postavila stupicu u koju bi kad tad mogla upasti. Što bi se moglo možda i neočekivano odraziti i na tvoju malenu, a i na vaš odnos, jednom., ne mislim nužno sada, ovog trenutka, ona je praktički još beba.
S tim više što mislim da si prilično kompleksna ličnost (ne mislim time negativno), oprosti ako sam u krivu, ali takav sam dojam stekla o tebi, ne samo kroz ove postove ovdje, a samim time kako kažeš je onda i takva tvoja malena. Inače koje si godište ako smijem pitati?
Ja jesam kompleksna, da ne kažem teška, u svakom slučaju nisam lagana, i za neke stvari mi je trebao tek ulazak u 4 desetljeće da se naučim s njima prvenstveno ja sama kod sebe nositi. A i priznati.
Kada sam opisivala svoju kćer, namjerno nisam napisala da je ona moja kopija, moj klon, iako bi se moglo reći, jako puno ima mojega, čak i fizički, građa tijela pljunuta, kosa, čak i ritica, eh što je genetika, ne može se od nje pobjeći
Recimo i to nepovjernje prema ljudima koje sam opisivala stranicu prije i to nam je zajedničko, makar s druge strane volim ljude i vjerujem da su ljudi uglavnom intrinzično dobri, koji paradoks, ha? Znam.
Ali ona je IPAK prije svega invidua za sebe i prvenstveno se trudim promatrati je kao takvu. Naše velike sličnosti mi olakšavaju puno, puno, to je ono što moja mama nije mogla, prevelike suprotnosti, uz dodatni egoizam, i veliko pomanjkanje emocija, da ne kažem emocionalna hladnoća. S time hoću reći da nije nužno da djeca sliče na nas, da imaju dosta našega, da bi ih mogli razumjeti, često puta je dovoljna ništa drugo nego ljubav usprkos svemu, pa stvari ipak tokom života sjednu na svoje mjesto.
Ono što je svakom djetetu mislim jedna od najbitnijih stvari koje ponese sa sobom u život i kad je malo i veliko i kad postane odrastao čovjek, je ta sigurnost roditeljskog doma, da zna i da nosi taj osjećaj u sebi, ma da se ne znam šta vani ružnoga dogodi, imam svoju sigurnu luku.
Tako da, nisam sa ovim nište specijalno htjela istaknuti, nego evo samo mala opservacija. I za mene samu.
Jer napisala sam već, potpuno te razumijem, nemam ni najmanji problem staviti se u tvoju kožu, iako su nam situacije slične, ali ne i identične.
Zuska - ni moji ne odustaju ako im je važno, u tim slučajevima sam ja ta koja odustaje. Ali to su kod nas iznimke i rijetke pojave, niti jednom dnevno, možda svaka 2 dana baš zapnu.
I tada ih ucijenim da progovore (pisala sam o svojoj frustraciji zbog nepričanja moje djece na drugom topicu) i tada izmuzem koju riječ na jeziku odraslih. Pa smo svi dobili nešto što nam je važno.
Ne znam kako bih se osobno snašla u tvojoj situaciji, čini mi se da si jako popustljiva, puna razumijevanja za Gigine potrebe, a da pritom sebi ne daješ nimalo gušta.
Mogu iščitati da ti fali bar malo vremena za tebe, sat na dan - da ti je to važno.
Da se razumijemo - ja nemam vremena za sebe, ni sat na dan (u komadu), ne gledam TV, ne čitam knjige/novine, idem frizeru jednom u dva mjeseca, ne idem kozmetičarki/prijateljici/na trening. Ali to meni ne smeta (ok ponekad, kad me ulovi kriza, ali to su rijetki slučajevi). Ali bar spavam. Za razliku od tebe, koja ni noć nemašNe mogu zamisliti kako se osjećaš. Sjećanja na razdoblje mog nespavanja je nestalo - selektivna amnezija. I bolje da je tako. Ne mogu smislit neki suvisli savijet koji bih ti dala, znam da ga ni ne očekuješ. Samo konstatiram da sam se duboko zamislila nad tvojim postovima
Imam razumijevanja koliko mogu imati, nisam popustljiva u stvarima koje su nam jako važne (sigurnost, određeni tip ponašanja i sl.), imam gušte...
Ma nije uopće u tome poanta, ali sad nemam vremena objašnjavati, razumiju oni sa sličnim situacijama.
Ali hvala ti na dobronamjernosti, nadam se da ćemo se uspjeti napokon podružiti kad nas vrijeme s plaže potjera na igrališta
Vidiš, sad ste mi dale mislit. Evo mi je menstruacija došla nakon 20 dana ležanja i odmaranja (prikovala me noga). Bit će da mi je organizam bio u komi.
Ja bi još dodala da djeca kao što su E. ne ostavljaju u ranoj dobi nimalo vremena za tuđe potrebe. On je do cca 3 godine znao samo za sebe, a pokušaji da prigrabim vrijeme za sebe su završavali vrlo loše po njega.
Nije to do popustljivosti, ne ostavljaju ti nimalo prostora da dišeš. Tek vremenom možeš malo više.
Neke naznake ovoga vidim i kod T, ali ona je light verzija brata. I u stvari isto postupam kao i s njim u toj dobi.
Baš to. Odeš na kavu, vratiš se, dijete doživjelo raspad sistema i krpaš ga slijedećih nekoliko dana. Nema smisla.
O daaaa
Jel ti to starija ili mlađa?
Meni se svi čude što sam poslije E. odlučila tako brzo imati H. i T.
Ali smatram da sam pravu stvar odlučila, makla sam djelomično fokus s njega pa je dobio više prostora. A i sebi sam pomogla-u ja volim da. sam u velikom sr.nju odjednom, a ne na rate.
Šafran, da ti ne citiram cijeli post, dolazim do zaključka da ljubav zbilja liječi sve (ne ona na riječi nego na djelu). Džabe i odgoj i doslijednost ako u domu nema emocionalne topline, ljubavi i povjerenja.
To je s nekom djecom taaaako teško provoditi.
Da, samo to, jednostavnije ne može.
Ne ona samo na riječima, ili ona tlačiteljska, meni najgore vrste, kad roditelj ne zna kada je konačno vrijeme da pusti dijete da počne samostalno odlučivati o svom životu, o izboru svojih partnera i tome slično, pa se to protegne i do 30-te, pa i 40-te, a nekad i u nedogled. Ne to.
Ona čista, jednostavna roditeljska ljubav, koja priznaje sebi da je ljudski griješiti i da je roditelj samo čovjek, ali koji bi bez oklijevanja samom đavlu prodao dušu za dobrobit svog dijeteta.
Ljudski je griješiti i naravno da ćemo milion puta napraviti greške u odgoju i odnosu sa djecom, ali zamisli sad, pa i ta djeca će biti ljudi i oni će griješiti. Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Ali nije to djeci važno, puno toga se zaboravi i padne u drugi plan, kada je ona suština, baza odnosa roditelj-dijete, to utočište netaknuto.
Događaji se često zaborave, ma i riječi, ali osjećaj ostaje za čitav život, a taj osjećaj ostaje ili utočište ili ne, i kad roditelja više ne bude. A to je ono što nas prati za čitav život.
Ja sam ti živi primjer da majčina ruka ne boli. A batinala me baš bezveze. Ali ne zamjeram joj ništa, a te batine najmanje. Imala je kratki fitilj, shvaćam. Imala je tanke živce, shvaćam itd..
Jedina stvar koju joj zamjeram je emocionalna hladnoća. Jer za to ne mogu naći opravdanje. Srećom, tata je bio druge sorte, prema meni, važno za naglasiti!. Ali, ipak, mama je mama.
Inače ne vjerujem u one stereotipne priče tatine kćeri, mamini sinovi ili obrnuto. Oba roditelja su podjednako bitna, samo što majka, po pirodi stvari daje malo drugačije težište na obiteljskoj vagi.
Otac mog muža bio je intelektualac alkoholičar. Joj. Nedaj bože da si se našao u blizini kad se napio, sve češće kako su djeca rasla. A nedaj bože da nisi htio slušati što ima za reći, satima.
Ali moj muž nije imao sa time problem, nisam ga imala niti ja. Čovjek kad je bio trijezan, bio je čovjek u punom smislu te riječe. Da, imao je svoje razloge zašto pije, svi ih imaju. I ja ih razumijem.
Nalazim opravdanje za njih, nalazi ih i moj muž. Nikad nije digao ruku na sinove, nikad, ali bilo je neugodnih situacija kako da ne, pogotovo kad su bili školarci, pa društvo iz razreda, priče itd..
Ali sve to prođe. Ono što je ostalo, je osjećaj, moj otac bi za mene dao desnu ruku u vatru u svakom trenutku. I to je to.
Nisu djeca tako slaba kako mi mislimo. Trebamo se samo malo prisjetiti nas i naših djetinjstva, žilava su to stvorenja i fizički i psihički, da nisu, ne bi ljudski rod opstao kao vrsta.
I onaj seksualno zlostavljan dečko od strane starijeg zlostavljaća, i on će preživjeti, i to bez većih posljedica, sigurna sam u to jer ne samo da taj zlostavljač nije bio netko od njegovih bližnjih, nego njegovo roditeljsko, obiteljsko utočište je samo još dodatno kroz taj slučaj utvrdilo svoj integritet i sigurnost. To dijete se ima na koga osloniti. To je suština. Kada to nedostaje i oni najtvrđi orasi mogu postati lomljivi i lako ih se može razbiti, sigurna sam u to.
Posljednje uređivanje od šafran : 03.08.2013. at 09:55
Kužim i one koji ne kuže, nitko iz priče mene nije mogao shvatiti dok je nije doživio u živo. Svi su mislili da pretjerujem, da sam sama kriva, ovo, ono, da sad ne nabrajam, ne da mi se, umorna sam, evo mali je zaspao i poludjet ću viđe on hoće na noge i hoće na noge i poludjet ću od toga. Razbio je danas glavu, odmah telefon, hitna, pedijatar, pratim, sve ok, ali ipak, požderat ću se.
Moja jenda najbliža prjateljica, stroga mama, jako stroga (inače je arapskog porijekla), alfa je i omega djece i kuće, ima školarce, iako nerado, jednom mi je priznala, da ne znam iskreno kako bi ona sa mojom.
cure
trampolina, da si ti dobila jos dvoje druge djece nakon prvog, to se zove povjerenje u svemir.
ovo sa casom vode... svaka tebi cast!
Meni je md vec rekao da nije siguran bi li jos djece, da on treba i privatan zivot. A ja bi kao Trampolina, odma do grla u jagode. I ponekad bi jos jednog istog ovakvog, a ponekad bi nekog koji bar voli kolica, ako nista drugo.
Trampolina, meni je ovo tvoje s vodom zadnjih par dana prava inspiracija.
Trampolina, starija. Često kažem da sam tek uz mlađu uistinu shvatila koliko je starija... izazov. U svakom smislu. Koliko joj više treba nego sestri. I tada sam shvatila one koji nisu mogli shvatiti mene s Anitom :kez:
Katarina mi je puno pomogla. Dobila sam toliko potrebnu širu sliku. Ispostavilo se da sam odlična majka :hvalite me usta moja/prsti moji: Znala sam i ranije da je način na koji se postavljam s Anitom dobar, vidio se napredak no često sam se preispitivala jesam li mogla više, bolje, pametnije. Uz Katarinu sam vidjela da stvarno nije do mene (jer je naspram sestre trebala izuzetno malo) već je Anita jednostavno takva. I to mi je pomoglo, oslobodilo me i prihvatila sam da će Anita često tražiti ono što nadilazi moje moći u nekim trenutcima, no da ja dajem najviše što mogu, i da je to u redu. I tu sam našla svoj mi. Od tada je bilo lakše. I sve se počelo mijenjati. Kako su rasle, postajalo je lakše, i nekako smo iznašli načine koji su bili dobri za sve.
Pomalo sam nepovezana, teško je sve to sažeti u par rečenica.
Da, ovo i meni zvuči poznato.... ali ja sam imala obrnuti redoslijed, zahtjevniji nam je mlađi sin. Takvoj djeci treba nekako pomoći da nauče živjeti sami sa sobom, jer često ne znaju verbalizirati što ih to muči i što žele, a još manje znaju sami sebi naći način da to prevladaju. Nama nije bilo druge nego potražiti pomoć psihologa jer je bilo samoozljeđivanja i svega, ali eto - za utjehu - te stvari se iz dječje perspektive ipak prerastu, a mi steknemo iskustvo kako s tim izlaziti na kraj bez da se totalno raspadne obiteljska dinamika. I danas (a za koji dan će napuniti 12. godina) naš E. je dijete koje puno treba, ali s godinama je nekako naučio živjeti sam sa sobom u miru. Sad me baš zanima što nas čeka u pubertetu (a već je zakoračio) jer sa starijim nismo imali ama baš nikakvih problema; taj se u pubertetu napokon naučio zauzimati za sebe i svoje potrebe, što njegov mlađi brat čini od svog prvog dana, he he he...
Eh, da - nisam napisala ŠTO je donijelo preokret kod mlađega (ali dosadna sam bratemili s tim): najprije jezična grupa u vrtiću (cjelodnevni engleski program), a kasnije glazbena škola - njemu jednostavno više treba.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 02.08.2013. at 16:19
E to, davati maksimum od sebe.
E. prihvaća (intuitivno, valjda) različite osobne maksimume kod različitih ljudi, ali ne prihvaća ništa ispod..
Znači ako ja mogu xyz on dugo nije prihvaćao da želim samo xy. Polako to sjeda na svoje mjesto, polako i on prestaje biti perfekcionist i tolerira si greške.
Ono što mi je najdraže je to što sam se ja strahovito promijenila nabolje u zadnjih 6 godina, i mm i još neki bliski ljudi oko nas.
Dobro nas je naučio
A povjerenje u svemir...ne znam,šteta je potrošit moj potencijal samo na jedno dijete
:hvalitemeprstimoji:
Da ne bude zabune, H. i T. su jako paprena djeca, ali ovaj je...uh...vanserijski.
trampolina bome bi bilo šteta da se taj potencijal zadržao na jednom
kad tebe čitam svaki put se sjetim one strpljen-spašen
Flopice, trebala si me vidjeti pred par godina, ni traga današnjem zenu.
A što je najgore, prirodno sam prilično temperamentna, nestrpljiva i vrlo bučna.
Sad se samo nameće pitanje jesam li evoluirala ili cijelo vrijeme djelujem u neskladu sa sobom :viavrapče:
Citam vas i nalazim utjehu u svim pricama jer su toliko slicne nasoj.
Mislim da se J. ne zna nositi sa svim tim emocijama i zbog toga nastaje 'tornado' a mi jos uvijek nismo pronasli nacin kako joj pomoci i usmjeriti je. Kad god nesto ne ide kako je ona zamislila nastaje raspad sistema a to je dnevno i po 10-tak puta. Njoj ne smije biti dosadno.
Ponekad dodemo do zida pa se pitamo gdje smo pogrijesili, sto radi mo krivo, krivimo sebe a onda se opet sjetim da je takva od rodenja, sjetim se onih prvih 1,5 g kad doslovce nisam mogla udahnuti.
Nju nije lako pratiti, iscijedi te ko limun i onda trazi jos i jos i ako nedas bez obzira sto si davao cijelo vrijeme nastaje kaos.
Ima u vašem klubu mjesta za mene? Nakon lako odgojivog starijeg ovaj mali je unio pravi kaos u moje odgojne metode. Ne pale kod njega klasične fore. Ne dira njega ni mirni kut ni bacanje igračaka u smeče ako ih ne pospremi. Kad za nešto zapne u stanju je urlati i protestirati satima. Nema skretanja pažnje, možda na sekundu-dvije al on ne zaboravlja što je htio. Mm-a nema po 2-2,5 mj i potkraj, prije nego treba doć, ja sam več neurotična! Ne nervozna nego neurotična! Jer stariji kupi od malog, iako bi trebalo biti obrnuto, pa i on poludi s prohtjevima. Moje dobro, nezahtjevno dijete se povampirilo uz ovog malog Lava. Ustvari, 70% vremena je maleni dijete za poželit, igra se sam, smije se, pleše, pjeva...a onda, kad nešto odluči to je to, nema kompromisa ni dogovora, nema one fore da mu ponudim više opcija pa da kao on odluči (to je super funkcioniralo sa starijim). Ne! On je odlučio! To je tako!
Ima 2 godine, napunio prije par dana, priča puno i nevjerovatan je u slaganju rečenica kad to njemu odgovara. Kad mu ne odgovara neće reči ni riječ. Bira društvo i to je vrlo izraženo. Ima odrasle i djecu koje voli i njima će udovoljit na sve načine a ima i onih koje ne može smislit i to jasno pokazuje, nema greške. Dovoljno je da mu se netko takav samo približi u njegov privatni prostor i on napada, prvo rukama a onda grize. Kad procjeni da od nekog može iskamčiti nešto postane ko onaj mačak iz Mačka u čizmama, sa onim velikim, umilnim pogledom. Uvuče se pod kožu u sekundi... Kad dobije šta hoće okrene se i ode...
Mogla bi beskonačno pisati o svakodnevnim iznenađenjima koje mi priređuje al moram stati negdje. Tješim se vašim pričama, skupljam savjete jer tek su mu 2 godine, treba ga još minimalno 16 trpit
A zamisli da je i ovih 70 posto vremena koje kazes da je divan - totalno povampiren
Pomalo se taj postotak smanjuje. Prije se puno više igrao sam, sad zahtjeva više pažnje, puno maženja (ali samo kad on to želi), krenule su scene u dućanu tipa sjedne se na pod i ne želi se maknut. Ne plače, ne viče, nema tantruma, samo sjedi... I ja odem, sakrijem se pa ga gledam a on sjedi i smješka se začuđenim prolaznicima...
Ustvari me najviše umara što ne dopirem do njega, nikako da shvati da je nož opasan, da se gristi ne smije, da se ne igramo s utičnicama. Kao što rekoh, diverzija ne pomaže, objašnjavanje ne pomaže, strogi glas ne pomaže. Dala sam mu i da proba oštricu noža da vidi koliko je oštro i opasno - ne vrijedi! On želi nož! I ako ga ja sakrijem on će ga ić tražit kad se ja najmanje budem nadala! Grize malog susjeda čim mu se malac približi. Samo njega, ne voli ga i gotovo. Iako svi jako pazimo da ne dođu preblizu jedan drugom ovaj moj ga ipak u sekundi ugrize svom snagom, maleni urla, ja svom pokazujem kako on sad plače, kako je tužan, kako ga boli...al ovom mom je to svejedno, empatija 0 bodova.
Posljednje uređivanje od koksy : 04.08.2013. at 00:45
mi imamo zahtjevnu bebu i sigurna sam da ce i dalje biti tako, to smo govorili dok je bila u trbuhu, sve mora biti odmah inace je uzbuna, kad je budna i sita i suha mora biti na rukama, za razliku od seke, da li su vasa zahtjevna djeca bile takve bebe?
I da, oni vrlo brzo kuze sto mi pricamo o njima... Nemojte ispred njih govoriti kako su zahtjevni, kako stalno ovo - ono--- oni brzo shvate znacenje toga i poistovjete se s tim
Da, vertikala i ruke i noge stalno u akciji, plakanje non stop i ostale divote. Bude bolje oki 5,5-6 godina
Koksy, takve sam situacije ja rješavala 'ne jer ja tako kažem', i fizičko odvlačenje.
Moj je dugo imao pik na bebe u kolicima i djecu s posebnim potrebama, bdjela sam kao kobac kad bi nam u susret dolazila kolica.
Razlog: ne podnosi slabosti i želi ih 'popraviti', aj to objasni roditeljima. Srećom, naučio je već davno kako se treba ponašati prema slabijima i nemoćnima, ali trajalo je.
Kod nas ne, blažena beba. Onda nakon par mjeseci su počeli opasni cirkusi sa nespavanjem, traju do danas (3 i pol), a nakon 1,5 godine nastao je kaos, koji još traje, ali polagano, polagano nazire se olakašanje. Nadamo se, u nadi je spas
Možda će kod tebe biti obrnuto
Posljednje uređivanje od šafran : 04.08.2013. at 16:20
Da, tesko mi se iti prisjecati.... Non stop budan, non stop u vertikali, non stop u akciji, samo da se mice i samo da se nesto dogadja...
Nama je sve postalo bolje kad je propricao, kad smo razumjeli sto hoce, kad smo se poceli dogovarati oko nekih stvari. Sad ga vise ne smatram zahtjevnim, sad je super. Iako i sad ima trenutaka krize, svadanja, udaranja, vristanja, u svemu mu treba drustvo, crpi energiju i ne umara se, ipak je vecinu vremena divno dijete (otkad je postao spavac to je jack pot).
Nadam se da ce i vasi jednom doci na zelenu granu
Koksy, kao da opisuješ moju Lavicu. Mazne nož i govori: Ne! Oto! (oštro) i smeje se, ali ga ne pušta. I koliko god ja objašnjavala kako se može poseći i da će je boleti, ona opet čim ga vidi uzima. Nema na šta se neće popeti, danas je balansirala na lubenici.Stalno se pentra po stolu i kad je podsetim da je jednom pala i udarila glavu, ona pokaže na pod i kaže Pa, onda se uhvati za glavu i kaže Ga, pa krene skakati i smejati se. Njoj je sve igra, a ako nećemo da sudelujemo onda kida cveće, baca igračke sa terase, dira namerno ono što zna da ne sme. I sve to uz smeh. Bar ne vrišti.
I da, grize komšinicu. Mala je mesec dana starija od nje i nikako ne mogu zajedno. L. je prvo bila zbunjena i povlačila se dok joj je ova otimala igračke, ali sada je krenula da se brani zubima.
Još uvek slabo priča, pa teško izražava svoje želje i onda dođe do bacanja stvari, lupanja šakom o sto, nogom o pod, cviljenja.
Najnapornije je to što ona ne spava po danu, a nikada ne miruje. Kada sednemo da se igramo ona svakih pet sekundi promeni mesto. Sve obavlja u trku, pa čak trči i dok mesečari.
I da, taj raspad što je storma spomenula koji dete doživi kada ga ostaviš negde na sat vremena. Nama su takvi vikendi kada je MM kod kuće. Budi se ranije, valjda da iskoristi vreme sa njim. Onda bude umorna i nervozna, svi izgube živce jer ona stalno šizi, a ja odbrojavam minute do ponedeljka da se vratimo u normalu. MM je već dve nedelje na godišnjem i jedva čekam da se vrati na posao.
Originalnodanas je balansirala na lubenici.
Što se tiče raspada, isto. Još i vrtić, ok, ali kad je doma, ma nedaj bože da igdje odem bez nje, ma ni da se spustim po poštu, :totalnikuršlus:
Cikla, moj je otkako mu je tata otputovao na tri dana predivan za pozelit. Zapravo je najnervozniji kad smo svo troje zajedno.
Kaže mi MM danas: Zamisli kako je meni. Kad sam ja kod kuće uvek luduje.
I stvarno, kao da nikada nije video koliko divno dete može biti.
ima nesto u tim lavovima ha?
i moja najmlada je lavica, ima iste fore, sto su drugo dvoje shvatili za nekoliko objasnjenja ona ne zeli uopce. neki dan bili na trajektu, borili smo se s njom cijelo trajanje voznje (cijelo!!) jer se htjela penjati po ogradi. cim ju spustis, ona na ogradu. kad ju maknes, siza. ludnica
Pratim i šutim... ali ne mogu više.
Moja je u fazi "sama, sama"... kreneš li joj pomoći poludi... sama se tušira, sama prazni tutu, sama oblači cipele... i sama odluči kad je vrijeme za otići s plaže pa se krene penjati bosa uz stijenu, sreća pa je i meni to blisko pa ju pratim, inače mislim da bi šiznula. Penje se na sve što stigne, vrata od frižidera, lavabo, prozorsko staklo... samo nek si nađe nešto za uhvatiti se i penje se poput macaklina.
Kako je treća generacija planinara po strani MD-a, ne čudim se, pratim i osiguravam.
Joj da ta faza je najgora, kad čitavo vrijeme moraš biti pored od straha da si nešto ne napravi, lupi glavom najgore. Izludilo me to, ali sa njom je to nekako kasnije došlo sa godinu dana, ovaj mali je počeo već sada sa nepunih 7 mjeseci, ja ću poludjeti. Očajana sam, premorena, sad sam zvala muža molim te molim te dođi doma, pokupi malu iz vrtića i dođi ja više ne mogu. Prestrašno nešto što taj mali radi i što pokušava i to uporno i doslijedno, pravi jarac, a još niti ne sijedi poštenočajna:
Moja je čim je propuzala uredno prepuzala cijeli kauč, pa na tabure, pa na fotelju za dojenje... to što su se tabure i fotelja ljuljali njoj nije bio problem. Još se uspela na naslon fotelje. Nisam u strahu da će se nešto desiti, dapače, ja sam postavila tabure i fotelju tik uz kauč da može sve skupa prepuzati... samo sam umorna od stalnog nadgledanja i ne stizanja ničeg drugog.
O ja jesam i to velikom i bila i jesam jer mi se upravo desilo prije par dana sa mlađim, ma sekunda nepažnje i evo ti katastrofe za čitav život se mogla dogoditi. Kod starije mi je isto bio stres i to ogroman, a kad se počela penjat na stol, pa na ogradu od balkona, ma joj, posijedim još jednom od muke samo kad se sjetim. Pregrade kod nje nikad nisu funkcionirale, ma kakve pregrade, bože me sačuvaj nekad se pitam kako smo ostale čitave, obje. A ovaj mali, pa ne znam već danima razmišljam da otvorim topic jer ne spadam s njim ovdje, jer pomalo me hvata očaj. Ja ga spustim on se digne, ja ga spustim on se digne, buni se tuče me jer mu nedam da stoji na nogama a sav se još klima, radi korake a klima se, vidim da mu je teško, ali on ne odustaje i ne odustaje, a ta dosljednost, pa pitam se što je tom djetetu, ta dosljednost, ja sam odlučio, firgaj se ti. Pa se pokušava popet na sve živo, vuće sa rukama prekrivač i oče na krevet, hoće se popet u kinderbet sa vanjske strane, hvata se za moje noge, ja reko ok hoće se nosit, ja ga dignem on negoduje i opet me moli sa rukama da ga dignem i tako u krug dok nisamskužila da bi on da ga ja vodam za rukice da on hoda.
I da to što kažeš, ne stignem više ništa ništa pod milim bogom, a imam i drugo dijete koje treba namiriti, oprati skuhati, poigrati se , pa paziti jer ga hoće od ljubomore lupiti, jučer htjela nogom u glavu, ma užas. Sve je super dok se tata brine o braci, voli bracu iznad svega, čim ga ja uzmem gotovo, ona poludi. I tako, ko preživi sljedeći neki tko zna koji period. Evo sad je tata sa njima u sobi i sve je super, ali čim ja dođem i hoću uzeti bracu, oću ga poljubiti, frka, ne voli više bracu. I tako u krug. Sad sam se izjadala malo i idem sad nešto skuhati konačno.
Posljednje uređivanje od šafran : 05.08.2013. at 17:34
šafran, tako je i meni bilo, mala razlika oboje ko navijeni, ne znaš ko je brži ili zahtjevniji, svatko na svoj način, a ja ko don Kihot među vjetenjačama. Da te ujtešim nije bilo lako, ali evo sad gospodin spidi gonzales koji je prohodao s nepunih devet mjeseci čita po cijele dane, a seka nekad sitna pahuljica sad je velika slaže legače sve u 16, nitko me ne zove, čak me i tetoše jer mama je trudna, pa su skroz zaštitnički nastrojeni. Znam da do toga ima 6, 7 godina, ali postepeno će biti sve lakše iz godine u godinu i ti klinci koji su skroz tvrdoglavi i zahjtevni često brže i odrastu i osamostale se ako dobiju sve što im treba dok rastu i ako ih se ne ide "umirivati" na silu. Samo strpljen spašen
Složila bi se.
Ma hvala ti Pikula
Ma znam da će biti lakše, samo znaš ono, nikako dočekati
Nego ti si sigurno pomislila nedam djetetu hodati, ma dam, ali on se digen pa počne stenjati i negodovati, ono, vidim djetetu teško, pa ga spustim, a on počne žestoko negodovati,i ponovno i tako stalno. A ja ništa više ne radim nego sjedim pored njega i širim ruke oko njega ako se pusti pa padne. Jednom mi je bilo sasvim dovoljno, umrla sam pred neki dan, doslovno, otkazale mi skoro sve funkcije od straha. Bed je jer ne mogu niti na wc, stavim ga u kinderbet, kao sigurna zona, pa se i tamo pustio i udario u rešetke, sad natrpam jastuke unutra okolo dok barem odem do wc ili stavim mašinu suđa i veša, i moram usisati, bar to. Kuhanje ono, trenutno ne dolazi u obzir dok smo sami, Rekla sam da smo providni bili kad smo se odlučili da muž uzme drugi dio elternzeita sad u 8 mjesecu, evo još 1 dan, pa će biti 4 tjedna sa nama, godišnji jev eć sav skoro ispucao, nemamo pomoći sa strane pa se snalazimo kako znamo i umijemo. Inače ja mislim da bi šiznula ovaj mjesec jer i mala će biti doma čitave dane i još to sa malim, a ovo sa njim je došlo preko noći, skroz neočekivano, a ja sam malo već out, nespavanje je uzelo danak, a i te aktivnosti. Čovječe.
Kad idemo na kupanje opet aktivno, muž je sa malim većinom u hladu, a ja satima sa malom,, skačemo, plivamo, ronimo. Ovo ljeto je proplivala. Ali sa tatom ne bi baš, samo mama. Još prošle godine smo maknuli sva pomagala, bila je 2 g., kakvi šlaufovi, rukavice i slično, odma bez, ali imala je strašno povjerenje već tada, pa se bez problema bacala u duboko dok sam ispred nje i plivala pored mene tako da se drži malo s obje malo s jednom rukom za moju ruku. Skakala je već tada tamo gdje je bilo duboko, ronila i plivala pod vodom. Ovo ljeto je krenulo i iznad vode i evo mala pliva. Naporno je strašno, tako nešto zahtjeva punu aktivnost, non stop, nema sjedenje u hladovini i nadgledanje iz daljine što dijete radi u pličaku, ali i napredak je ogroman. Isto je i uparku, ma gdje god odemo. Samo da ima svoju cijenu, bome ima.
A noćas me je opet skršila, ono što pita Zuska kad će to spavanje konačno počet ličit na spavanje, pitam se i ja. Taman zaspala, u 22 h prvo pišanje, onda čitavu noć bila nemirna, baca se sa tim svojim udovima svukuda, par puta me je pošteno odalamila sa nogom, ona surfa dok spva, to je radila ko beba, evo je radi još dan danas. Mislim, krevet baš i nije mali, imamo madrace u dječjoj puta dva, svaki 200x90, dakle skoro 2mx2m kad ih spustim i spojim, ali ja redovito završim ščućurena na samom rubu. Ona je svugdje. I ajde da je bar mirna, ma kakvi to se hita, baca, riče, surfa, udari simo, mazne tamo, ma koma. I onda opet 3h ujutro drugo pišanje i za mene fajrunt, ja više oka nisam sklopila do jutra. I tako eto stalno. pa na rubu sam pomalo.
A to povjernje je očigledno valjda počela sama od sebe testirati kad je imala negdje 1,5 g. Počela se penjati na stol i fiksirati moj pogled i tražiti da je uhvatim dok skače sa stola prema meni. Nisam je odvračala od toga iako su se neki blago rečeno čudili našim egzibicijama, a ja još nisam imala baš neku predodžbu zašto joj to dopuštam i zašto uopće sudjelujem u tome, ali mislim da danas znam zašto. I sad neka netko kaže da djeca ne znaju šta rade, znaju, znaju, jako dobro. Sad pitanje je samo koliko smo mi dobri u tim testovima, prolazimo li češće ili češće padamo.
Ali sinoć smo si dali malo gušta. Navili malo blues, BB King i co., onu neponovljivu verzijuthe trill is gone Kinga & Gary Moore pustili preko nekoliko puta za redom, tko je pozna, zna o čemu pričam
Malecka se derala iz petnih žila trin is kon bejbiiii ili tako nešto, mali je guštao ko mali car na rukama, samo se rotirao od mame do tate i obrnuto. Voli glasnu glazbu, i pjevanje.
Isprva smo to izbjegavali , ono beba mala, preveliki stres, dok nismo skužili da on zapravo gušta. Nabaci smješak, a stopala i ruke poptuno suhi, po tome znam jel u stresu ili ne, kod njega je to fakat izraženo.
Recimo kad ovaj naš mali ženski uragan uleti u stan, malom se u roku keks obliju ruke i stopala hladnim znojem. To mu je malo stresno svaki dan, di ne bi, jadno dijete nikad ne zna što može očekivati od nje. Onda ga obavezno moram uzeti u ruke dok prvi nalet prođe.
Ali primjetili smo da je isto i sad kako hoće hodati, hladan hladan znoj, kupa se u hladnom znoju, nije to od vrućine nego baš stres. Baš kaže muž jučer, pa nije valjda da je mali adrenalin junkie.
On nije još spreman za to što radi, ali radi i radi, čak se pokušava držati samo jednom rukicom pa se sagiba i pokušava dignuti stvari sa poda, a sav se klima i svjestan je da može pasti, zapamtio je bol čini mi se jako dobro.
Čim ga uzmem u ruke i počnem nosati, znoj nestane, suh. Pa ono, svašta čovjeku pada na pamet.
I onda, taman pred kraj, taman smo htjeli početi gasiti i smirivati ugođaj, kad niotkida mi se stvori mala iza leđa zgrabi bracu za glavu i dva puta brzo tresne svojom glavom o bracinu. E ako je sinoć nisam katapultirala na mjesec, pa kud glavu, baš glavu.
I to zašto, zato što je bio u maminom naručju. I kako jadan neće biti u stresu. I onda kada se smirio preuzeo ga je tata i tako sjedi on s njim, ja pripremam krevete, i evo nje dođe kod brace pa ga ljubi, nježno tepa.
Džinovski rolercoaster, ja ti kažem, vozim se svaki dan. I sve će to proći, znam. I ovo što kažeš takva djeca se obično brže osamostale, pa se i tome nadam, ali jednostavno nekad treba čovjeku da se izajda samo, da podijeli misli, da se istrese pa bude bar malo lakše. Jpš kad se sjetim onih mama sa njih troje ili četvero, a dam se kladiti da je od njih ma barem jedno rolercoaster a like.
Tvoj mališa je prohodao sa 9 mjeseci, pa daj pleas opiši malo tamo na onoj temi kad su prohodali, kako je to išlo kod vas, kojim redosljedom i kako je krenuo samostalno? Baš me zanima jer ovo je fakat rano, kad sam zvala peda radi tog pada nisam ga ništa ni pitala za to, samo me zanimalo to oko moguće povrede, a sad je na godišnjem, sljedeći termin imamo za 2 i pol tjedna kod njega.
Kad će početi spavati?
Dogodi nam se jedna ok noć tjedno, evo, prekjučer se probudila samo tri puta. Noćas opet banana, stalno se budila, grinta, privija se uz mene, grlimo se, lovi me za ruku... I dalje joj je bitno osjetiti drugo biće, toplinu, kao kad je imala nekoliko mjeseci. Tu se nije promijenila. Da sam prije godinu dana, dok sam se ovdje žalila zbog nespavanja, znala da će ovo nespavanje toliko trajati, ne znam kako bih gurala dalje.
Mogu, možemo, njenu zahtjevnost gurati preko dana...ali ako sam neispavana tako da me mozak i tijelo bole...to stvarno ne mogu.
Pitam se, što bi bilo da radim neki zahtjevan posao, da operiram ljude, da vozim autobus, da radim na nekom stroju? Kako to neispavane majke rješavaju? Daju otkaz?
Osim toga, jutros mi završio godišnji, MD ju vozio kod bake, plakala je na odlasku, to prije nije radila, uvijek je veselo išla kod bake, zovem baku, kaže djed da se šetaju jer da plače za mamom, prije nije plakala za mnom, navikla je odlaziti kod bake... Nešto joj se dogodilo ovo ljeto, uvijek je bila krpelj i visila po meni, ali uvijek je veselo odlazla kod bake. Nakon ovog godišnjeg, još je veći krpelj.
Prije godinu dana pisala sam da se od nje ne mogu maknuti ni dva metra, a kamoli otići na wc. Evo, i dalje ne mogu na wc, ako slučajno tamo odem bez nje, npr. ostane s tatom, onda dolazi pred vrata, kuca, plače, cvili...
Dijete koje već nekoliko mjeseci samostalno koristi sve sprave u parku, penje se po svim mogućim stijenama, ulazi u more i potoke s kolutom i bez, skače na trampolinu, kampira, samostalno jede i pije, odlučuje kad će i kamo će pa se sama iz parka upućuje tamo kamo je zamislila itd.....je dijete koje se i dalje ne može samostalno igrati ili biti samo dulje od pola minute, koje ne spava ili najbolje spava kad je na meni (ili baki), koje je počelo gristi nokte...
Jutros opet pucam i cvilim sama sa sobom, želim se riješiti osjećaja grižnje savijesti. Čim dođe malo bolja noć, bit ću i ja malo bolje.
Pa ostavi vrata otvorena. Kod nas su vrata od wc uvijek bila otvorena, nisam ih nikad ni pokušavala zatvoriti. Kod tate ionako nejde baš u wc, a meni to ne smeta, a ni njoj i kad radim malu i veliku nuždu
Tako da pristup ima uvijek i kad se tuširam, perem kosu i kad sam baš na wc-u.
Zuska
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.
I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?"
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radilai smišljala kako da ga ostavim.
Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.Zuska
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.
I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?"
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radila
Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.
Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno?
mogu ti ja nešto reci? Moj stariji ( onaj zahtjevan) je loše spavao , nije htio spavati sam do skoro 7 godina. Ok , to zajedničko spavanje sam tolerirala kao potrebu zbog mira u kući . Ali ako je već bio u zajedničkom krevetu , ako se budio noću , tada sam kratko odrezala : " noć je . Spavaj . " i nastavila spavati. Nikakvo uspavljivanje , pjevanje , ljuljuskanje ...mogla sam ga zagrliti ili ga primiti za ruku ako ga je bilo strah , ali nastavila bi spavati nakon toga .Ma nema te zašto prati krivnja, normalno da si pukla, neće se ona toga sjećati. Neka je sad tata uspavljuje par dana.
Ja sam pukla malo više puta, ružno mi se sjetiti. Znala sam lupati glavom si ili šakama o zid od bijesa i nemoći, vikati i plakati kako ne mogu više, a ona bi urlala dok bi je dragi nosao..pa bi me za tri sekunde oprala krivnja pa bih je opet uzela, grlila i plakala, a ona bi se smirila... Znam, da može spavati, spavala bi, nitko namjerno ne spava, ali ovo traje predugo...
Noćas sam je 10 puta uspavala, grlila je, šaptala joj...a onda sam jedanaesti put ozbiljnijim glasom rekla "dosta više, ajde spavaj sad" i krenuo je raspad sistema.
A moj raspad sistema počeo je minutu prije budilice, kad se probudila ne znam koji put i kad sam shvatila da je jutro, a ja nisam odspavala 2 sata u komadu. Uzeo ju je dragi, otišli u kuhinju piti mlijeko, ja ostala 5 minuta u krevetu da dođem k sebi, a ona me u tih 5 minuta zvala deset puta. Mozak mi je spržen.
Mojca, nadam se da danas ne radiš ništa preodgovorno?
Tako da ja razumijem potrebu za blizinom , toleriram potrebu za sigurnoscu noću , ali ne toleriram potrebu za praznjom i zabavom noću . Dakle , noću svi spavaju - točka .
Ok , uzimam za pravo da su neka djeca loši spavaci , ali bilo bi dobro da ih se nauči da se noću spava . Ne samo zbog premorene majke ujutro , nego zbog njih. Ne vjerujem da je i njihova potreba za odmorom zadovoljena ako imaju takav isprekidani odmor.
Moj zadnje tri noci isto nikako zaspat, pa bi jednu cicu, pa bi drugu, pa skoro zaspe, pa se digne iz kreveta pa ode nekud, pa se nekako vratimo, pa opet ode nekud... a ja krepana i isto s prvim (drugim) danom menzisa... i sizim u sebi na njega...Zuska
Ja sam sinoć pukla... nikako zaspati, jedna cica, druga cica, pa tako u krug 125900 puta, pa traži da idemo na kauč, pa traži krevet, pa kauč... a meni prvi dan menzesa i zadnji dan godišnjeg... u neka doba sam pukla, ostavila ju i otišla u prizemlje... MD ju ju uspavao, ne znam kako jer mi je i on digao živac kasnije.
Uglavnom, po drugi put u njenih 21,5 mjesec uspavao ju je tata, prvi put sam bila vani, drugi put sam pukla...
Naravno da imam groznu grižnju savjesti jer sam ju tako ostavila, jer sam vikala da ne mogu više... i sve sam se nadala da će se jutros probuditi prije nego odem.. nije se probudila... tražila je cicu oko 7.30... bar smo se još malo pomazile, pa mi je lakše.
I iako sam bila jako uzrujana, zaspala sam u prizemlju i spavala nekih sat i pol, vratila se nazad u stan, pitala kako je zaspala na što mi je tata zaštitnik rekao "Bila je u komi, a kako je mogla biti nakon što si ju onako ostavila?"
Ostatak noći i jutro, a probudila sam se u 5 sam mu radila
A prosli tjedan na putu sam i ja bila pukla... i predala ga tati na uspavljivanje na pola sata, srecom pa je mali pristao da ga tata uspava... A to nacicavanje pred menzis mi je bas strasno, uzasno su mi osjetljive bradavice, a on bi samo cicio i cicio, a mene tada to tako iritira, dodir na bradavicama... grr...
I da.. i moja je turbo samostalna, jučer smo bili u Alminoj potkovici, gledati konje, jedva smo ju uvjerili da ne može jahati jer smo došli kasno i jer konji idu spavati... rekli smo da ćemo doći sutra (danas), da ćemo kupiti ujutro jabuke i donijeti ih konjima. Kaže mi MD da je otvorila oči i rekla "jabuke". Onda je on otišao u dućan i vratio se, ona je sjedila na tuti, pogledala mu u vrećicu i prozivajući rekla "jabuke".
Prvi put je valjda najteže.
Kako MD nije bio ni dana na moru (deda je opet bio na hitnoj, pa ga se ne usudimo ostaviti samog), nagovaram ga da njih dvoje odu na more za koji dan. Valjda će se smisliti i zbilja otići... a onda ću se ja valjda naspavati... osim ako deda opet ne završi na hitnoj, što se redovito dešava noću, oko ponoći.
A posao... radim nešto prilično važno, što su dok sam ja bila na godišnjem još i promijenili, proširili, bez da su ostavili upute
šafran - budem ti tu nakratko napisala o ranom prohodavanju, jer mislim da sam na onom kad su prohodali već pisala u par navrata u raznim kontekstima. Mislim, vezano je uz ovu temu. Jednostavno je od rođenja bio motorički nabrijan, s dva mjeseca se okrenuo, s četri sjedio, puzao s pet i tako je s 8 mjeseci krenuo se dizati i padati, as nepunih devet prehodao od fotelje do ormara nekih 4 koraka sam. Nakon toga je protrčao i imamo sniku kako šutira loptu i po kuhinji s deset mjeseci. A izgleda beba beba. Što da ti kažem, nisam popila kavu dok nije navršio 3 godine. Prvo se non stop nosao i cicao, onda vodio za ruku, onda trčao, pa se verao, dok pamet nije dostigla noge ja nisam sjela. Ali sad nije neki sportski vunderkind, na treninzima je recimo vrlo dobar, brzo usvoji svaki novi sport, ali nije neki sad rekorder- To se mijenja, sadčita non- stop, hoću reći uvijek je u nečem ispred svoje dobi, ali osim što nabavljamo hrpe kvalitetnog štiva, ova faza je ipak mila majka prema onoj prvoj. Samo treba zdurat, lakše ih je pratiti i podržavati koliko god bilo naporno, nego trpit njihove frustracije koje su intenzivne jer oni hoće učiti pod svaku cijenu.
Aha, super, e baš ti hvala!
Ma znaš idem od zabrinutosti pa do oduševljenja. Drago mi je da on to sve tako hoće, a opet s druge strane se i brinem. Ustvari me brine to što se još nije posjeo, onako lijepo vertikalno, nego sve nešto na bok, pa se klimbusa, a hoće s toliko upornosti hodati, pa se ponekad još i zaboravi pa pusti ruke i evo frke, moram biti svaku sek tu. Krene jadan odmah plakati jer se sjeti valjda boli, pa kad skuži da je sretno sletio meni u krilo, evo ga opet pokušava. Kod male je isto išlo sve ubrzano, ali ko po knjizi, pa kada se digla prvi put na noge, to je bilo točno sa 7 mj. i 3 tjedna nije se klimbusala i onda je to prohodavanje sve nekako išlo prirodno kod nje. Sa 10 i pol je hodala sasvim fino. I bila je uhuhu lakša. On je velik. Već sad ima punih 10 kg, ona je toliko imala sa godinu i nešto. Više je bila žilava, vižlja, ko zvrk i još je takva, a on je više onako nabito salast. Tih prvih par mjeseci je bilo s njom fakat drugačije, stresno da, ali drugačije, na ovo nisam bila spremna, pa sam sva u kupusu. Ustvari me baš zanima kako će to kod njih oboje ići. Ja odnosno mi još pojma nemamo di ćemo i šta ćemo.
Govorili su nam još u jaslicama da bi ona trebala uskoro na neki sport, bilo kakav, pa smo je onda dali nedavno na tenis. Tu mije blizu baš ta udruga koja prima i skroz male klince odmah pod nosom. Sad šta će biti od toga što veliš, hoće li išta biti tko to zna.Ona je sad u fazi kad je sve veseli, pa reko da iskoristimo i probamo, bude se valjda već pokazalo čemu stvarno naginje ili naginju, ali ima do tada još jahanja. Što veliš treba prvo ovo izdurat
Wooow, oboje tako rano, mali 8 mj i 20 dana, cura 9 i pol mjeseci. Ludilo čovječe
ma naravno
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
