marta!! hvala
 |
|||
|
|
|||
marta!! hvala
E Beti, u sridu, ja sam se prillično neugodno iznenadila kad sam shvatila da je ovaj malac pametniji od svih nas skupa. Strašan udarac na moj ego.
Sreća da ga šišam iskustvom
Ali isto sam sigurna da ne bi bio lako odgojivo dijete kod nekog drugog, prije bi rekla da bi netko drugi možda bolje odgovorio na neke potrebe. Ali težak karakter ostaje težak karakter, pa sve da ga Dalaj Lama odgaja.
Nije da brijem na horoskope, al ovaj jedan moj koji je napor za ljudski mozak, meni je lego ko kec na jedanajst.trampolina prvotno napisa
Ono što je mene kod najstarijeg izbacivalo iz takta je zapravo totalno banalna stvar. On se ne može odlučiti između dvije stvari koje su mu negdje li-la na vagi. Prvo mi je trebalo milijun godina da skužim o čemu se uopće radi. Putem sam izgubila tonu živaca pokušavajući iznaći rješenje po meni izuzetno glupog problema. Stvarno glupost. Al mene je izluđivala. Na svu sreću prevladala sam to, sad se i zekam na račun toga, al lakše mi se s rogatim bost nego s neodlučnim odlučivat. Hoću reći, netko drugi uopće ne bi vidio problem u tome, ili bi taj problem riješio lijevom nogom.
Posljednje uređivanje od marta : 10.08.2013. at 21:15
Pa da, i zbog toga baš i mislim da su sva djeca zahtjevna, svako na svoj način, stvar je samo kako se tko od nas nosi sa tim različitim zahtjevima, pa nam neki zahtjevi padaju teže, neki lakše.
Ovo sa neodlučnošću bi i meni teško palo.
Ne vjerujem baš u horoskope, ali ono, kad već pričamo, mogu ja sebe tješiti koliko hoću sad dok su mali, ali imam doma dva jarca
Ja isto osećam potrebu da budem vrlo direktna.
Sećam se da je Zuska otvorila jednu vrlo toplu temu o svojoj zaljubljenosti u dojenje kada je giga imala 10 meseci.
I temu u kojoj je tražila savete o najefikasnijem prekidu dojenja-kada je giga imala 13 meseci.
Toliki preokret u stavovima za samo 3 meseca meni, pa, ne uliva poverenje u tu osobu-blago rečeno.
Od tada nadalje, sve što ja mogu da rezimiram o gigi su ogromne pohvale njenim natprosečnim sposobnostima uz ogromne žalopojke da je život uz tako sposobno dete-neizdrživ.
Ja nakon čitanja nisam sigurna da li se autorka zapravo hvali ili žali.
Često imam utisak i da je ono što Zuska zapravo želi-da ima drugačije dete. A to baš i nije dobar temelj za odnose sa detetom.
Zapravo, u ovom konkretnom slučaju se potpuno slažem sa Beti3.
Da, postoje manje ili više zahtevna deca. Ali postoje i vrlo različiti kriterijumi roditelja. (Recimo, ja dete koje se odviklo od sisanja za 2 nedelje i nije tražilo ponovo ne bih ni slučajno proglasila zahtevnim-sećam se da je Felix pisala o njenoj ćerki koja je tri meseca urlala noću iako dosledno nije dobijala noću da doji ...)
Ovo je prilično smjela izjava - blago rečeno.
Postoji karakter roditelja i katakter djeteta. Roditelji imaju neka ocekivanja, odnosno nesto ih doceka nespremne, djeca imaju potrebe, ne sva iste... Evo sta hocu reci: moja prijateljica je imala bebu koja je lijepo spavala, nije plakala, sama bi zaspala u kreveticu, po sat se sama sa sobom zabavljala na podu... A mama je kukala kako je teskoooo kako nista ne moze nikud ne ide i sl. Vrhunac je bila recenica: nece da sjedi na jednom mjestu, sve ide za mnom!
Moj se prva dva mjeseca budio svakih 15-35 min po danu i po noci, bio budan 15-20 i opet i opet... Na rukama iskljucivo u stojecem polozaju bio je 8 mjeseci. JA ga uopste nisam dozivljavala kao zahtjevno dijete, sve sam odradivala s lakocom. Sad kad ovo napisem, nemam pojma kako mi je taj zen dosao, bas je bio ubitacan tempo...
Kad su ove stvari u pitanju tesko se staviti u tudju kozu
Ne razumijem zasto se naslo vas nekoliko i obrusilo na Zusku. Zena je neispavana i umorna i pokusava naci neki odusak i utjehu od roditelja u istoj situaciji ovdje na forumu a naide na kritike nje kao osobe, po meni stvarno nije u redu. Ako smatrate da je "poljuljana" zar stvarno mislite da joj je od pomoci da ju ovako tresete sa kritikama nje kao osobe? OK bi bilo da se osvrcete na konkretne slucajeve i greske a ne ovako opcenito udrit po osobi...
Posljednje uređivanje od Jainina : 10.08.2013. at 22:16
I da, ovakve rasprave su razlog zašto sam se držala podalje od foruma kad je gorilo.
Moj savjet svima-nađite nekog u rl tko razumije problem i tko vas bolje poznaje od forumašica i pričajte. Ovakve stvari je bolje držati dalje od ljudi, proglase vas, pa...svakakvim.
Drago mi je da se tema odmaknula od mene. Nije ugodno, a neki postovi su, najblaže rečeno, ispod svake razine. Neki jedva čekaju zariti kanđe, kao, uostalom, i u RL.
Sama sam kriva za ovo čerečenje, meni je forum bio i mjesto za jadanje, za ono što u RL često nemam vremena ili nemam s kim.
Naravno da beskrajno uživamo u svom djetetu, naravno da uživamo u sebi i drugima, ali tada nemam poriv doći na forum i pisati o tome.
Ali kad dođu teške situacije ili kad se osjećam premoreno, nekako mi je najlakše doći ovdje, upravo zbog forumašica koje dijele slična iskustva i znaju dati savjet ili utjehu.
Znam da ne mogu birati tko će i kako će netko reagirati, razumijem i da sam nekim forumašicama iritantna, kao što ima onih koje su iritantne meni, ali način komunikacije ne bi trebao biti ovako nekorektan.
Ne zamaram se inteligencijom svog djeteta, nema ni dvije godine. Sretna sam što je zdrava, a znam da je izuzetno osjećajna. Želim dati najbolje od sebe da joj pomognem da se nauči nositi sa sobom, da budemo povezane, da bude korektna i konstruktivna u zajednici s drugim ljudima.
Štreber sam u životu pa stalno važem, analiziram, propitujem i ovaj važan aspekt života.
Trampolina, taman prije nego si ovo napisala, shvatila sam lekciju.
Hvala još jednom, tebi i drugim curama, na razumijevanju.
Nisam zuska, ali kao da si mene opisala.Od tada nadalje, sve što ja mogu da rezimiram o gigi su ogromne pohvale njenim natprosečnim sposobnostima uz ogromne žalopojke da je život uz tako sposobno dete-neizdrživ. Ja nakon čitanja nisam sigurna da li se autorka zapravo hvali ili žali.
Je, imam natprosječno inteligentno dijete.
I da, užasno je teško s njim.
I strašno sam ponosna na njega, i uopće ne vidim razloga zašto se ne bi hvalila i žalila istovremeno? Pa super mi je i teško mi je. Jednostavno.
Ko da ne možemo imati i 'negativne' osjećaje, sve treba bit u ružičastom oblačku.
x
I ja ovo mislim o svojoj deci.
Žao mi je što sam iznela svoj potpuno subjektivni utisak o Zuski stečen samo i jedino na osnovu njenih postova na više tema. Zaista je bilo nekorektno sa moje strane i ja se svima izvinjavam što sam skrenula temu u preterano lične vode. Trudiću se da se ne ponovi.
Trampolina imas pravo, ali jako je edukativno ovo citati. Ja sam citajuci Mitovski i Zusku odavno shvatila da moje dijete uopce nije tako zahtjevno...i pokupila hrpu savjeta, upijala iskustva drugih, ponekad naucila pogledati stvari iz druge perspektive; nesto je uspjelo, nesto nije, ali u svakom slucaju sam "pametnija"
i mislim da je ovaj topic puno previše skrenuo u osobne vode, da ne kažem uvrede.
i trampolinu moram opet pohvaliti
s takvom djecom jest teško i s takvom djecom jest super
i možemo imati apsolutno i negativne i pozitivne osjećaje
ni inače ne vjerujem ljudima koji uvijek gaje samo pozitivne osjećaje
zapravo, tužno mi je to
jer mislim da sami sebe muljaju
hebote, dok čitam dobru knjigu osjećaji se šire u lepezi od tuge do sreće
kamoli kad čovjek živi život, svaki dan, iznova
ja uopće ne razumijem potrebu da se secira nečija osobnost i procjenjuje koliko je realno njegovo dijete zahtjevno ili nije, a to se upravo događa zuski. i sigurna sam da je vrlo neugodno. mislim, dozvoljeno je misliti da bilo tko od nas pretjeruje, krivo doživljava situaciju, pa i laže, ali obzirom da nema nikava uporišta osim osobnog dojma za takve stavove, vrlo ih je nekorektno iznositi.
ne mislim da ovo treba biti topic podrške i tapšanja po leđima, niti mislim da je itko to tražio. ali velika je razlika između konstruktivnih savjeta kakve daju marta, čoksa i trampolina i optužbi (doduše umotanih u najbolje namjere) da se netko pogubio i izgubio kompas.
a koliko netko hvali svoje dijete je pomalo i do stila samog roditelja i opet je još jedna stvar koja može pojedincu biti iritabilna, ali ne vidim zašto bi imao pravo prozivati drugu stranu radi toga.
i da, ono sto je mene dugo vremena mucilo sa starijom je bilo bas to- da je ne slomim. jer je ne zelim slomiti. ne zelim je ni mijenjati. ne zelim to ni s mladjom. zelim ih bas ovakve kakve jesu i obozavam ih takve kakve jesu. i mozda sad tu pisemo njihove ne tako drage nam strane, al ima ih trilijun predivnih i ja sam uzasno ponosna na svoju kcer. i zeljela bi da takva ostane. ne bi zeljela da je moje neko psihicko stanje skrene s njene putanje, jer bila mi je savrsena kad se rodila, savrsena mi je i sada. i mogu nalaziti i njene mane al ja ih volim jer su dio nje. i ja ih prihvacam. iskljucivo je MOJ problem kad ne znam kako da se s njima nosim iz x razloga. moj, ne njen. i ona to jako dobro zna jer to ponavljam i ponavljam i ponavljam. i ponavljat cu.
ja ovo zadnje leo uopće ne kužim. daj mi neki konkretni primjer. ako v. zanovijeta po 168 x da hoće ipad, a ja mislim da ga ne treba sad igrat, onda jbga ja želim da se on mijenja- i da me ne tlači cijelo božje popodne. pa mu jasno i glasno to dam do znanja. prvo ga ufino zamolim, a ako ne posluša, kažem mu da neće ipad vidjeti niti sutra, onda se skulira. a možda ga lomim...
ne mislim na to. mislim na nju i njen karakter, osobnost, nju kao osobu.
ovo s ipedom je testiranje mojih granica i radi ga svaki dan. ipad je trenutno na najvisoj polici i od jutra ga nije primila.
al joj nisam rekla sta da tada radi, izabrala je sama. ona zna zasto ne moze igrati se na ipadu po cijele dane, jako dobro zna njegove ucinke, ali testira moje granice. i da, koliko god znam "siznuti" na njene izgovore, s muzem se kasnije smijem i divim njenoj domisljatosti. ne znam jel ti ta recenica pojasnila sta sam mislila?
Posljednje uređivanje od leonisa : 11.08.2013. at 00:14
pulinka pa što onda ako netko u tri mjeseca promjeni stav o tome hoće li još dojiti
ja sam osjetljiva na ovu temu
jer npr. svaku noć oko 3 ujutro odlučim da ću sigurno uskoro odsjeći to dojenje
pa kom opanci kom obojci
onda kad dođem s posla taj dan u 3 popodne i vidim to djetešce kako se zadovoljno kelji na tu sisu
e onda si mislim, ma pustiću ja nju koliko hoće kad je tako sretna
i što sad, nisam valjda neki zakon prekršila? o nepromjenjivosti doživljaja dojenja?
mislim, moja sisa i moje dijete, ono, moja stvar
i mislim da se smijem požaliti na tu temu ako sam umorna
i smijem biti prevrtljiva dok god ne činim loše svom djetetu ni sebi
Zuska moj savjet, iako ga nisi tražila al bome sad ćeš ga dobiti
ne piši ako nisi spremna na dijeljenje dijagnoza
malo se šalim, ali zapravo mora čovjek biti spreman na različita gledišta, utemeljena ili ne. tako je i u stvarnom životu, samo što za većinu ne saznamo jer nam se dešavaju iza leđa, ali sigurno ima onih koji misle da bi nam koja tabletica s vremena na vrijeme dobro došla. ja to mislim za neke ljude oko sebe.
sasa, ne znam, mozda kad navecer treba ici spavati i dolazi mi po 18 puta pozdraviti se za laku noc i proci cijeli ritual koji prolazimo kad se "oprastamo". i ja ih svih 18 puta odvalim. nakon 3. se pocnem smijati, pa se pocnem saliti i zezati je zbog vracanja, pa joj pocnem govoriti da bi bilo dosta, pa joj kazem da je to zadnji put i tad sam odlucna u tome. ne znam zasto, ali njoj je to bitno. iako me zivcira za popizdit jer taman krenem nesto raditi misleci da su sve ovce na broju, evo jedna ovcica se stalno gubi i vracam je. al ne popizdim. dok recimo MM nema toliko zivaca, on misli da nas zahebava i on joj nakon 2. puta kad ima puno posla odbrusi da je dosta i ne dopusti da mi dodje u zagrljaj i onda ona legne sa suzama. to je ona casa vode o kojoj je trampolina pisala na kojoj stranici prije.
dok recimo, kad moja krene nakon vecere i 10min zujanja po stanu, kad ju tata krene odvest u krevet govorit da je gladna i da oce jesti, tad znam da zahebava i da samo trazi izgovor da ne ode u krevet. i tad cu joj reci, obicno kroz smijeh jer mi je presmijesno kako pokusava nesto, da to nece proci i da to nece dobiti. to je pak testiranje granica ko i za ipad.
vjerujem da opet nisam dobro objasnila
Nisi dobro objasnila pa cu te pitat kasnije za detalje.
vjerujem da opet nisam dobro objasnila
Nego da ja sad tu Leonisu opet izvrnem, prevrnem i istresem iz gaća...
vjerujem da opet nisam dobro objasnila
Meni je isto jedno i drugo. Oboje spada u dobivanje na vremenu, jedino je nacin drugaciji. Meni se ne cini dugorocno dobro podrzavati bilo kakvo ponavljajuce ponasanje. Nemojte se molim lijepo hvatati za dob djeteta niti za pojedinacne slucajeve, ja stvarno pisem opcenito, rasprava mi je zanimljiva i postavljaju se razna interesantna pitanja.
I ja sam prosla taj dio s ponavljanjem jedne radnje u beskonačnost, al na kraju sam zaključila da je to samo nekakvo testiranje upornosti i ne koristim više "pametniji popušta strategiju" nego se jednostavno maknem. Kad Sofija krene peti put u ja ne bih ovu nego onu olovku ili pjevaj "Oj Jelo, Jelice" iako sam upravo otpjevala, ja se maknem. Samo se pokupim. Ponekad trazi jos nesto, al u najvećem broju slučajeva samo ode dalje baviti se nečim drugim. Mislim da je bolje poticati djecu da izraze frustraciju verbalno, al onda opet dolazim do one bolne točke koja se zove prijelomni trenutak. Onaj trenutak u kojem se stvari još mogu vratit pod kontrolu i u normalu.
Inace skužila sam da si ti leonisa ko i moj najstariji sin i sad imam laganu potrebu da te malo
leo, daj mi neki konkretan primjer kad ju ne lomiš, ako kužiš što te pitam.
potpis pod flopicu. s tim da mislim da nije u redu ovo što se dogodilo- a to je da je konkretno pulinka komentirala da zuska nema dobre temelje za odnos s djetetom?! to je vrlo smjelo, da ne kažem preuzetno.
sasa, i jos nastavak na gornji post.
kad sam rekla da je to moj problem, ne njen, u prici s ipadom, njega trazi onda kad joj je dosadno, kad ja radim nesto drugo i koristi priliku kad sam zaokupljena necim drugim da ju iskoristi. nekad radi svoje, pa mozda i komocije ili nemogucnosti da se tad nosim sa tim problemom, joj dopustim, pravim se da ne vidim ili joj dam do znanja da zna sta radi ali joj ekspilictno tada ne kazem da prestane jer mi se ne da/ne mogu tada ulaziti u zatvoren krug zicanja svakih 10 minuta. i stu stvar radim i ja s forumom kad se ulogiram u sred dana. koristim priliku. tako i ona. isto tako sam svjesna da to stvara ovisnost i da je to moja krivnja i moja odgovornost. da je ona za nju premala.
Meni se čini da čoporativno brkamo dob djece.
A urlikanje, šta se mene tiče nemam problema s tim. Ako urliče za trećim sladoledom(pričam o najmanjoj), dat ću. Ako urliče za domestosom, neću. Pa može koliko hoće, tješim, preusmjeravam itd.
Velikima uopće ne dam da urliču, mogu lijepo reći.
Hoću reći, nije problem ako urliče dijete od godinu dqna, ali problem je ako urliče prvašić. Gdje je granica-trebali bi znati roditelji.
a dobro izmedju 1 godine i prvasica je isto tako veliki raspon godina :D
ja ne dopustam ni za 1g ni za prvasica. u terbl tu dopustam, odnosno ignoriram.
i ja preusmjeravam i tjesim. recimo svaki dan s kavom, mladja. protestira da oce moju kavu, svako jutro, pa preusmjeravam paznju i ponavljam da to ne smije.
i lako je u nasoj glavi kad je u pitanju sladoled za kojeg je mozda premala al nece skoditi (vise je do nasih uvjerenja sta u kojoj dobi mogu/smiju jesti) i domestosa koji je definitivan ne. :p
No dobro, da se odmaknemo od ove rasprave. Mislim da se svi mozemo sloziti oko toga da postoje zahtjevna djeca i zahtjevnija djeca, djeca koja manje suraduju i djeca koja vise suraduju. Vidjela ja i dozivjela na svoje oci
Ja sam konacno dosla do toga da sam prihvatila da je ona takva i da se teze nosi sa svojim emocijama od neke druge djece. Trebalo mi je dosta vremena da to prihvatim. Vidim da joj treba vise slobode nego nekoj drugoj djeci i zato je pokusavamo sto manje ogranicavati. Ali valjda ne grijesimo toliko kad nam svi kazu kako imamo divno i pristojno dijete i tete u vrticu je hvale da je dobar prijatelj i da s njom nema problema ali nam isto kazu da joj trebaju izazovi. Njoj je dosada najveci neprijatelj.
Nama to još nitko nije rekao :šmrc:
Mislim da nas čeka još puno puno posla
evo pod cijenu da dobijem dijagnozu, jedna crtica
ovog ljeta sam jedan dan toliko pukla na živce, dijelom je bio uzrok i moj sin no to je bila kap koja je prelila čašu, da mi je on lijepo došao rekao da se umijem , dao mi 20 kn da odem na kavu i da se ne vraćam doma dok se ne smirim.
i otišla ja , kad sam se vratila , sredio je sranje koje je napravio i rekao mi je da kad god želim da si odem na kavu jer se ništa ne riješava urlanjem .
eto .
pucajte u grudi junačke
ima 9 godina
Posljednje uređivanje od maria71 : 11.08.2013. at 10:23
Ajme, pa ko ne pukne tu i tamo. Posebno kad je neispavan. Ja sam u zadnjih tri tjedna bar dva puta pukla dok sam malog uspavljivala (sto je po ovim vrucinama poprilicno zahtjevan pohvat). Nisam lupala glavom u zid (jer mi je mali bio na sisi poluzaspao), al sam u nekom momentu lupala nogama o krevet, i govorila md-u da ne mog u vise i da cu umrit. Nije mi bas ta moja reakcija nesto cime se ponosim, al u jedan po noci iscrpljena, i prekuhana, a sta sad, svi (vecina) ponekad puknemo.
Kod moga varijanta, napuni 10 puta casu vode, isprati me na spavanje 10 puta, izgleda tako da me 10 puta pita sta je jedna, a sto druga stvar. Tipa, pokaze stol pa stolicu pa stol pa stolicu, itd. I kad mu dovoljno puta kazem sto je sto, zadovoljno klimne glavom, kaze Da, i ode dalje. To isto kod njega nije za.jbancija (a i on zna za.ebavat) nego ta neka potreba, i povjerenje, i tako to sto pisu Leonisa, i Trampolina, a sta je tesko opisat rijecima.
A sad cu i ja u nizu nastavit pa priznat da se i moji osjecaji prema dojenju krecu od 'kako je to super' do 'ajde, prestani vise malac' i zavisno od doba dana i broja nocnih budjenja mogla bi pisat i hvalospjeve dojenju i pisat kako samo zelim pr?dstat.
a što bi pucali
ja bi ti tapšala
odgojila si dijete koje zna vladati kriznom situacijom
ponuditi rješenje
shvatiti da je mami teško
i da treba biti malo sama sa sobom
za moj pojam to je sasvim ok
pa naravno da je to tako jadranka. isto kao sto nekad gledam svoju djecu i divim se toj krasoti i divoti od djece, a neki put frustrirano poželim pobjeći na kraj svijeta od roditeljstva i odgovornosti. roditeljstvo je krasno, ali bogzna da nije najljepši posao na svijetu u baš svakom trenutku.
uopće ne znam tko nam je usadio ideju da se u vezi djece moramo uvijek osjećati superiška
ili u vezi sebe, ili muža ili svih nas
po meni su sve emocije koje doživljavamo važne i vrijedne jer nekamo nas vode
nije da volim biti ljuta, ali što ako i jesam ljuta
to je osjećaj i prolazan je
meni je jedino bitno da nemam ispade pred njima, da se ne stresaju od mene, da nisu u grču
ali neka zdrava ljutnja neće im zagorčati život
i kad mi dođe po noći da se ljutim na dojenje i univerzum jer mi treba sna i jer me boli kuk ma vraga neću osjećati ljutnju taj tren
nije bitno na koga, ni zašto, ni što- volim prpmrsiti kroz zube a u ku.ac !
jer sam ljuta taj tren ako mi je previše, možda mi je taj dan bio usran na poslu ili mi je crkla mašina
pa se sve čini previše
pa ako ovdje napišem još koju da se požalim, što onda
nisam nikog ubila, samo sam bila jadna i htjela utjehu, slušanje, razumijevanje, savjet možda
a nisu ni svi ljudi ravna linija, ne znaju svi jednako hendlati zahtjevne situacije, nemamo svi iste kapacitete, uvjete, okolnosti
nekome možda baš treba to lupanje u zid da bi ga nekamo odvelo
Ja samo želim reći da potpuno razumijem Zusku. I ja sam vrištala, ridala, lupala šakama i vratima i slično. Tko nije prošao dug period intezivnog nespavanja i dojenja u kombinaciji jedno s drugim (a mi smo uz to imali i vježbanje), nema pojma o čemu govorimo. San je jedna od osnovnih fizioloških, primarnih potreba svakog ljudskog bića. Ako uskratiš jednu od primarnih fizioloških potreba nekom ljudskom biću (piće, hrana, zrak, spavanje...), nastaje kaos. Briga za mentalno zdravlje je također bitna. Viđanje s dragim ljudima, bavljenje nekim hobijem, određeno vrijeme za sebe i slično, važno je za mentalno zdravlje. Jasno je da naše mentalno zdravlje nije prioritet kada je riječ o maloj bebi, ali, to je lakše podnijeti kada su primarne potrebe ispunjene. Kada si zakinut na ta oba polja, naravno da čovjek nekad poludi, i da prelazi sve granice izdržljivosti. Taj dio potpuno i savršeno razumijem. Kako dijete odrasta, važno je da se i mi polako vraćamo sebi, da pravimo odmak od cjelodnevne brige i skrbi za dijete, i da shvatimo da je vrijeme da počnemo određivati i svoje i djetetove granice. U tom dijelu bih potpisala Martu. Neće svijet propasti ako dijete nije landralo negdje po cijele dane, niti će dijete ubiti malo dosade. Dapače, kad bih ja vidjela da je mom djetetu dosada okidač za neprihvatljivo ponašanje, ja bih mu ponudila malo više dosade i pomogla bih mu da se nauči nositi s tim osjećajem. Nekada dijete treba suočiti s njegovim okidačem (odlazak u trgovinu, dosada, dolazak na kavu s prijateljicama i slično), i pomoći mu da nauči kako se ponašati u takvim situacijama. Naravno, sve postupno i primjereno djetetovoj dobi. Nekada mi je kava u kafiću trajala 10 min, sada sa starijim sinom mogu sjediti koliko hoću. Nekada sam obavljala brze odlaske u trgovinu, gdje smo učili pravila ponašanja, da ne može dobiti sve što poželi, itd., a sada mogu obaviti veliku nabavku s njim jer je naučio da unatoč deranju i plakanju neće dobiti sve što mu se svidi na policama. Nekada nisam mogla ništa pogledati na tv-u, jer je uvijek morao biti upaljen crtić (i ako ga gleda, i ako ga ne gleda), a sada je naučio da postoje neke emisije koje mi želimo pogledati, i da treba sačekati dok mi odgledamo svoje. Itd. Sve to dolazi postupno, s godinama i našim zajedničkim sazrijevanjem i iskustvom. Ako je dijete dovoljno staro, inteligentno, razumije ono što mu se govori, a naš je cjelodnevni raspored i dalje podređen samo njemu i čitavo se zajedničko vrijeme vrti samo oko djeteta i njegovih želja, pitanje je jesmo li dovoljno jasno odredili naše granice prema djetetu.
Zuska, u isto vrijeme smo pisale. Bilo bi mi drago da i dalje nastaviš pisati, jer će se uvijek naći netko tko će ti dati konstruktivan savjet zlata vrijedan. Naći će se i oni nepotrebni komentari i savjeti, ali to ne treba primati srcu
"Roditelji djece mlađe od 18 mjeseci moraju, dakle, reći da dječjim potrebama i samim tim reći ne nekima od svojih potreba., ali je važno upozoriti da to vrijedi samo za one najvažnije. Kada se dijete probudi plačući, roditelji trebaju dati veći prioritet njegovoj potrebi za utjehom i njegom nego svojoj potrebi za snom;kada je dijete bolesno, roditelji moraju zanemariti svoje planove, kada dijete napuni pelene, roditelji moraju prekinuti razgovor i promijeniti ih; i slično. Ali to ne znači da trebaju u potpunosti žrtvovati sebe i time reći ne svojim vrijednostima, osjećajima i ciljevima. U tom slučaju više ne bi bili u stanju preuzeti vodstvo a to je presudan uvjet da se dijete osjeća sigurno.
Kada usred noći sjedimo s tromjesečnom bebom u krilu, sasvim je u redu priznati vlastitu potrebu za snom i želju da dijete uskoro zaspi.Dok ispunjavamo dječje potrebe, trebamo zadržati i vlastito unutarnje ja ako ne želimo potonuti u ulogu sluge i učiniti dijete gazdom. ... itd."
(J. Juul Znati reći 'ne' mirne savjesti - najkorisnija knjiga o roditeljstvu koju sam ikad pročitala)
Zuska ako si ti moje pisanje shvatila kao zarivanje kanđi, e pa ono krvagu i sve. Ispričala sam se već dva puta, rekla da povlačim sve što sam napisala još u prvom postu ako ne stoji, što još hoćeš ne znam, valjda da se maknem. Evo maknut ću se i osloboditi ti prostor i muku, a moje postove ovdje upućene tebei mogu slobodno moderatori porisati, ako su toliko neprijateljski, zlobni i šta ja znam.
Draga Rehab, ma nisam se mislila maknuti s foruma, ali mislim da moram skulirati.
Šafran, ne preuveličavaj, pisalo se i nakon tebe. Sve ok.
Idemo dalje, nastavile ste zanimljivo pisati.
Prvo, mislim da su neki postovi stvarno bili uvredljivi, i ispričavam se ako su moji ikoga povrijedili. Pucanje je dio života, mislim da nema nijedne mame koja bar jedanput nije mislila da je na rubu živčanog sloma. I najkonkretniji savjet koji sam ja dobila glasi ovako: djeca moraju nekad plakat, a mame to moraju slušat. Meni je ova nužnost uistinu pomogla. To se nadovezuje na Juula kojeg bih svakom od srca savjetovala, ne jer će pomoć već jer će roditelj shvatit da je frustracija normalan dio života.
Upravo mi je sinulo - jeste li pomiješali "kako se nositi sa zahtjevnom djecom" i permisivan odgoj? Jer to nikako, ali nikako nije isto. I ne vjerujem da bi ijedan roditelj koji ima zahtjevno dijete savjetovao roditelju drugog takvog djeteta "daj mu sve samo da je mir". Poanta kod zahtjevne djece je baš ta - nema toga što možeš napraviti/dati da bude mir. NEMA. Baš suprotno, čini mi se da većini takve djece treba roditelj koji jasno postavlja granice.
Storma, svoj djeci, beziznimno, trebaju jasno postavljene granice. I iako se slažem da ima zhtjevnije i manje zahtjevne djece isto tako mislim da je na ovom topicu bilo navedeno dosta primjera u kojima bih ja ponasanje roditelja okarakterizirala kao permisivno i na tragu odgajanja malih nedodirljivh princeva i princeza. naravno da je to moj dojam koji niposto ne mora biti tocan, kao što bi mnogi ovdje sigurno smatrali da ja svoju djecu ne osluskujem dovoljno i da ih lomim. hocu reci da ne mozemo bas tako bezrezervno zakljuciti da roditelji sve zahtjevne djece nikako nisu roditelji koji imaju problema s postavljanjem granica i koji nikako ne potpomazu zahtjevnost svog djeteta.
ja mislim da je to jedan od tezih zadataka roditeljstva- postaviti SVOJE granice. i mislim da je to neki klik koji se mora dogoditi u glavi. i kad se dogodi kao da ti padne ogroman teret s ledja.
negdje prije se spominjalomeni je to sasvim normalno. pa nema niceg u zivotu sto je 100% u svakom trenu predivno. od svega se ponekad pozeli pobjeci, pa i od nutelle. nakon sto smazes jednu, bude ti muka pa ti ne padne na pamet narednih par dana pojesti ni zlicu.
ocu reci, bez obzira sto su djeca ponekad da ne znas jel bi ti kroz prozor ili oni, ne znaci da ih se ne obozava i da ih svi mi ovdje ne volimo bezuvjetno. to sto ponekad zelimo pobjeci na pusti otok je samo nezavaravanje samih sebe. a ni druge.
bez ikakvog beda mogu reci da bi mi najveci dar bio provesti barem 2 dana bez ijednog djeteta. i muza. i kuce. i svega onog sto ide uz obiteljski zivot. da bi najradje provela 2 dana s frendicama pricajuci o svemu samo ne o djeci. to ne znaci da ne uzivam ko roditelj, to samo znaci da ne negiram da sam ja nesto vise od "samo majka".
i u takvim trenucima (pa makar oni bili vecernji izlazak ili bezdjecna kava) ja punim baterije i samim time sam i njima bolja majka jer sam zadovoljnija i odmornija.
overload dolazi svima i mislim da ga se ne treba sramiti. to je fakt.
Posljednje uređivanje od leonisa : 12.08.2013. at 14:54
:ina niz: :kez:
I da se razumijemo , kao i u avionu , prvo sebi trebamo staviti masku sa kisikom.
nije to sebicno , nego zdrav razum.
Eo mene opet, samo da kazem da se ovdje jako cesto nekako izjednačava nadprosječnost i zahtjevnost, što je vrlo promašeno. Jer nadprosječnost, prosječnost i podprosječnost ne mogu promijeniti, nit me to zanima u ovom segmentu roditeljstva. Briga me za njihove intelektualne mogucnosti, one nisu moja zasluga nego stanje stvari. Ono sto ja zelim su pristojna djeca. Pristojna prema sebi, prema drugima, prema zivotu i drustvu u cjelini. Za pristojnost treba znati kontrolirati frustraciju. A to djeca ne uče tako što ih se lišava frustracije jer ih se istovremeno lišava mogućnosti da uče.
Neću izvući iz ovoga misao da oni koji tvrde da su im djeca zahtjevna lišavaju svoju djecu frustracije. Molim te pojasni.
Cure učim lijepom ponašanju kao i nošenju s frustracijama. Mlađa je strpljiva i stoput će ponoviti istu stvar dok ne uspije, za redom ili u nekom vremenskom periodu, dok će starija šiznuti jako brzo. I ja ju mogu pustiti da viče dok se ne izviče, i utješiti nakon. No nakon cijele te situacije, ona je sva ujecana i uzdrmana i treba joj dosta da se oporavi. Manja, ako i šizne zbog nečega, brzo dođe k sebi. I koja je poanta?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom