Sumskovoce prvotno napisa
Okej, zahtjevna djeca.
Da li da krenem od "mlađeg" koji kasni u govoru, ide na vježbice od kad je imao 20 mjeseci, još pokazuje znakove pervazivnog, inzistira na dodiru dok spava, sad na zadnje grize kad se naljuti? Još ne želi jesti sam normalnu hranu, ali za kruh i nutelu je spreman u svako doba. Prvenstveno priča na engleskom, hrvatski teško prihvaća. Ponekad vrti dijalog iz crtića, kao da sempluje.
Ili na dapišem riječ dvije o "starijem" koji si je utuvio u glavu da je jedinac, priča bez prestanka od jutra do mraka, viče na brata čim pokuša nešto reći, radi nestašluke čim nas nema u vidnom polju? Oponaša sve "loše" tikove mlađeg što me naročito izluđuje. Zna brojati do 20, sva slova abecede, sve pjesmice i brojalice, sve što zna na hrvatskom reći, zna i na engleskom.
Imati blizance je zahtjevan posao, imati blizance od kojih jedan ima poteškoće u razvoju je ludilo.
Često se sjetim Trampolininog posta u kojem je pisala kako joj sin tražio da izlije 6 čaša vode, da bi 7. popio i na kraju joj rekao Mama, hvala ti što si mi vjerovala.
To mi je inspiracija za produljavanje fitilja.
Najgore mi je što sam cijelo vrijeme na razmeđu - da li se premalo bavim "mlađim", da li zapostavljam "starijeg" radi brige oko mlađeg? Da li bi se oni više razvili da su rođeni pojedinačno? Da li im se premalo posvećujem? Da li bi ih trebala više dati na čuvanje?
Ova spika s roditeljstvom ima toliko dimenzija, pojačanih utjecajem okoline i dnevnih događanja, da često pomislim kako sam bila žestoki hazarder kad sam se odlučila na majčinstvo. Druge dane konstatiram kako su to pametna i pristojna djeca i kako sam u biti full dobra majka.
Ne znam kako će sve to završiti, nadam se da ću rehabilitirati "mlađega" do te mjere da dostigne generaciju. Nadam se i da mi "stariji" neće nazadovati, odnosno da će razviti svoje potencijale. I da pritum neću poludit brinući se oko svega.
Sorry na žalopojki. Takav je dan.