 |
|||
Pulinka,
Pa naravno da je naporno samo sto ne bi bila s njih 32 24 sata.
sirius kuzim potpuno o cemu pricas. Al hocu reci kao sto se razlikuju djeca razlikuju se i roditelji. Jednostavno nismo svi isti ni u poimanju odgoja, ni po karakteru. + rqzlicita djeca.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.06.2017. at 11:52
Ja apsolutno shvaćam i prihvaćam da postoje djeca s različitim karakterima, teže odgojiva, lakše odgojiva, you name it. I svako dijete apsolutno zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, uvjerena sam da svako dijete urednog, tipičnog razvoja, može naučiti gdje je crta, gdje je granica. Gdje će te granice biti - to je na roditelju da odluči. Normalno mi je i da djeca ispituju roditeljski autoritet i granice. Ono što mi nije normalno, to je da dijete iz minute u minutu cijedi roditelja, ekstremno probija granice i ne obazire se na niti jedan roditeljski pokušaj uspostavljanja kontrole. Mislim da je to, bez obzira na to kakvog je dijete karaktera i je li teško ili lako odgojivo, znak da je dijete preuzelo vodstvo i da ono praktički odgaja samo sebe, umjesto da ga odgaja roditelj. To je trenutak da se roditelj preispita, ako je potrebno da zatraži i stručnu pomoć.
rehab potpisujem svaku tvoju riječ, ti to znaš puno bolje od mene napisati, baš sam to htjela reći.rehab prvotno napisa
Ali meni je isto jasno da je cjelodnevno postavljanje granica za roditelja jako iscrpljujuće, i da se - ako to rezultira djetetom koje je cijeli dan zapravo nesretno - roditelj pita čemu sve to, pa pomiče granice.
Realno, sve ovo što Bubilo opisuje je iscrpljujuće i naporno za roditelja, ali nije ništa zločesto nego se naprosto radi o djetetu kojem svašta padne na pamet i svašta hoće isprobavati.
Ovo kaj se pogubiš, kad si manijakalna, e, to sam ja imala, bila sam i grublja. Puno grublja kad sam se pogubila, i mislim da nitko, ni Ghandi, ne bi bio normalan uz moje dijete u ovakvim trenucima. Hint, imala sam i ja sličnu temu prije dvije godine tu negdje.
Morala sam potražiti stručnu pomoć kad sam shvatila da ja ne želim biti stalno u ratu, a da već jesmo duuuuugo u stalnom ratu.
Ja sam ko Amerikanac, ne pregovaram s teroristima.
S jedne strane to je potrebno i nužno, s druge strane, što da radiš kad si s teroristom cijelo prokleto vrijeme, kad ne postoji sekunda u kojoj ja ne moram braniti svoje granice.
Mislim, nije problem postaviti granice, ali što kad ih stalno, stalno, non stop, moraš braniti, jer imaš terorista koji ih gura svaki tren, u svakoj situaciji, godinama na iste proklete stvari, uvijek sa istim prokletim posljedicama i stalno si u gerilskom ratu. On ili ja. Ja ili on.
Užasno je to.
Posljednje uređivanje od Evelina : 07.06.2017. at 12:18
Cure hvala vam svima sto tako iskreno pisete o djeci. Ja nakon svega procitanog zaključujem da imam lako odgojivu, dobru, poslusnu i milu djecu. A nisam zasluzna za to, nimalo.
Bubilo tebe skroz razumijem. Da nema povremenog popustanja zivot bi bio vjeciti sukob a to je besmisleno. Drzi se.. i samo pisi dalje. Meni te gust citati
A ovo što kažeš da se ona tebe boji, ali ju ne sprečava da ponovi isto vrlo uskoro, e, ja sam shvatila da moram po pomoć kad sam vidjela da se moj mene više ne boji - uopće.
Mislim da je bila ironična.
Moguće, ali ne mijenja na stvari baš ništa.
Ovaj trenutak s Peterlin je točno taj moment nerazumijevanja o kojem ja uporno tupim.
da, marta, al ja se u principu slažem s rehab. naravno da ne postoje magične riječi :lili:ali ja ti garantiram da je moja m odrastala u nekoj drugoj familiji da se ne bi ponašala kako se ponaša.
npr. po ljeti sam imala prilike svjedočiti odgoju malih bogatih engleskinja. čuj, kao prvo da vidiš ti te njihove manners, majke ti mile, to fino, pristojno, ne upada u riječ, u restoranu šute i jedu, nitko ih ne pita jel im dosadno i nitko im ne nosi pol kutije igračaka, a da bi mogao u miru pojest pizzu. a ovi naši divljaci ko da su s lanca pušteni. svi od reda.
a, hbg, koje su to metode, ne želim znati, al da ne ovisi o odgoju, mislim da to nije točno.
sto uleta, mima, da, to je upravo to. očekujem da sjedi u AS, a ne očekujem da pospremi i neprihvatljivo mi je da sjedi cijeli dan sama u sobi.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 07.06.2017. at 12:50
Evelina super da si prepoznala moment i potražila pomoć.
i ja se slažem s Mimom, mislim da trebate pomoć. Posebno bi se mogla situacija zakomplicirati kad postane srednja. Ja uopće ne bih čekala 5 god nego bi tražila pomoć što prije.
cvijeta mi se zapravo slažemo.da, marta, al ja se u principu slažem s rehab. naravno da ne postoje magične riječi :lili:
npr. po ljeti sam imala prilike svjedočiti odgoju malih bogatih engleskinja. čuj, kao prvo da vidiš ti te njihove manners, majke ti mile, to fino, pristojno, ne upada u riječ, u restoranu šute i jedu, nitko ih ne pita jel im dosadno i nitko im ne nosi pol kutije igračaka, a da bi mogao u miru pojest pizzu. a ovi naši divljaci ko da su s lanca pušteni. svi od reda.
a, hbg, koje su to metode, ne želim znati, al da ne ovisi o odgoju, mislim da to nije točno.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.06.2017. at 13:00
BB je bila ironična. Naravno da ne tepa.
edit: kako to ne mijenja ništa, ne shvaćam?
Posljednje uređivanje od vertex : 07.06.2017. at 12:34
a čeka treće dijete
Naravno da je bila ironična.
Dreka i urlanje = dušo draga, ti prosipaj, ja odoh leći (znam da nisi to rekla, ali isti je učinak).
Dijete ne sluša što urlaš. Ono vidi da te pogodilo u žicu, našlo je način da privuče tvoju pozornost i njemu je taman fino. Plus, deranje i urlanje još više u njemu probudi inat i želju za svađanjem.
Ja bih ovako : hajde sada pokupi i pospremi ovo što si razbacila.
Ako pokupi : bravo, lijepo si to pospremila, idemo sada... Ako ne pokupi : ideš u sobu. Kada odlučiš to pospremiti, možeš izaći.
I držala bih je u sobi do sutra ako treba.
Možda će opet sutra napraviti iduću scenu. I prekosutra. Ali za koji dan će sigurno stati.
P.S. Ovo govorim iz vlastitog iskustva, ne zato da se pravim pametna, nego možda nekome pomogne.
A čak i kad se pospremi, nije uvijek problem u tome nego u svekolikom šaltanju s aktivnosti na aktivnost, s igre na igru, s ovog na ono.
Imaj sreće kasnije ući u sobu kada navali krevet na vrata.
Ja tako radim. Točno tako kako ti pišeš. Napisala sam negdje poviše kako to izgleda s mojom nezahtjevnom kćeri. Otkad se rodila. Znači, ja ću nju poslat da pospremi i ona će pristati. I onda će satima tuliti, plakati, cendrati, kukati, kukumavčiti i jaukati. I onda nakon x sati će posremiti. I tako svaki drugi dan. Godinama.
Kukaju i moji, redovno. Ali tvoja ipak pospremi, isto kao i moji. Nema bijesa, bacanja i urlanja. Ne znam možeš li skužiti razliku koju ja vidim ?
Meni bi recimo bilo totalno neprihvatljivo držati dijete zatvoreno u sobi.
Inače Bubilo sad sam i ja pročitala tvoj post malo detaljnije, iskreno rečeno mislim da trebaš potražiti pomoć.
Pricala sam vise puta s psihologicom u vrticu koja ju poznaje. I isla kod nje na ciklus od 10 radionica za roditelje, i na skoro svih deset se pricalo o njoj. (A odradila sam i 10 drugih radionica prije njezinog rodjenja). Procitala Juula i druge. Procitala forum. Pricala s psihologicom na UNICEF Telefončiću... Nešto stručne pomoći sam sigurno pokupila. A i obje psihologice se vrte oko dosljednosti i granica. Nisu signalizirale da ju trebam negdje odvesti, samo da budem uporna.
A zar nije i da Severica naručuje tek oko 5. godine?
Posljednje uređivanje od Bubilo Bubich : 07.06.2017. at 12:55
rehab, ali i BB radi to. Ne razumijem zašto onda pritisak da njeno dijete mora biti drugačije, kad tvoja skaču s komode? A ona je našla neki modus kako funkcionirati.
"Pritisak" kako ti kažeš upravo zato što sama kaže da nije našla način kako funkcionirati (barem ja to nisam isčitala iz njenih postova). Da mene to skakanje s komode svakodnevno iscrpljuje, dovodi do krajnjih granica, a nemam načina da to spriječim, onda bih se ipak malo zapitala. Nije stvar u skakanju kao takvom, nego odgovara li to roditelju i ako ne odgovara, uspijeva li postići da dijete to ne čini.
Ovo je scena nakon udaranja obično... Prosipanje uključuje i kupljenje, al slabo napredujemo, obično je toliko ljuta da to još više razbacuje pa smo u još žešćem ratu, tj. terorističkom napadu
Dobro, a zašto nam (neke od vas) nikako ne vjeruju?
Ama, ja ti vjerujem da se trudiš. Samo ti pokušavam reći da mi se čini da tvoj pogled na cijelu situaciju možda nije onakav kakav bi trebao biti (barem meni). Možda bi drugačiji stav prema svemu kod tebe izazvao reakcije kojima bi uspjela njeno ponašanje staviti pod kontrolu.Ovo je scena nakon udaranja obično... Prosipanje uključuje i kupljenje, al slabo napredujemo, obično je toliko ljuta da to još više razbacuje pa smo u još žešćem ratu, tj. terorističkom napadu
Dobro, a zašto nam (neke od vas) nikako ne vjeruju?
Hm, ipak ima puno toga i u očekivanju roditelja, očito. Ja recimo baš nikad nisam očekivala da dijete pospremi za sobom, i totalno mi je bilo OK da ne pospremi.
Pa ok, cvijeta, ovisi sigurno o odgoju, to nije u pitanju. Nego je pitanje šta podrazumijeva taj odgoj. A i te fine engleske obitelji su imale crne ovce, s kojima očito nije išlo.
Da, držanje u sobi...rehab, jesi ih nekad stvarno držala u sobi do sutra? Jesi ih stavila u sobu, a oni pokušavali izaći? Jesi im onda zaključala vrata? Jesu li lupali po vratima i plakali? Kako zamišlja taj odlazak u sobu, ako se stvari zakompliciraju?
Ovo i mene zanima.
Nego off topic, sad sam se sjetila, u nekoj dječjoj epizodi lupanja vratima od dječje sobe, ja sam skinula vrata.
Znali su i lupati i plakati i vikati i to me nije preveć diralo. Nisam ih ključala, kada pokušaju izaći, vratim ih. Kad se smiriš, onda možemo razgovarati i dogovorit se. Ne smatram da je izražavanje ljutnje i protesta nešto loše, dapače, ali ne dozvoljavam udaranje, urlanje i bacanje. Mogu vikati, svađati se, protestirati, kao što i mi svi radimo kada se svađamo, ali ne dopuštam takve ispade.
Dobro, pa koliko dugo stoje u sobi? Razumijem ja da s tobom i tvojom djecom to ide, ja se pitam što kad to ne ide dobro, nego vodi u još veći sukob. Ne može se baš ništa kao recept promovirati.
Ali načelno se slažem da roditelj često može puno. Međutim, kad govorimo o pojedinačnom slučaju, tuđa iskustva mogu pomoći, a mogu i odvesti na krivi put.
Nikada nisu bili dugo u sobi, 15ak minuta najviše. Sada je dovoljno da spomenem sobu i odmah se resetiraju. Ne znam jesam li se dobro izrazila, meni nije cilj kazniti dijete. Cilj je maknuti ga sa svjetla pozornice. Uvijek sam ih poslala u sobu sa jasnom porukom da ako misle divljati, neka idu u svoju sobu i divljaju. Ostali ukućani to ne moraju gledati ni trpjeti. Brzo su naučili da mogu vikati, svađati se, protestirati, micati granice, ali ne dozvoljavam urlanje, udaranje, bacanje i obijest.
E, a ja sam svoju djecu mogla poslati u sobu jedino tako da ih nasilu uguram, onako kao neku morsku neman iz crtića, i zaključam. Ali smo našli druge načine. Nema recepata. Vi ste vidjeli u čemu je vaša greška (kao što smo i mi vidjeli neke naše). Bubilo možda ima iste, ili slične greške, a možda i nema. Možda se radi o nečem drugom.
Pa da, ali je li ti cilj takav odgoj i takvo dijete? Jasno da se svako dijete može slomiti, ali je li nam to cilj?
Nikome nije cilj slomiti dijete. Stavr je u tome da ja osobno ne želim u kući malog hahara koje će negativno utjecati na cijelu obiteljsku dinamiku. Ne znam jesi li svjesna, ali takvo dijete ne utječe samo na roditelje, nego i na braću i na sestre. Ja sam sa svojom kćerkom bila došla do toga da bi joj braća samo pokunjeno predala igračke i odmaknula se, iako im nikada nisam govorila da joj trebaju popuštati. Čak su i oni osjećali da je ona ta koja kontrolira svaku situaciju. Ja si to nisam mogla dopustiti, da nam se cijeli dan vrti oko njenih hirova i da svi strepimo od njene reakcije ako učinimo nešto što njoj nije po volji.
I za to nije bila kriva ona, nego mi. Nismo se nosili s njenim karakterom kako smo trebali i dobili smo to što smo dobili. Nije mi žao niti jednog njenog odlaska u sobu i niti jedne njene suze, jer sada imam dijete koje je i dalje zahtjevno, traži svu našu pažnju, ispituje granice, ali zna dokle može ići. Gdje god da dođem s njom (vrtić, liječnik, park, crkva..), ne moram više brinuti hoće li doći do nekog ispada, nego imam odgojeno dijete uz sebe. Odgojeno,a ne slomljeno.
Moje starije dijete bi ostalo u sobi nakon ovakve epizode jedino ako bih zakljucala vrata. Nema sanse da bi on dobrovoljno ostao u sobi.
Nisam bas sigurna da je jako pedagoski odvuci dijete u sobu, zakljucati vrata i ostaviti ga tamo. Dok on urla, lupa po vratima i tako duuuugo vremena.
u svakom slucaju i ja bih predlozila psiholosku pomoc kod nekog tko ce se malo pozabaviti i djetetom pa napraviti koji testic i slicno... cisto zbog toga sto je strasno kad na tako vaznom podrucju izgledas nesposoban i neuspjesan, a ne znas zbog cega.
Posljednje uređivanje od sirius : 07.06.2017. at 13:02
upravo to što zbog sebe (da se znaš utješit i postavit), što zbog djeteta (da mu znaš pomoći).
Posljednje uređivanje od Lili75 : 07.06.2017. at 13:05
Koga bi meni predlozila? Sever/Vlahinski i sl.? Negdje drugdje?
Da, tako nekako. U sustavu nikad neces dobiti tako temeljito psiholosko testiranje. Mi smo kod Vlahinsky (Sever i Vlahinsky je svaka na svojoj lokaciji sad.)
Hvala!
I to si postigla zatvaranjem u sobu? Šalim se malo, moj komentar uopće nije bio upućen tebi nego cvijetinom opisu engleske obitelji.
ali i dalje nisam sigurna da je cilj odgoja imati dijete koje nas neće osramotiti u crkvi ili kod liječnika, nego dijete koje je sretno i zadovoljno samo sa sobom, a ima i dobar odnos s roditeljima.
Nisam sigurna da se to postiže zatvaranjem u sobu.
Pa Mima, to je sve usko povezano. Dijete bez jasno postavljenih granica i vodstva je nesigurno i nesretno dijete. Svojim reakcijama pobuđuje nesigurnost i u roditeljima i istovremeno se narušava odnos s roditeljima. Dijete koje ima dovoljno slobode, ali i postavljene granice, sretno je i samopouzdano dijete. To se svakako reflektira i na same roditelje i odnos s roditeljima.
Moj stariji cudno reagira na temperaturu, postane totalno fokusiran i ispaljuje cudne mudrosti.
U jednoj epizodi bolesti dok je bio cc 8 godina je izvalio. " Ja jako volim sto vi meni postavljate dobre granice."
To je dijete koje cesto izgleda da uopce ne poznaje pojam granice, a ne da su mu one jasne. Ali ocitio jesu. Samo sto ih ima potrebu stalno rušiti.
Tako da se nadam da ispod svog tog kaosa vazne vrijednosti ostaju za odraslu dob. Mozda cemo onad vidjet potpuno rezultate svog odgoja. Sada se cesto dogada da izgleda kao da su ga vukovi u svojoj jazbini odgajali.
cvijeto, ja ti znam tih engleski odgojenih koji se ne mogu popišat kad odu u brdo jer odgoj. ne bih da su moja djeca takva. ne vidim to kao prednost. da, može se postići, ali brijem da ostavlja posljedice. a i ne vidim da bi ta vrsta odgoja ovdje mogla biti alternativa.
što hoću reći - nije ovdje problem što nego kako.
svi mi teoretski znamo da djetetu treba postaviti granice i da roditelj treba voditi. Pitanje na koje nema odgovora je kako to postići sa djetetom kakvo BB opisuje.
Ja svojoj nećakinji naravno nisam mama pa se ne može uspoređivati, ali jasno vidim da ono što je kod moje kćeri prolazilo 100% kod male - ne prolazi.
Tako da meni ove priče ja mrko gledam i ja zatvaram u sobu zvuče kao čisto teoretiziranje.
Moja velika bila je prvi put s 4,8 g. testirana kod psihologa. Razgovori sa psihologom preventivno i "na suho" bez da je vidio dijete ne pomažu puno.
Ako su opisana ponašanja ovako jako učestala, onda bih rekla da će psiholog - objektivan promatrač nakon testiranja djeteta pomoći.
Nisam uhvatila koliko godina ima najstarije dijete, ali sigurno nije ni za njega dobro da gleda ovakav model (ne)rješavanja problema.
Moj ide na psiholosku procjenu s 3god i 4mj radi nekih stvari, pa su iz vrtica to savjetovali da vidimo jel sve ok.
Najstariji je 7 godina. A on me i tješi jer je bio sličan (doduše u manjoj mjeri) s 3 i 4 godine, pa je prošlo, danas je krasan. A opet, nije bilo tako burno s njim. Budemo vidjeli. Odvest cu je negdje na testiranje/procjenu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom