Pa ako je samovanje njegova priroda, možda mu i treba malo više samovanja? Pišem napamet jer ne znam kako vam je.
 |
|||
|
|
|||
Pa ako je samovanje njegova priroda, možda mu i treba malo više samovanja? Pišem napamet jer ne znam kako vam je.
dobro, kužim kad se dijete ekstremno osami, ali ne kužim šta vam je druženje toliko napeto.
meni k'o samoj ništa nije falilo i danas sam radije sama. često mi se ne da pričati, izgovarati glasove, riječi, a moram ako je netko i eto to bude razlog zbog kojeg mi se ne druži.
puno toga u priči se podrazumijeva, puno toga je već 100 puta ranije ispričano pa ne kužim tu potrebu pod mus :D
Po pusti, misliš ne idi u park, ne zovi djecu kući, ostavi ga da sam čita u sobi dok mi obiteljski igramo rizik ili gledamo film... Ozbiljno pitam... Možda bi trebali, možda bi onda sam nakon nekog vremena počeo tražiti društvo... Ali što ako ne bi? Pa ne mogu gledat da je cijelo vrijeme sam, sa svojim knjigama, stripovima, zadacima,... ono onda mi se počinje opet uvodit u repetitivne radnje ili mi zabrije na neku temu skrooz ( Pročitao je dječju verzijju Ilijade nakon što smo neoprezno pred njim spomenuli Trojanskog konja, cijelu od 12o-tak strana, po pjevanjima s 5 godina i samo je o tome govorio...)
Ja svakako nisam mislila da više uopće ne potičete druženje, samo da je možda pitanje omjera jednog i drugog. Ali, gledaj, ja o poremećajima iz autističnog spektra zaista znam samo na nivou opće kulture i, kako sam napisala, ne zam koliko su relevantni onda naši prijedlozi.casa prvotno napisa
I meni je uvijek nekako pitanje koliko je društvo vršnjaka važno...
Mima, imamo Pogodi tko i on rastura. Igra bolje od 15-godišnjeg brata tako da je da to igra sa svoja dva prijatelja potpuno neravnopravna situacija. On sve mogućnosti ima u glavi. Recimo ove je školske godine u školi u koju ide sin br2 bio organiziran šah za učenike prva četiri, a kako oni obojica već dulje igraju šah ( sin br 2 i 3) i kako je mlađem bilo teško bez starijeg u vrtiću pomislili mi kako bi bilo dobro da zamolimo da i on ide na taj šah. Kao tako će upoznat djecu iz škole, možda se sprijateljit, upoznat školu godinu dana prije polaska... Postigli smo to da mu šah ide još bolje, da se nije ni sa kime sprijateljio, da je školu upoznao, i da je starijem bratu dahtao za vratom. I zamolili da ne igra s bratom tamo, i nije igrao. Ali je s drugom djecom šutke sjedio i igrao, ako bi drugo dijete prekršilo koje pravilo, šutio bi na satu šaha,a kasnije kući nam objašnjavao da to lovac ne može i da taj i taj vara...
točno to što kaže vertex, pusti ga.
možda čak češće nego rjeđe. to je on, pa što?
I bilo bi super kad bi s nekim od te djece išao i u školu, a sve to združivanje je važno napraviti prije puberteta, jer onda više nemaš nikakvog utjecaja.
Pa ali kad ti osoblje na erf-u kaže upišite ga u vrtić, stavljajte ga u situacije u kojima se mora socijalizirat... onda to i radiš. Nije to na razini on je eto samotnjak, već on je samotnjak jer se tako lako nosi sa smetnjama koje ima. I kao cilj nije da on te smetnje nauči zakamuflirat pa da ne razvije nijedno prijateljstvo i nema problema u odnosu s drugima jer odnosa s drugima ni nema, osim s ukućanima. Cilj nam je pomoći mu da nadiđe te smetnje, da postane društven koliko želi, a ne koliko mu te smetnje dopuštaju. Sasvim mi u redu da se ne želi igrati svaki dan, da bira s kim želi, ali kad vidim da pati u nemoći da pozdravi najboljeg prijatelja... A pati, jer on sad napokon uživa u tim prijateljstvima...
Casa, koliko je star ovaj tvoj djecak? Moj sin, sad jedanaestogodisnjak (ima istu dijagnozu kao tvoj), tek unatrag 2-3 godine trazi drustvo (i to sad vec ima bas veliku potrebu za drustvom). Do tada je bio skroz zadovoljan sam sa sobom ili sa sestrama. Jedino je jos malo nespretan u odnosima s djecom, ali ide sve bolje i bolje.
da, razumijem.
Naravno da ga ne trebaš puštati da se osamljuje, ako je to dijete s poremećajem iz autističnog spektra. On ima problema sa socijalizacijom, premda su očito prilično specifični.
Ja bih rekla da trebate poticati i njegovati ta prijateljstva koja je on sam na neki način započeo, a mislim da je jako dobro pozivati tu djecu k vama kući što češće, jer je kao prvo tu on na svom terenu pa je napetost manja, a kao drugo i vi donekle imate nadzor nad druženjem pa ga možete usmjeravati i korigirati.
Na primjer, jako dobra aktivnost je igranje društvenih igara, jer su u tome onda svi prijatelji ravnopravni, tj. ne dominira isključivo on.
Recimo postoji ona jedna igra po imenu "Pogodi tko?" koja baš dobro potiče komunikaciju među djecom.
Ne znam kojom brzinom možeš očekivati takve promjene. Sjećam se da imaš averziju prema grupama podrške, ali možda bi u nekoj dobroj udruzi koja okuplja roditelje djece sa sličnim teškoćama dobila odgovora na neka svoja pitanja.
Onda nađite nešto u čemu nije dobartj. nadmoćan
Društvo vršnjaka je važno. Kome se sviđa ideja da npr. u školi nema niti jednog prijatelja?
6 i po :D
edit: za laumi
Posljednje uređivanje od vertex : 20.06.2017. at 14:28
Pa probali, ali onda ne želi ići. Ono odbija, i tamo je zapravo zadnje bacanje na pod odradio, u potpunoj nemogućnosti da se kontrolira... A trener ipak nije dužan baviti se takvim ekscesima pa smo odustali...
Laumi, a je li pokazivao ove znakove da hoće ali ne zna kako... Ovo što pišem, dođemo u park, on vidi prijatelja, stoji do mene, čupka nokte, podiže ramena i stoji... Kako si to rješavala?
Nije. Djeca su obicno njemu prilazila, a on bi ispruzio ruku u visini glave kao znak do kud mu netko smije prici.
Raspisat cu se jos kasnije, sad moram zavrsiti rucak.
ma ja sam si zamislila klinca kako traži neki skroviti kutak u kojem bi nešto radio sam, u miru, a casa ga zaskače s vršnjacima gdje god pođe
zabrijala sam, hahhaa
ali općenito slabo se kužim u problematiku. nadam se da će se javiti netko s puno više iskustva
Adiomare nasmijal si me... Bemumiša, imam ih četvero i posao, ne bih ja nikog zaskakivala da me savjest ne goni
zapravo sam mislila ako doslovno i slijepo slijediš nečije upute, a ono, razmisli koliko ima smisla raditi baš toliko po ps-u. nitko od nas tu nije skrojen po ps-u, svi nekako odstupamo.
ali kažem, nije moje područje, ne znam.
casa, a zašto si se ti tako uhvatila tog čupkanja noktiju? Šta ima veze da čupka nokte i podiže ramena? To su znakovi da mu je teško, a to već znaš, da mu je teško.
Posljednje uređivanje od vertex : 20.06.2017. at 14:39
pa jer je to vidljivi znak... Ono dok pišem i mislim o tome , vidim ga... A kao što ja vidim tako i djeca vide pa mu povremeno neko dijete kaže štogod..
Pa eto, za to bi pomogla BKT. Možeš mu reći da pritisne ruke na bokove i tako smiri prste. Općenito, 'uvježbajte' dolazak u park.
Ili neka ponese fidget spinner
Ma doslovno ne mogu slijedit te upute jer dan ima 24 sata a i mi ostali članovi obitelji smo ljudi. Ali načelno se trudim... I to koliko svi mi odstupamo, i koliko je danas društveniji nego prije i koliko bolje funkcionira.. Ono pitam se trebam li više, bolje ili zapravo ne ići u park i pustit ga da dogodine sam rješava problem pozdrava svaki dan kad uđe u razred u kojem su mu sva djeca poznata... i da ne mislim o tome uopće...
Kao što smo one neke trigere riješili kad sam ih prestala predviđat i spriječavat... Ali onda, opet što ako mi se opet povuče u sebe...
A generalno, mali je super. Ono da ga vidiš na cesti ili u parku nakon tih prvih pet minuta, ne bi nikad pomislio da ima ikakvih problema osim egotripa...
Ovo uvježbavanje me strah provest... Tako smo vježbali dolazak u vrtić i to smo tako lijepo uvježbali ja i on, da ga je do kraja vrtića tata vodio a ne ja....
A kako stoji sa decom starijom od sebe, ono, 5-10 godina starijom? Ili je takve već sramota da se druže sa mlađima?
Moj se najbolje i najmaštovitije igra sa jednim skoro desetogodišnjakom, imaju neke zajedničke teme i u stanju su satima da se zajedno igraju, izmišljaju sami neke svoje avanture, trče, skaču, pričaju, ma savršeno se slože.
Ali društvene igre, nedajbože ako ne razume pravila ili ne može biti najbolji, e da mi je to prevazići rekla bih da sam sve postigla sa njim....
I javljanje pri dolasku u grupu...da.
Eto, Mima, hvala... Ovo što si napisala mislim da bi moglo pomoći... Vidiš da znate kako mogu drugačije i bolje... nego mi, zlice, ne bi rekle...
Isto tako su korisne i socijalne priče. Znači, napišeš priču o odlasku u park, koja opisuje situaciju koja će se dogoditi, i onda to čitate.
Ovo je u teoriji odlična ideja.
Ali u praksi...ovaj moj bi se zakočio istog časa čim bi se našao u parku, a događaji se ne bi odvijali onim tokom kao u priči.
Tj. ako realizuješ ovu ideju, možda bi trebalo, nekako, predvideti grananja i multiple završetke, kao u programiranju, if-then, do mog takve stvari najbolje dopiru...
casa, ne znam koliko si upoznata sa socijalnim pricama, ali evo ti jedne: http://www.cmsouthernmn.org/accordion-single/sensory/
Ovo je napravljeno za children's museum u kojem radim, radila sam pricu u suradnji s centrom za autizam u regiji. Na engleskom je, ali koristi jezik i naraciju kakva se koristi za djecu u spektru i ukljucuje jos i popis mogucih aktivnosti tijekom posjete, itd.
Pa zapravo kao s prijateljima najstarijeg će porazgovarat ugodno, čak će i započet komunikaciju... ali ne mogu baš očekivat da će ga jedan šesnaestogidišnjak i jedan petnaestogodišnjak primit u svoju ekipu. A ove djece pet godina starije i ne poznajemo puno, nekako nemamo ni među prijateljima ni među braćom dječjih prijatelja... tako da nemam ga na koga uputit...
O napravit ću ja više priča... bit će to u nastavcima..
socijalne priče se koriste u radu s djecom a poremećajima iz autističnog spektra, i zapravo opisuju kako se treba ponašati. Ima primjera po internetu koje se može prilagoditi.
Mima, ja to jako dobro znam. Samo kažem, da ni one nisu svemoguće, i dodala sam ono što mislim da ih poboljšava. I neću preterati ako kažem da ja sama odmalena socijalne veštine učim upravo na taj način, svesnim posmatranjem i svesnim kopiranjem po modelu. Ali i to ima svoja ograničenja.
haha svemoguće definitivno nisu
Srećno
Posljednje uređivanje od pulinka : 20.06.2017. at 15:17
I jesam davno tek kad smo dobili papir neke printala, al nije mi palo na pamet sama napisat.. Iako je skroz logično i pametno... To je ono kad od šume ne vidiš stablo... Hvala ti Mima... I zato ja tu pišem...
Casa, sad sam procitala zadnjih par stranica teme i nemam ti sto posebno savjetovat, AdioMare, vertex i Mima su dale jako dobre prijedloge.
Samo sam ti htjela reci, kao netko cije dijete ima slicne probleme, da ce s vremenom biti bolje. Kad se sjetim svojeg sa 6 godina, dodje mi da placem.
On je, recimo, uvijek super komunicirao s odraslima. U pocetku samo s onima na koje je navikao, a kasnije sa svim odraslima. Pametan je i mogao je satima govoriti o nekoj temi i odraslima je to obicno bilo fora i odusevili bi se s njime, dok je klincima to bio turn off.
S klincima je bilo svega, od povlacenja i plakanja pa do svadjanja, vrijedjanja i udaranja.
Sad se vec sasvim solidno druzi i suradjuje.
laumi, meni je nateže bilo kad je imao dvije i po... Ono dok zapravo nismo otišli na erf... jer stalno sam se pitala umišljam li problem, predimenzioniram li ga... kako bi se trebalo nositi sa stoijednim praktičnim problemom.. Ono jel razmažen, jesmo li mi nesposobni roditelji, jel mali normalan... Otada do danas miljama smo daleko i veliku većinu vremena je uistinu skroz ok... Imamo samo još te neke boljke, obično izolirane... Ako će biti još lakše... mislim stvarno se nadam...
"Razmažen" je titula koja u rodbini uvek ide uz moje mlađe dete.
Iako nije agresivan, ne krši nikakva pravila ni tuđa ni naša, pristojno se izražava, inteligentan je, izuzetno umiljat i veseo kad mu je prijatno, može satima sam da se zabavlja, pouzdan kao stena, samostalan i nezahtevan.
Ali, eto, dosadan je, brate. I bubičav.
I ne zna da kaže "dobar dan" i mi roditelji mu puštamo po volji.
Još i hranu mu serviramo kako hoće, jede voće viljuškom a ne rukama, pa neće svake čarape ni da obuče, pa mu buka smeta, pa moraš mu čitati enciklopedije, a ne obične pouzdane bajke, pa plače kad padne i udari se.
Tačno se vidi da smo ga mi roditelji istovremeno i isforsirali i razmazili.
A najjači kritizeri su upravo članovi rodbine koji su i kao odrasli ponašanjem slika i prilika tog mog mlađeg deteta.
Hvala iako moj sin nije u spektru. Tako su nam rekli tada a tad su poteskoce bile teze nego danas.
I nisam znala da Ameri ne koriste cepice. Zasto? Ni one za temperaturu?
Ameri ne koriste cepice, niti rektalno mjerenje temperature jer misle da je to agresivno.
(Inace , drugdje u zapadnoj Evropi gdje su ok sa mjerenjem temperature u rektumu prvi lijek izbora za skodanje temperature je na usta , zbog bolje apsorpcije. Osim ako je neko gadno povracanje u igri.)
Posljednje uređivanje od sirius : 21.06.2017. at 06:07
Cepice nikad nisam vidjela, nista o njima nisam cula, niti nam je ikad pedijatar preporucio. Retkalno mjerenje temperature se, u nasem bolnickom sustavu, obavlja samo kad je izuzetno neophodno saznati pravu core temperature (tipa, izmjerili su mojoj kceri, uz moje striktno dopustenje, kad je imala 4 mjeseca i kad smo je doveli na hitnu za vrijeme akutnog laringitisa, kad je doslovno revala kao tuljan i jedva disala). Za kucnu upotrebu, ako netko bas zeli, postoje posebni rektalni toplomjeri koji su dizajnirani tako da vrlo malen dio moze uci u rektum.
Casa, ne razumijem se u tematiku autističnog spektra, odnosno u tematiku sličnih dijagnoza, pa shodno tome niti u zahtjevnost (ne znam da li je to uopce dobar izraz) suživota u tom slučaju.
tako da mozda imam sasvim krivo. Čini mi se da je ponekad micanje fokusa sa "bolne točke" vrlo dobra taktika. Pogotovo sto si rekla da je napredak tvog sina prilicno dobar.
jasno je meni da je to vise nego teško, kad počne trzati ramenima ili čupkati nokte, stisne se čovjeku solarni pleksus... I teško je ne reagirati zaštitnički, odnosno - evo to je problem, moramo to promijeniti...
Znam da je skoro pa nemoguće reagirati drugačije, no to može nesvjesno slati poruku: ne nisi ok, tvoje ponašanje nije ok, nedostatno je, nedostatan si...i tako dalje. Sto onda samo povećava spiralu stresa, zebnje i straha, umjesto da je smanjuje.
Bez obzira na tvoju vidljivu reakciju, ono u smislu truditi se da dijete ništa ne primjeti.
upravo se radi o onom nevidljivom, neizgovorenom, onom sto mi zaista i mislimo i ćutimo, sto svako dijete nepogrešivo osjeća. (A to što i tko mi jesmo, odnosno sve ono što "sakrivamo" od drugih, ono sto ne "priznajemo" ni samom sebi, kao i ono što uopće ni ne znamo o samom sebi, a "razjasni" nam se jednom, slučajno ili kada nam samorefleksija dosegne određene dubine, ima barem jednaki, a ponekad i veći utjecaj na odnos/suživot dvije ili vise ljudski jedinki, odnosno na ono sto se naziva "odgoj") (pretpostavljam, odnosno nadam se, ni ja ponekad ne znam
nitko tu nije kriv, niti je krivnja tema.
poruka "ja sam ok, ti si ok" moze ponekad jako puno toga donijeti. Poruka ne u smislu onih jeftinih fraza, reklama, nego poruka koja kaže:
imam povjerenje, vjeru u tebe. Znam da se mozeš nositi s tim.
jasno mi je da je to pitanje mjere, s jedne strane je kreiranje situacija koje stimuliraju socijalni kontakt, a s druge strane je "izgrađivanje" otpornosti i sposobnosti djeteta za nošenje sa životom.
Znam da je dostići to stanje istinskog povjerenja u dijete i sudbinu, prilicno zakučasto, ali ( ponešto i iz vlastitog iskustva
XZnam da je dostići to stanje istinskog povjerenja u dijete i sudbinu, prilicno zakučasto, ali ( ponešto i iz vlastitog iskustva
To je hod po žici.
Ne možeš dijete pustiti da raste kao divlja loza, ali nema nikakvog smisla niti opremiti ga lajnom i vodilicom kao cucka.
Ja sam lani imala "vatreno krštenje" oko izbora srednje škole za svog mlađeg sina. Moj stav nije bio u skladu s njegovim željama, a ni preporukama koje smo dobili i u Suvagu i na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Morala sam stav "mama zna najbolje" ostaviti doma. DObro je ispalo!
Vidim da nisam zavrsila rečenicu iz prvog posta:
.... ima barem jednak, a ponekad i veći utjecaj, na ono sto se naziva "odgoj", od vidljivog, aktivnog, svjesno upravljanog ponašanja roditelja.
Ne mislim naravno na to, da covjek prestane upotrebljavati male tips&tricks, tipa pozivanja prijatelja, nego da prestane nad tim kao kobac bdjeti...
Jednostavno sam prestara da se prilagođavam .
Dakle, trebaš me , zoveš me doma, radim ti uslugu koja u stvarnom životu košta, i onda me zaj...s.
E pa neće moći, na poslu sa smiješkom trpim puno toga , zato jer mi je to posao i zato jer mi te kunice plaćaju režije i hranu , ali u privatnom životu, my way or highway.
I nemam problema reći ljudima u lice, ne dovodite mi djecu na kave .
u 99 posto slučajeva , kad mi nametnu društvo svoje djece u moje slobodno vrijeme, počnu sa spikom, pa teta maria je učiteljica , pa kako krasno , i onda od mene očekuju ne znam kakvu interakciju.
na jednoj takvoj kavi sam par stolova dalje vidjela svog ginekologa, i rekla gle, eno dr Vaginca ( nije mu to prezime ) pa kako bi bilo super da zadignem kiklju i da mi malo pogleda? što je to njemu ?
pa to mu je posao, gleda vagine svaki dan
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom