Agrum, tvoje je dijete u vrtiću. Ima li vrtić psihologa? To je možda prvo mjesto na kojem možeš potražiti savjet i pomoć.
 |
|||
|
|
|||
Agrum, tvoje je dijete u vrtiću. Ima li vrtić psihologa? To je možda prvo mjesto na kojem možeš potražiti savjet i pomoć.
Imam potrebu napisati nešto nakon ovog vikenda jer mi srce puca od sreće i ponosa.
Moja J., moje zahtjevno dijete zbog kojeg sam otvorila ovu temu, inače izrazito socijalno anksiozno dijete ( uz perfekcionizam, opk i ostale divote) nastupila je na svom prvom velikom plivačkom natjecanju među 600 nepoznate djece a o publici da i ne govorim. To vam dođe za nju otprilike kao kad se čovjek prvi put spustio na Mjesec.
Kad se sjetim koji smo put prošli, od izrazitog selektivnog mutizma do njene 6. g, velike socijalne anksioznosti, odbijanja bilo kakve nove aktivnosti, pa i odlaska u park u kojem je jedno nepoznato dijete, neodlaska na rođendane, sjedenja u kutu među 10 poznatih prijatelja zbog 1 nepoznatog.
2 godine nam je uopće trebalo da dođemo do bazena na testiranje.
U nedjelju je bilo natjecanje. U petak smo došli na trening s kojeg smo otišli kući jer je čula koliko će biti djece i da će plivati s potpuno nepoznatim djevojčicama. Problijedila je, oblio ju je znoj i postalo joj je muka. Otišli smo kući. Moram priznati da smo se mi tu pokolebali i stali razmišljati da li da odustanemo.
U subotu navečer je spomenula da ju je jako strah, pričali smo. Složili smo se da ne želimo dopustiti da nas strahovi spriječe da radimo nešto što volimo. Onda smo okrenuli na nešto pozitivno. Trenira 5mj, ostale djevojčice 3-5g. Dobila je dopuštenje trenerice da nastupi, znači dovoljno je dobra, to je ogroman uspjeh i tu se dogodio neki klik u njenoj glavi.
Provela je 7 sati odvojena od nas među 600 nepoznate djece ( 2 ih zna). Moram priznati da imamo veliku sreću što jedan student koji pomaže trenerici očit ima žicu za djecu i skužio je kakva je J. i toliko se trudi oko nje. Kako se svi ostali znaju već godinama, J. je sjedila sa strane, međutim sve ih je poredao u krug i J. stavio u krug s njima i tako se sprijateljila s ostalima.
Na kraju priče, vidim da je jako ponosna na sebe što je uspjela pobijediti taj ogroman strah i nadam se da će joj to dati krila za dalje.
Vauuu mitovski. jako mi je drago zbog svih vas.
Bravo za J.
Super za J.
mitovski, super
ovo je tako lijepo pročitati!
mitovski, čestitam
Samo naprijed, sve ide super....
Bravo!!!!
Ajme, mitovski, baš divno
Neka joj ovo bude vjetar u ledja
mitovski
Mitovski bravo za curku!! Upravo to kaj si napisala vezano za krivnju, taj prokleti osjećaj krivice me cijelo vrijeme prati. I to kaj veliš za neke norme, počevši od razno raznih pedagogija koje se promoviraju putem neta, a boli glava koliko ih je, razno raznih savjeta i onda kad svoje dijete ne možeš ukalupiti u te neke norme koje su društveno prihvatljive, zapitaš se gdje sam pogriješila. A daješ sve od sebe. Peterlin, upravo zato i ne želim kod vrtićkog psihologa jer osjećam da me osuđuje jer je moje dijete imalo problem sa prilagodbom, jer nije baš socijalizirano, znaš kad jednostavno s nekim ne možeš otvoreno komunicirati. A u startu sam im rekla da je mali osjetljiv i da će biti dosta teško i molila ih da mi (zapravo njemu) daju više vremena kod prilagodbe jer sam si mogla priuštiti i pola godine sjediti s njim u sobi dok se ne oslobodi. Ali one su sve bile jako pametne pa je dijete završilo prilagodbu nakon godinu dana. A kaj se tiče aktivnosti, stvarno sam kreativna i potpuno sam predana obitelji tako da mu izbora ne fali. Ima nas puno doma, veliko dvorište, mama moja je umjetnica i glina mu je dostupna svakodnevno, betonira s dedom, tačke, vrt, lišće, mah, voli raditi. Kuhamo, pečemo pizzu. Hvala ti na trudu oko popisa aktivnosti. Na ovom dijelu oko mira u kući bi jedino mogli poraditi..
Last edited by Agrum; 18.03.2019 at 13:49.
Agrum, potraži onda nekog drugog psihologa - zbog sebe i zbog djeteta. Nemoj čekati prvi razred, pripremite se unaprijed. Ne može škoditi, a može jako puno pomoći.
Evo iz glave gdje možeš zatražiti pomoć:
Suvag - oni su prvenstveno orijentirani poteškoćama sluha i govora, ali i te kako rade procjene spremnosti za polazak u školu. U okviru tog pregleda napravi se i psihološko testiranje. Njih sam stavila na prvo mjesto, jer imam vlastita iskustva (evo, sad moj stariji polaže maturu uz prilagodbu, ima papire o teškoćama od prvog razreda osnovne, a završava zahtjevnu mat. gimnaziju i sprema se na tehnički fakultet - ništa ga nije spriječilo, iako je imao vrlo kratak interval pažnje i još kojekakve smetnje u ranom djetinjstvu). Mlađi sin je isto njihova mušterija, ali nisam sigurna da je Suvag za tvoje dijete prvi izbor. Ja ih izdvajam, jer ih dobro poznajem.
Poliklinika za zaštitu djece - oni imaju brošure kao što je ova, pa malo pogledaj: https://www.poliklinika-djeca.hr/pub...ktivno-dijete/ (nemam vlastitih iskustava)
Klaićeva bolnica - mislim da oni isto imaju timsku obradu (psiholog, logoped...) pa pitaj pedijatra za uputnice koje ti trebaju.
Imaš i hrpu privatnih mjesta gdje možeš napraviti obradu - PCM, brojni logopedski kabineti.... nešto nađi.
Još mi je nešto palo na pamet - takva djeca (osjetljiva i na granici hiperaktivnosti) trebaju čvrstu strukturu dana s nepromjenjivim točkama, tj. ustajanje uvijek u isto vrijeme, obroci u isto vrijeme, spavanje u isto vrijeme i što manje odstupanja. Broj stvari koje odvlače pažnju treba smanjiti na minimum (kad jede, na stolu smije biti samo hrana, kad uči ili crta, na stolu samo to što mu treba...) Možda zvuči vojnički, ali meni je glavu spasilo dvaput.
Agrum, od današnjih normi uvijek sam pokušavala odabrati ono što mi se činilo smislenim. I vidjela sam kod drugih koji su prakticirali to što je danas in, sve nedostatke i prednosti mog odbacivanja koje su rezultirale točno time što sam željela postići. Odnosno, za sve mislim da postoje i prednosti i nedostaci.Originally Posted by Agrum
Jesi li pokušala prevenirati glad, ako je glad triger?
Peterlin, baš sam na tragu toga pisala svoj prethodni post, ali sam ga obrisala na kraju. Da, i meni ritam spašava život. I to od dojenačke dobi. Samo nije popularno, a ne da mi se raspredati o tome, jer znam stav većeg dijela javnosti.
Mene baš puno ne zanimaju trendovi, ali takvo je moje iskustvo - dijelom sa starijim sinom, a 110% s mlađim. Jednostavno ima takvih ljudi koji trebaju strukturu (iako baš takvi najčešće pružaju otpor) ali kad se konačno uspostavi ritam, nema više problema. I meni tako bolje odgovara - ne bi mi odgovaralo raditi u smjenama, iako povremeno mogu podnijeti otklone, općenito mi bolje odgovara ustaljeni ritam. Tja, nismo svi isti i ne trebamo biti, ali kad dijete ima ovakve teškoće, isplati se probati strukturirati vrijeme. Ulog nije naročito velik, a korist je nama bila nemjerljiva. Od derišta kojeg je baka zvala "Mrgud" danas je nastao stabilan i odgovoran srednjoškolac.
Mene je s trojkama to spasilo, iako imaju različite bio ritmove. Sada kada su krenuli u školu, učiteljice kažu da su lijepo "sređeni". Šteta što nisam bila pametnija sa starijim, ali s njim je bilo više vanjskih utjecaja -baka, a zapravo bi njemu najviše trebala struktura jer je zahtjevno dijete.
mitovski, bas mi je drago! Bravo, J! <3
Mitovski prekrasno!
Bravo J
Što se tiče same procjene, dijete je urednog razvoja bez dijagnoze. Bili smo s 3 godine u Poliklinici za zaštitu djece radi usporenog razvoja govora. Tanja Sever bukirana do daljnjeg, dobila preporuku za Zmajicu koja mi je pak preporučila Petru Vrkljan (Damara) koja vodi terapiju igrom. Ima netko iskustva s takvom terapijom?
Kaj se tiče samog ritma djeteta, dosta sam tu fleksibilna jer on inzistira da želi neki put doma poslije ručka u vrtiću, a ja doma pa mi nema smisla forsirati ako dijete hoće biti doma. Ali to uglavnom neslavno završi radi umora (u vrtiću bar leži tih sat, sat i pol ako ne zaspi). Jelena, svako malo ga pitam jel gladan, a on uporno ne i ne jer uvijek nešto radi pa mu se ne da trošiti vrijeme za jelo i onda dođe do nervoze. A inače radim u smjenama (sad sam na porodiljnom) tako da je i tu dosta teško neki ritam uspostaviti..
Pitaj kod Julije Vlahinsky
agrum, mislim da bi ipak bilo bolje da ostaje u vrtiću ako kad dođe doma ne spava niti ne odmara
to bi onda značilo da će pojesti s njima i užinu poslije spavanja
i ja ga ne bih zapitkivala je li gladan jer očito mu ta procjena nije jača strana, nego bih ipak pokušala uvest u toliko sati se to jede, ostavi se što se radi, sjedne za stol i jede
Debeli potpis...Struktura koja je poznata olakšava takvoj djeci snalaženje u prostoru i naročito u vremenu.
Meni su logopedi uvijek govorili "nemojte misliti za dijete, nek misli sam" i to se pokazalo točnim.
Agrum, ja pišem što vidim da je značajno doprinjelo razvoju mog djeteta, ali se moram ograditi zapravo jer nisam imala problema. Ali su problemi svaki put kad ispadnemo iz ritma. Samo što ih ja onda i očekujem i pomirim se s tim - npr. ako ide zbog nečeg kasno spavati, znam da ću idući dan imati čangrizavo dijete koje će odbijati bilo kakvu suradnju, ali ako mi je bitno zbog nečeg da idemo kasno spavati, onda taj drugi dan odradimo nekako.
Kad bih ja pitala navečer dijete je l mu se spava, rijetko bi mi odgovorio potvrdno. Al ga ni ne pitamo je l mu s spava. Tušira se svaki drugi dan i po potrebi, pranje zuba, wc, dugo čitanje (nekad i po sat vremena), u 21 h pusa i laku noć.
Za hranu mi nemamo problem. Ono što nisam nikad dozvoljavala su igračke na stolu. Čuvalica je nešto s tim počela, to sam srezala u startu. Nije bilo ništa na stolu što skreće pozornost. U zadnje vrijeme stalno hoće da upalimo svijeću dok jedemo i zna staviti plišanca do sebe u stolac, pa kao njega isto hrani, to pustim, pretpostavljam da će ga to pustiti uskoro.
Hehehe, ovako je bilo i kod nas. Dečki su sad odrasli, ali i dalje vole plišane igračke, naročito stariji sin, hehehe.... Ne da likvidirati igračke, iako se ne igra aktivno s njima već godinama. Eno, sjedi njegov plišani medvjed (zapravo krpeni) na drvenom ormariću u kuhinji i dan danas, kao ukras... Zove se Njonjo, po onom prastarom crtiću u kojem se mali medo žalio "njonji njonji njonji". Samo da znaš koliko traje "uskoro", hehehe... Offt. Ja sam svog zadnjeg plišanog medvjeda poklonila kad sam imala 33 godine. A sad nešto u obranu plišanih igračaka - davno nam je rekla psihologica da su one jako dobre za iskazivanje i pokazivanje emocija i vježbanje komunikacije. Živjeli plišanci!
Last edited by Peterlin; 19.03.2019 at 13:58.
Kužim kaj hoćeš reći, trebala bi biti stroža kaj se tiče granica i reda. Slažem se u teoriji, da. Ali kad dijete ne spava nikako još od kad je bio beba, teško je nametnuti ritam dnevnog spavanja. Ovaj mlađi spava periodično i tako vjerujem da će i ostati, u toliko i toliko je popodnevni spavanac i kad je njegov biološki sat programiran tako, sigurna sam da neće biti problema ni kad bude stariji. Ja sam sa starijim znala po 2 sata u sobi ležati na krevetu, pa siđe, pa izađe, pa hoće ovo, hoće ono, dok je bio skroz mali mali i onda skužiš da dijete jednostavno ne bude spavalo pa se ustaneš i prođu 2 sata na glupo natezanje, a mogli smo se igrati ili kaj već. Kaj se tiče hrane, često pojede gluposti koje mu daju moji s kojima dijelimo dvorište, s njima nikako na zelenu granu oko slatkiša i inih stvari koje ometaju konkretan obrok.
Neću vas više daviti, mogla bi ovako unedogled. Poradit ću na ritmu, promijeniti pristup oko prehrane, hvala na trudu i vremenu
Agrum, moje dijete ima ( za 10 dana) 17. godina.
U ovoj kategoriji je od rodenja. Kasnije je smo i dobili objasnjenja za kategoriju. On od kad smo uveli dohranu , cc od 2,3 godine ne jede nikakvo ( ali nikakvo ! ) povrce osim pasiranog spinata na mlijeku i mahuna ako mu je dobar dan. Dakle ravno 15 godina on ne zeli niti okustiti vecinu stvari koju mi jedemo najnormalnine. U najgorim fazama radio je ograde od knjiga da nas ne vidi kako jedemo salatu. Mlade dijete je potpuno normalno. Hoce probati. Brljavi u fazama. Sve po skolski. Kod nje je uvijek palio svaki skolski primjer odgoja. Kod njega nije palio niti jedan.
Last edited by sirius; 19.03.2019 at 15:27.
Što kažu tete, radi li problem oko podnevnog odmora u vrtiću?
Ako njima ne radi problem, onda ga ostavi duže u vrtiću i nek se tamo odmori i pojede.
Dijete ima 5. godina. Ne treba svako u toj dobi dnevni san.
Agrum, sretno!
(I mi se borimo s familijom za slatkiše, ali meni nisu u dvorištu. Reci im da ogule mrkve ili voće ili nek kupe šarene paradajze, nešto što će se malom svidjet. Ja to nisam uspjela postići sa svojima, ali meni nisu u dvorištu
Vrijeska, u vrtiću leži u krevetu, nekad (rijetko) zaspi. Ali i to ležanje mu znači puno. Sirius, nikad nije htio spavati popodne, sad mu ponekad treba san, ali uvijek mu treba malo odmora. Nije meni problem nespavanje samo po sebi, već hendlanje njegovih frustracija uslijed umora. Zanima me kako hendlate dijete dok ima ili je imalo epizode histeričnih ispada od pola sata ili duže, kako scentrirati dijete, da ne ozlijedi sebe ili mene? Jelena, to je borba s vjetrenjačama.
Last edited by Agrum; 19.03.2019 at 15:47.
Cuj, u pubertetu ponovo pocnu spavati po danu. Ako dovoljno dugo cekas dogodi se puni krug.
Agram, moja kći po danu nikad nije spavala duže od tri sata u komadu, a potpuno je prestala spavati po danu prije treće godine.
Išla je spavati jako rano navečer.
Daaaa sirius, daaaa.Samo treba pričekati.
Izaći iz prostorije. Izdržati. Imati na umu da on ne može biti toliko uporan koliko ti možeš biti. Ne shvaćati stvar osobno.
Moja ADHDićka isto je prestala spavati po danu oko 3. rođendana. Večernja su uspavljivanja trajala sat-dva-tri.
I danas vrlo teško usniva ma koliko umorna bila. Njoj je u glavi stalno k'o na kolodvoru.
Tvoj sin sigurno ima neki tip ADHDa, možda i senzorne poteškoće. Zahtijeva to vrlo detaljnu obradu, idealno bi bilo kad bi se mogla dočepati ERF-a (nađi neku vezu jer je tamo loše stanje, nemaju dosta ljudi, čeka se strašno puno).
Obitelj moraš riješiti, naslušat ćeš se svega (radiš od zdravog djeteta bolesno, a gle kak je dobar, pa sva djeca jedu slatko, što izmišljaš, ma gdje je još škola, sva su djeca takva itd.)
Imaj na umu da je škola izuzetno unfriendly raspoložena prema takvoj djeci, a ako ih učitelj/ica nagazi, njihova frustracija leti u nebo.
ERF? Može konkretnije, nisam upoznata, što, gdje, kako? Ovo zatvori sobu i čekaj; misliš zaključaj ili? Dijete se baca cijelim tijelom amo tamo, jako mi je to opasno. Skulirana sam ja, već sam oguglala, ali žao mi njega u tom stanju. U jednom trenu vrišti mama daj me smiri, dođem do njega, hoću ga primiti, pomaziti, bilo kaj, udara, grize, gura me.. podvojeno totalno i tako po pol sata.. Nemam način.
S 5 godina tako dugotrajni tantrumi više nisu nešto normalno i uobičajeno Nisam shvatila da je u toj mjeri i na takav način. Trebaš pomoć.
http://centar.erf.unizg.hr/index.php/hr/kabineti
http://centar.erf.unizg.hr/index.php/hr/prijem
I trebaš žnjoru da te prime još u 2019.
Ako ne uspiješ na ERFu jer se dugo čeka, za dijagnostiku i savjetovanje, svesrdno preporučam
dr. sci Snježanu Bilać, psihologicu s Goljaka (tamo je isto nemoguća misija upasti, pogotovo s 5 godina ako ranije niste bili); radi i privatno u Centru za psihološku edukaciju i pomoć Forma Viva.
Agrum,
Cure su ti rekle, hitno potraži pomoć jer sve trajeee.
a jesi li pokušala ostati u prostoriji ali ne doći, reći mu "neću te smirit, smiri se sam pa ću te onda zagrlit", i pokušat ostat što smirenija (barem naizgled), kao čistit kuhinju i zamišljat mirno jezero ili sladoledni kup..
s obzirom da ima 5 godina, a ne dvije, ja bih mu ipak dok je smiren rekla (i više puta) da ga više neću smirivati kad je takav jer me onda grize i udara
ne bih ga zaključavala, a pretpostavljam kad bi ti samo izašla iz prostorije da bi on krenuo za tobom
svejedno, takve šize mi se čini puno učinkovitije prevenirati nego smirivati, smirivanje je uvijek sizifov posao
zato ovaj naglasak na odmaranje i hranu, ako si skužila da je na to osjetljiviji (a obično jesu)
što se tiče obitelji, reci da je zubar strogo zabranio, doktor, psiholog, svećenik, bilo koji vanjski autoritet
i kakvu prođu imaju domaći kolači, po mojim kriterijima domaći čokoladni muffini i slično spadaju u skroz prihvatljivo nutritivnu hranu
Na boldano podivlja još više. To je ravno nekakvom živčanom slomu kod njega, ako se odmaknem, vrišti dođi, kad dođem gura i udara (i to fino zvizne). Ako izađem, ide za mnom pa ista situacija, ali 2 metra dalje. Jednostavno moram čekati da mi dopusti da ga zagrlim i stisnem, a do tada napada.
S kim sam god do sada razgovarala o tome, uvijek je bilo razgovora o razmaženosti. Uvijek sam bila nesigurna je li to razmaženost ili ima stvaran problem. Tim više kaj smo bili u Poliklinici za zaštitu djecu s 3 godine i nisu uvidjeli nikakva odstupanja, iako smo kod psihologa bili ravno 20 minuta. Nisam htjela forsirati, mislila sam proći će, ali stvarno me strah školice.
Nisam baš sigurna koliko je mojim starcima bitan nutricionizam malog, jednostavnije im je kupiti čoksu nego ispeći kolač
Moraš poraditi na tome da nauči smiriti se sam. Evo, tu imaš par ideja - iako su za mlađu djecu, možda ti dobro dođe: http://www.roda.hr/portal/djeca/gega...tantrumi).html
Ja sam imala "mirni stolac" i na to bih posjela djecu (ali imali su tada 2-3 godine ili čak manje, to sam radila npr. kad bi se tukli, jer udaranje, grizenje i uništavanje stvari smatrala sam neprihvatljivima i suzbijala od najmanjih nogu). Kazne za divljanje bile su mi nemaštovite - ukidanje omiljenih aktivnosti (ako bi podivljali u parku, trenutno bi se digla i odvukla obojicu doma, a ako bi podivljali doma, oduzimala sam igračke na određeno vrijeme, obično do spavanja).
Morat ćeš stvarno strukturirati vrijeme i aktivnosti, koliko god ti se činilo teško. Napiši raspored i objesi ga na zid. Čeka te ozbiljni razgovor sa svim članovima obitelji, jer da bi se postigao napredak, SVI morate puhati u isti rog. Potraži pomoć, jer će biti puno lakše. Moji sinovi nisu imali taj opseg problema, pa ne mogu pisati iz iskustva kao čokolada, ali poslušaj je - žena dobro zna o čemu govori.
Iz mog iskustva smirivanja nema pomoci prevelike, niti neke posebne tehnike.Na boldano podivlja još više. To je ravno nekakvom živčanom slomu kod njega, ako se odmaknem, vrišti dođi, kad dođem gura i udara (i to fino zvizne). Ako izađem, ide za mnom pa ista situacija, ali 2 metra dalje. Jednostavno moram čekati da mi dopusti da ga zagrlim i stisnem, a do tada napada.
S kim sam god do sada razgovarala o tome, uvijek je bilo razgovora o razmaženosti. Uvijek sam bila nesigurna je li to razmaženost ili ima stvaran problem. Tim više kaj smo bili u Poliklinici za zaštitu djecu s 3 godine i nisu uvidjeli nikakva odstupanja, iako smo kod psihologa bili ravno 20 minuta. Nisam htjela forsirati, mislila sam proći će, ali stvarno me strah školice.
Nisam baš sigurna koliko je mojim starcima bitan nutricionizam malog, jednostavnije im je kupiti čoksu nego ispeći kolač
Pomaze ako ti ne udes emocionalno u situaciju, onda agonija krace traje, ali nema carobne formule.
Moguće je da se radi o kombinaciji odgoja (razmaženosti kako ti kažeš) i realnih poteškoća kod djeteta. Pokušaj ne primati osobno kada ti kažu da je maleni razmažen.S kim sam god do sada razgovarala o tome, uvijek je bilo razgovora o razmaženosti. Uvijek sam bila nesigurna je li to razmaženost ili ima stvaran problem. Tim više kaj smo bili u Poliklinici za zaštitu djecu s 3 godine i nisu uvidjeli nikakva odstupanja, iako smo kod psihologa bili ravno 20 minuta. Nisam htjela forsirati, mislila sam proći će, ali stvarno me strah školice.
Nisam baš sigurna koliko je mojim starcima bitan nutricionizam malog, jednostavnije im je kupiti čoksu nego ispeći kolač
Za neke poteškoće/probleme s 3 godine nije moguće napraviti suvislu psihološku procjenu, potrebno je dijete pratiti kroz dulje vrijeme. Poliklinika za zaštitu djece nije najbolji izbor za probleme tipa usporen jezični razvoj (jer su fokusirani na drugačiju problematiku).
Agrum, moja mlađa (sad skoro 8) je imala vrlo slične obrasce ponašanja.
Isto tako kad bi zapala u tantrum, do nje bi bilo nemoguće doprijeti. Ni ja jednostavno nisam nalazila metodu da pomognem ni njoj ni sebi. Zadržavala sam mir, uglavnom nisam podlijegala porivu da urlam, ali nije bilo pomaka.
Jedino što je pomagalo, i što bi je stvarno resetiralo, je bilo da, kad sve drugo isprobam (argumente, "ucjene", molbe), da joj kažem da mama više ne može to izdržat, i da idem van da se smirim. I onda se krenem obuvati, i to bi je resetiralo, kao da bi došla sebi, onda bi mi dala i da je zagrlim itd. Onda bih ja pokušala s njom razjasniti što joj je došlo, a ona bi mi uvijek rekla da jednostavno ne zna.
I to se događalo sve do škole, sad je prvi razred, i ne mogu se sjetiti kad je zadnji ispad bio.
Po karakteru je prkosna, tvrdoglava, verbalno jaka (čitaj jezičava),vrrlo osjetljiva, ponosna, tako da nekako sve to ide u paketu..
Ni kod nas nikad nije palila "mirna stolica", to bi ona doživljavala kao poniženje
pa ako treba čekati dok se smiri, ja bih ipak izabrala čekati dok vrišti, radije nego čekati dok me udara i grize
da li udara svojoj glavom ili se nekako drugačije ozljeđuje kad je takav?
ako samo vrišti, zatvorila bih prozore da se manje stresiram oko susjeda, stavila čepiće u uši i rekla mu "ja ću pričekat dok te ne prođe", grljenje tek kad se smiri
ne volim riječ razmaženost jer ima ružnu konotaciju, ali mislim da vrijedi pokušat malo eksperimentirat (dok ne dođete na red za stručnu pomoć na mjestima koje su cure navele) s time koliko ti svojim reakcijama možda održavaš to ponašanje, možda i nisi, ali nekako mi se čini ako to uvijek normalno prođe da te on eto grize i udara jer je u šizi, da je to njemu postalo malo normalno
ovo što sirius kaže, nema čarobne formule, ali možeš eksperimentirat malo sa treniranjima same sebe
Posting Permissions
Reply With Quote