Zahtjevna djeca

[SikaPika]

M. sam prala zubiće čim su kao krenuli, onako malo, s onim malim, gumenim četkicama
gornje jedinice su joj čim su niknule imale čudan oblik, onako kao male recke - nama je to bilo slatko, nismo kužili u čemu je fora (nije čak ni pedica)
odjednom smo skužili da se radi o karijesu, kada je pocrnjelo (nije imala ni bočicu ni dudicu, slatkiše nije jela...)
u međuvremenu sam joj prala zube s pravom četkicom, bez paste
redovito smo krenuli kod stomatologice
na početku se malo bunila, ali bi sjedila meni u krilu dok joj je ova čačkala zube i sve ok
sad redovito idemo, premazuje joj zubiće nečime - pečati kako sama kaže i M. više ne pravi probleme
zube peremo i dalje samo vodom jer ne zna ispljunuti pastu pa ne želim da to guta
znam da je glupo reći - to su mliječni - svejedno će ispasti, ali sada smo zaustavili razvijanje tog karijesa, a ne bih baš željela da se truje tom kemijom
i meni je pranje zubi jedno vrijeme bila trauma jer bi ona uzela četkicu pa se glupirala, cuclala tu vodu s četkice (što mi je odvratno, ono, naježim se od toga) pa joj sada više ne dam da sama pere zube nego joj ja perem
Atena, kad budete u prilici, otiđite stomatologici, ili nazovi u stomatološku ambulantu kojoj biste možda pripadali, ili pedijatricu i objasni stvar pa ćeš vidjeti za dalje

[Enica]

Bokic svim mamama sa zahtjevnom djecom! moja mala ima 2 god i imamo veliki problem osim sto je jako jaaako zivahna dođe trenutak (a ima ih vise) da nije po njezinom pa se princeza počne bacati po podu cupat me za kosu , grebati gdje stigne i grize. O da, i to tako jako da muž i ja imamo masnice. Sad je krenula u vrtić na privikavanje pa molim iskusne mame za bilo kakav savjet jer ja cu nju pocet grist.

[Beti3]

Bokic svim mamama sa zahtjevnom djecom! moja mala ima 2 god i imamo veliki problem osim sto je jako jaaako zivahna dođe trenutak (a ima ih vise) da nije po njezinom pa se princeza počne bacati po podu cupat me za kosu , grebati gdje stigne i grize. O da, i to tako jako da muž i ja imamo masnice. Sad je krenula u vrtić na privikavanje pa molim iskusne mame za bilo kakav savjet jer ja cu nju pocet grist.

To je najgore što možeš napraviti, , ma šalim se, znam da ju nećeš gristi.
Najbolje joj je odvratiti pažnju. Ustvari, najprije sebe smiriti, samoj sebi reći da je ona još bebica, a da si ti mama. Ona potpuno ovisi o svojim roditeljima i ako si ti smirena, bit će i njoj lakše.

Pokušaj da ju ne stavljaš u situaciju u kojoj će se ovako ponašati. Što konkretno nju razbijesni? Hrana koju ne želi, odlazak iz igrališta, boja majice, spavanje...?
Za svaku situaciju ima lijek. A kad uđete u začarani krug plača i nervoze, ona bi htjela prestati vrištati, ali jednostavno ne zna kako. To su ti te dvogodišnje frustracije. Raste i htjela bi sama, a ne može. Pokušaj zamisliti kolika je količina nemoći u tom malom čovjeku, kao da se odrasli ne može npr.ustati bez pomoći.

Zato je tu mama koja je pametna i snažna i može predvidjeti napade tog bijesa. Čim počne vrištanje, pokušaj joj pokazati nešto što joj može biti zanimljivo, kažeš: vidi pticu, avion, ma možeš reći i : vidi slona koji leti, dovoljno da ona zaboravi zašto je ljuta. Ali, neće upaliti ako je već crvena i gotovo bez daha. Treba reagirati odmah.

[čokolada]

Evo savjeta:
http://forum.roda.hr/threads/52588-K...-terrible-twos

[Mimek]

Enica mi imamo sličan problem tj. sličan je utoliko što ga povezujem s adaptacijom u jaslice iako je već prošlo 5 tjedana (tjedan dana smo bili bolesni), a ona je sada počela s nekom NEĆE fazom. Dakle to je nemoguće predvidjeti jer je sve NEĆU. Sama kaže da hoće juhice i kad doneseš to postane, uz plač NEĆU, kad makneš još veći plač. Hoćeš sama papati ? NEĆU. I sad krene traženje promjene interesa tipa vidi ovo ili ono, idemo slagati kockice ili bilo šta sve je plačljivo NEĆU.
Ona za razliku od većine ovdje opisane djece spava odlično i po danu i po noći, ali zato je hodajuća opasnost. Kad misliš da si maknuo sve što bi ju moglo dovesti u opasnost ona pronađe nešto. U parku nestane u sekundi i svaka sprava je interesantna 10 sekundi. Ne drži ju mjesto .

[Zuska]

Pozdrav,
kako u zadnjih nekoliko dana kad mi beba spava danju ili je s bakom imam snage samo za čitanje, malo sam aktivnije prošla forumom. Cure na topicu Rodila sam Zvijer, gdje sam pokušala opisati svoju zvjerku preporučile su mi ovaj topic pa sam ga iščitala (kome se da čitati: http://forum.roda.hr/threads/70256-R...m-Zvijer/page6)

Pronašla sam nas u mnogima od vas, ali najviše u postovima koje je pisala Mitovski, nevjerovatno, sve isto do u najmanjih detalja (moja beba je mlađa, sad će 11 mjeseci). Također, i u postovima od Ifigenije (kad je opisivala iskustva iz mlađih dana).

Na čitanje od sličnim iskustvima tjera me to što u RW nemam puno ljudi s kojima mogu razgovarati, većina mama koje poznam ima drugačije bebe, imam samo jednu frendicu sa sličnim iskustvom i ona ima sina od 5 i pol godina i od nje nastojim učiti, a to nastojim i na ovom forumu. Često se preispitujem jesam li dobra mama, jesam li dorasla zahtjevima svog djeteta, kako će biti za par mjeseci, nekad me hvala strah od nove noći, nekad od novog dana i ...već mjesecima živim dan po dan jer jedino tako mogu kako-tako ostati normalna zbog nespavanja i velike količine energije koju moje dijete treba 24 sata. Osjećam se kao da me ispija, doslovno, psihički i fizički. I puni me, naravno, inače ne bih mogla funkcionirati uopće.

Mitovski, ako ovo čitaš, a i ostali, zanima me kako ste vas dvije prošle njeno razdoblje od prve do druge godine? Je li bilo lakše nego prvu godinu ili teže? Imate li kakve savjete, tipa, da vam je opet proći isto to..tada bi učinili to i to...?

Ono što me trenutno najviše zanima jer mi onemogućava funkcioniranje je kad takva djeca krenu spavati (spavati tipa da se bude manje od 5 puta na noć), ima li to veze s ukidanjem noćnog dojenja, kako ste to izveli, spavaju li s vama...
Raspitujem se jer sam na kraju snaga, prije dvije noći sam imala mali slom, probudila se, ma 30-40 puta i ja u nekom trenutku stvarno više nisam imala snage da je ponovo nježno privijem uz sebe...poželjela sam je lupiti, a onda sam počela lupati sebe, gadila sam se sama sebi što sam tako nešto uopće pomislila, pa sam lupila svojom glavom u zid želeći u isto vrijeme nestati samo da prestane ta noćna muka i da prestanem nespavati i...i šamaralo me to, ja sam loša majka, želim nestati, ne mogu više... MM je uzeo malu, ja sam se malo smirila, ali ta scena me proganja. Noćas opet isto, ali uspjela sam ostati prisebna...
MM spava u drugoj sobi već mjesecima kako bi mogao funkiconirati na poslu, ali uleti noću kad je baš frka.

Malo sam nepovezana, svako slično iskustvo ili savjet je dobrodošao. Hvala...

[mitovski]

Pozdrav,
kako u zadnjih nekoliko dana kad mi beba spava danju ili je s bakom imam snage samo za čitanje, malo sam aktivnije prošla forumom. Cure na topicu Rodila sam Zvijer, gdje sam pokušala opisati svoju zvjerku preporučile su mi ovaj topic pa sam ga iščitala (kome se da čitati: http://forum.roda.hr/threads/70256-R...m-Zvijer/page6)

Pronašla sam nas u mnogima od vas, ali najviše u postovima koje je pisala Mitovski, nevjerovatno, sve isto do u najmanjih detalja (moja beba je mlađa, sad će 11 mjeseci). Također, i u postovima od Ifigenije (kad je opisivala iskustva iz mlađih dana).

Na čitanje od sličnim iskustvima tjera me to što u RW nemam puno ljudi s kojima mogu razgovarati, većina mama koje poznam ima drugačije bebe, imam samo jednu frendicu sa sličnim iskustvom i ona ima sina od 5 i pol godina i od nje nastojim učiti, a to nastojim i na ovom forumu. Često se preispitujem jesam li dobra mama, jesam li dorasla zahtjevima svog djeteta, kako će biti za par mjeseci, nekad me hvala strah od nove noći, nekad od novog dana i ...već mjesecima živim dan po dan jer jedino tako mogu kako-tako ostati normalna zbog nespavanja i velike količine energije koju moje dijete treba 24 sata. Osjećam se kao da me ispija, doslovno, psihički i fizički. I puni me, naravno, inače ne bih mogla funkcionirati uopće.

Mitovski, ako ovo čitaš, a i ostali, zanima me kako ste vas dvije prošle njeno razdoblje od prve do druge godine? Je li bilo lakše nego prvu godinu ili teže? Imate li kakve savjete, tipa, da vam je opet proći isto to..tada bi učinili to i to...?

Ono što me trenutno najviše zanima jer mi onemogućava funkcioniranje je kad takva djeca krenu spavati (spavati tipa da se bude manje od 5 puta na noć), ima li to veze s ukidanjem noćnog dojenja, kako ste to izveli, spavaju li s vama...
Raspitujem se jer sam na kraju snaga, prije dvije noći sam imala mali slom, probudila se, ma 30-40 puta i ja u nekom trenutku stvarno više nisam imala snage da je ponovo nježno privijem uz sebe...poželjela sam je lupiti, a onda sam počela lupati sebe, gadila sam se sama sebi što sam tako nešto uopće pomislila, pa sam lupila svojom glavom u zid želeći u isto vrijeme nestati samo da prestane ta noćna muka i da prestanem nespavati i...i šamaralo me to, ja sam loša majka, želim nestati, ne mogu više... MM je uzeo malu, ja sam se malo smirila, ali ta scena me proganja. Noćas opet isto, ali uspjela sam ostati prisebna...
MM spava u drugoj sobi već mjesecima kako bi mogao funkiconirati na poslu, ali uleti noću kad je baš frka.

Malo sam nepovezana, svako slično iskustvo ili savjet je dobrodošao. Hvala...

Draga moja,

za početak, nisi luda, nisi loša majka, nisi nenormalna.
Ovako, prvih 8mj njezina života ja nisam uopće živjela, trebalo mi je par mjeseci da se povežem s njom jer kao što si čitala, urlala je 24 sata i nije spavala. Bilo je jaaako teško, traumatično, hodala sam kao zombi i tek kasnije shvatila koliko mi je bilo teško. Tako da nisi jedina. Imala sam i ja trenutaka pucanja, istrčala bih na dvorište jer ju nisam mogla slušati, znala sam isplakati more suza, nikada u životu nisam tako ridala. Kao što kažeš, živjela sam iz minute u minutu. Ujutro bih pomislila, samo da mi je preživjeti ovaj dan, a navečer samo da mi je preživjeti ovu noć. S takvom djecom nema niti minute odmora u danu. Ako imaš bake ili nekoga, neka ti pomognu, odi prošetati, odahni, popij kavu u miru. Ja to nisam imala i zato mi je bilo jako teško.
NJenu prvu godinu sam doslovce preživljavala, nakon prve godine mogla sam udahnuti, ali samo jedan udah, ne više . Spavati je počela sa 17mj kad sam joj ukinula cicu, jer više nisam mogla podnjeti buđenje svakih pola sata, a onda cijeli dan bez minute predaha. Da sam znala da će ukidanje cice pomoći, ukinula bih je prije iako sam veliki zagovornik dojenja, ali bolje sretna i zadovoljna nego izmučena mama. Međutim nekome pomogne ukidanje cice, a nekom ne, sve je individualno.
Spavala je s nama, sada spava samnom, budi se ona i sada, popije vodu i spava dalje.
Savjetujem ti da se pomiriš sa situacijom i sa svojom djevojčicom , kad sam shvatila da je takva i da je ne mogu promijeniti, bilo mi je lakše.
Negdje nakon 2. godine je postalo poprilično lakše, ali draga moja i dalje je to jako zahtjevno djete, sa sto interesa, nikada niti minute mira, stalno traži nešto novo, traži moju stpo postotnu prisutnost i dalje se buni plakanjem, a to je bezbroj puta u danu, ali sada kad je veća mogu je nečim zainteresirati. Nikada ne miruje, najrađe ne bi nikada spavala, navečer dobije dodatnu energiju itd. Scene su skoro svakodnevne, ali to je ona i takva je i ne mogu je promijeniti, mogu je samo pokušati usmjeriti.
Ifigenija ima odličnih savjeta i ja joj se divim na njenoj mudrosti, tako da je ona meni jako puno pomogla otvoriti oči i pogled i da svoje dijete vidim drugačije.
Nije lako pratiti tempo takve djece i puno puta će ti netko reći da su sva djeca takva, ali onaj tko to kaže nije imao zahtjevnije dijete jer nisu sva takva i samo onaj tko je to doživio zna o čemu pričamo.
Živi iz dana u dan, probaj uhvatiti ako možeš vrijeme za sebe i tješi se time da ipak postaje lakše svakim danom i vidjeti ćeš jednoga dana ćeš shvatiti da je upravo zbog toga što je takva tebi najdivnija na svijetu.
Šaljem ti veliki jer znam da ti je trenutno jako teško.

[Ifigenija]

Draga moja,

za početak, nisi luda, nisi loša majka, nisi nenormalna.
Ovako, prvih 8mj njezina života ja nisam uopće živjela, trebalo mi je par mjeseci da se povežem s njom jer kao što si čitala, urlala je 24 sata i nije spavala. Bilo je jaaako teško, traumatično, hodala sam kao zombi i tek kasnije shvatila koliko mi je bilo teško. Tako da nisi jedina. Imala sam i ja trenutaka pucanja, istrčala bih na dvorište jer ju nisam mogla slušati, znala sam isplakati more suza, nikada u životu nisam tako ridala. Kao što kažeš, živjela sam iz minute u minutu. Ujutro bih pomislila, samo da mi je preživjeti ovaj dan, a navečer samo da mi je preživjeti ovu noć. S takvom djecom nema niti minute odmora u danu. Ako imaš bake ili nekoga, neka ti pomognu, odi prošetati, odahni, popij kavu u miru. Ja to nisam imala i zato mi je bilo jako teško.
NJenu prvu godinu sam doslovce preživljavala, nakon prve godine mogla sam udahnuti, ali samo jedan udah, ne više . Spavati je počela sa 17mj kad sam joj ukinula cicu, jer više nisam mogla podnjeti buđenje svakih pola sata, a onda cijeli dan bez minute predaha. Da sam znala da će ukidanje cice pomoći, ukinula bih je prije iako sam veliki zagovornik dojenja, ali bolje sretna i zadovoljna nego izmučena mama. Međutim nekome pomogne ukidanje cice, a nekom ne, sve je individualno.
Spavala je s nama, sada spava samnom, budi se ona i sada, popije vodu i spava dalje.
Savjetujem ti da se pomiriš sa situacijom i sa svojom djevojčicom , kad sam shvatila da je takva i da je ne mogu promijeniti, bilo mi je lakše.
Negdje nakon 2. godine je postalo poprilično lakše, ali draga moja i dalje je to jako zahtjevno djete, sa sto interesa, nikada niti minute mira, stalno traži nešto novo, traži moju stpo postotnu prisutnost i dalje se buni plakanjem, a to je bezbroj puta u danu, ali sada kad je veća mogu je nečim zainteresirati. Nikada ne miruje, najrađe ne bi nikada spavala, navečer dobije dodatnu energiju itd. Scene su skoro svakodnevne, ali to je ona i takva je i ne mogu je promijeniti, mogu je samo pokušati usmjeriti.
Ifigenija ima odličnih savjeta i ja joj se divim na njenoj mudrosti, tako da je ona meni jako puno pomogla otvoriti oči i pogled i da svoje dijete vidim drugačije.
Nije lako pratiti tempo takve djece i puno puta će ti netko reći da su sva djeca takva, ali onaj tko to kaže nije imao zahtjevnije dijete jer nisu sva takva i samo onaj tko je to doživio zna o čemu pričamo.
Živi iz dana u dan, probaj uhvatiti ako možeš vrijeme za sebe i tješi se time da ipak postaje lakše svakim danom i vidjeti ćeš jednoga dana ćeš shvatiti da je upravo zbog toga što je takva tebi najdivnija na svijetu.
Šaljem ti veliki jer znam da ti je trenutno jako teško.

Drago mi je da sam ti od pomoći, Mitovski Makar mislim da mudra nije dobra riječ... prije očajna..., znaš kad moraš iznaći snagu za nešto - jer moraš, mogao ne mogao... ali dobro. Fali mi pola mozga, ali imam divnog sina. Pošteno

Da sam onda znala što sada znam, tražila bih pomoć na sve strane, da ga se stimulira na sve mile i nemile načine... makar - lako je to reći... kad imaš to burno dijete, stalno si u strahu da nešto ne štima, daš ga didi i baki, budi se vrišteći... pa ne znaš više što da radiš... uf...

[trampolina]

Fali mi pola mozga, ali imam divnog sina. Pošteno

Da sam onda znala što sada znam, tražila bih pomoć na sve strane, da ga se stimulira na sve mile i nemile načine... makar - lako je to reći... kad imaš to burno dijete, stalno si u strahu da nešto ne štima, daš ga didi i baki, budi se vrišteći... pa ne znaš više što da radiš... uf...

E kako si me nasmijala s ovom polutkom, baš ti hvala!
A ostavljat ga kod babe i dide smo počeli tek s 5,5 godina, bilo je vriske prije.


Inače, nek uđe u zapisnik, i meni si pomogla opisujući situacije sa sinom, lijepo je znati da moj ipak nije Pale i da hoće takva djeca izaći na dobro.
Mi smo konačno riješili agresivnost, ispostavilo se da sinko pun kufer nama normalnih situacija doživljava kao napad na sebe.
Ostalo je još uštimati mu emocionalne reakcije na neku prihvatljivu društvenu razinu

Ali ja obožavam njegovu trenutnu "misiju", svojim ponašanjem nas tjera da budemo najbolji što možemo biti. Tek tada živimo u ljubavi i slozi

Mame više djece, kako vam ostala djeca doživljavaju i proživljavaju činjenicu da ovakvi usisivači energije i pažnje u stvari kradu njihov prostor?

[Ifigenija]

E kako si me nasmijala s ovom polutkom, baš ti hvala!A ostavljat ga kod babe i dide smo počeli tek s 5,5 godina, bilo je vriske prije.Inače, nek uđe u zapisnik, i meni si pomogla opisujući situacije sa sinom, lijepo je znati da moj ipak nije Pale i da hoće takva djeca izaći na dobro.Mi smo konačno riješili agresivnost, ispostavilo se da sinko pun kufer nama normalnih situacija doživljava kao napad na sebe.Ostalo je još uštimati mu emocionalne reakcije na neku prihvatljivu društvenu razinu Ali ja obožavam njegovu trenutnu "misiju", svojim ponašanjem nas tjera da budemo najbolji što možemo biti. Tek tada živimo u ljubavi i slozi

Mame više djece, kako vam ostala djeca doživljavaju i proživljavaju činjenicu da ovakvi usisivači energije i pažnje u stvari kradu njihov prostor

?

Volim kad se svi skupa nasmijemo svojem stanju I drago mi je da sam od koristi, da je bar nešto dobro izašlo iz naše odiseje..

Ostalo je još uštimati mu emocionalne reakcije na neku prihvatljivu društvenu razinu

Ovo je i nama izazov... tako je dramatičan, buran, zna se ispružiti na pod kao pogođeni kauboj u vesternu, zna se presaviti preko stolca kao mrtav, zna jaukati kao neka baba, zna drhturiti glasom, ponašati se kao da ga napadaju vanzemaljci ako se obrecnemo na njega - raširi oči,lagano se tresucka, i fakat izgleda kao da je vidio duha - ono, kompletno neprimjerena reakcija... i tako oduvijek... Tek evo sad polako počinjemo reagirati - daj se sredi, ma prestani, ajde molim te... i nekad se uspije sabrati, raste ta njegova sposobnost samosvladavanja...

Mame više djece, kako vam ostala djeca doživljavaju i proživljavaju činjenicu da ovakvi usisivači energije i pažnje u stvari kradu njihov prostor

Moji se jako sukobljavaju i svade, mala je skužila da ga mora malo mimoići da dođe k sebi i onda ga podmuklo zafrkava, na što on reagira kao da je kraj svijeta... teško... Najbolje reagiraju kad ih otjeram iz vidokruga, i uputim jedno na drugo, onda se znaju zaigrati satima, baš lijepo. Ali, ako sam iole blizu, onda počinje rivalstvo bez granica. Trampolina, kako ti rješavaš te bratske odnose - meni je to izazov br.1...

[Ifigenija]

Pozdrav,
kako u zadnjih nekoliko dana kad mi beba spava danju ili je s bakom imam snage samo za čitanje, malo sam aktivnije prošla forumom. Cure na topicu Rodila sam Zvijer, gdje sam pokušala opisati svoju zvjerku preporučile su mi ovaj topic pa sam ga iščitala (kome se da čitati: http://forum.roda.hr/threads/70256-R...m-Zvijer/page6)

Pronašla sam nas u mnogima od vas, ali najviše u postovima koje je pisala Mitovski, nevjerovatno, sve isto do u najmanjih detalja (moja beba je mlađa, sad će 11 mjeseci). Također, i u postovima od Ifigenije (kad je opisivala iskustva iz mlađih dana).

Na čitanje od sličnim iskustvima tjera me to što u RW nemam puno ljudi s kojima mogu razgovarati, većina mama koje poznam ima drugačije bebe, imam samo jednu frendicu sa sličnim iskustvom i ona ima sina od 5 i pol godina i od nje nastojim učiti, a to nastojim i na ovom forumu. Često se preispitujem jesam li dobra mama, jesam li dorasla zahtjevima svog djeteta, kako će biti za par mjeseci, nekad me hvala strah od nove noći, nekad od novog dana i ...već mjesecima živim dan po dan jer jedino tako mogu kako-tako ostati normalna zbog nespavanja i velike količine energije koju moje dijete treba 24 sata. Osjećam se kao da me ispija, doslovno, psihički i fizički. I puni me, naravno, inače ne bih mogla funkcionirati uopće.

Mitovski, ako ovo čitaš, a i ostali, zanima me kako ste vas dvije prošle njeno razdoblje od prve do druge godine? Je li bilo lakše nego prvu godinu ili teže? Imate li kakve savjete, tipa, da vam je opet proći isto to..tada bi učinili to i to...?

Ono što me trenutno najviše zanima jer mi onemogućava funkcioniranje je kad takva djeca krenu spavati (spavati tipa da se bude manje od 5 puta na noć), ima li to veze s ukidanjem noćnog dojenja, kako ste to izveli, spavaju li s vama...
Raspitujem se jer sam na kraju snaga, prije dvije noći sam imala mali slom, probudila se, ma 30-40 puta i ja u nekom trenutku stvarno više nisam imala snage da je ponovo nježno privijem uz sebe...poželjela sam je lupiti, a onda sam počela lupati sebe, gadila sam se sama sebi što sam tako nešto uopće pomislila, pa sam lupila svojom glavom u zid želeći u isto vrijeme nestati samo da prestane ta noćna muka i da prestanem nespavati i...i šamaralo me to, ja sam loša majka, želim nestati, ne mogu više... MM je uzeo malu, ja sam se malo smirila, ali ta scena me proganja. Noćas opet isto, ali uspjela sam ostati prisebna...
MM spava u drugoj sobi već mjesecima kako bi mogao funkiconirati na poslu, ali uleti noću kad je baš frka.

Malo sam nepovezana, svako slično iskustvo ili savjet je dobrodošao. Hvala...

Suosjećam od retka do retka! Ne znam što da ti kažem kad je najteže, ali znam da od recimo 4-5 godina postaje lakše, oko 6 sve bolje. Makar imamo mi i dalje izazova, ne brini se... :/ Sad ti nemam vremena za pisati, ali mogu ti reći da sve postaje bolje kad se naspavaš... mi smo s dvije godine prošli žestoki trening spavanja, bez milosti, i bilo je grozno jer smo morali. Ja sam bila zdravstveno, mentalno i psihički u banani od tog buđenja. Tko to nije prošao - ne zna o čemu pričamo. Mala se isto budila, ali tipa jednom, pogladiš je i mir. Ni ne znaš što je bilo. A ovi bistrići! Vatromet osjećaja, bunila, bijega iz kreveta... nakon jednog noćnog spektakla da on i spava, ja bih jedva zaspala. Koma! Napisat ću ti što možda pali, sad sam došla samo zagrliti te virtualno i reći da nisi sama

[Jurana]

Zuska

[crnka84]

Evo nakon onih početnih postova, mi smo sad u turbo zahtjevnoj fazi, iskušava naše granice van svih granica

Počela je faza histerije, vrištanja, udaranja.... mislim da smo duboko ušli u terrible twos fazu

Primjer od danas: Prije popodnevnog spavanja dogovorimo se za crtani, inače prije spavanja pogleda Pocoyo - Vrijeme je za spavanje, ali danas je tražio Pingua, i ja mu pustim Pingua, završi Pingu, i ja mu kažem da sad ide leći, a on kaže da bi sad pocoya, ja objasnim da si je sam izabrao crtić, odgledao ga i sad je vijeme za spavanje, na to on krene vrištat, ja kažem da neće ništa s tim postići, da drugi put izabere Pocoya, ali sad mora ići spavati, na to krene takva histerija, iskašljavanje ( to radi kad plače na silu, svaki put mislim da će povratiti ), i to je trajalo punih 20 MINUTA!!! Nakon što se napokon smirio, muž ga je posjeo i krenulo je objašnjavanje, na to on klima glavom i sve super, zaspao je u sekundi i probudio se kao da ništa niej bilo. Ovo se dešava sve češće u zadnje vrijeme i doslovno smo ludi više!

[flopica]

Evo nakon onih početnih postova, mi smo sad u turbo zahtjevnoj fazi, iskušava naše granice van svih granica

Počela je faza histerije, vrištanja, udaranja.... mislim da smo duboko ušli u terrible twos fazu

Primjer od danas: Prije popodnevnog spavanja dogovorimo se za crtani, inače prije spavanja pogleda Pocoyo - Vrijeme je za spavanje, ali danas je tražio Pingua, i ja mu pustim Pingua, završi Pingu, i ja mu kažem da sad ide leći, a on kaže da bi sad pocoya, ja objasnim da si je sam izabrao crtić, odgledao ga i sad je vijeme za spavanje, na to on krene vrištat, ja kažem da neće ništa s tim postići, da drugi put izabere Pocoya, ali sad mora ići spavati, na to krene takva histerija, iskašljavanje ( to radi kad plače na silu, svaki put mislim da će povratiti ), i to je trajalo punih 20 MINUTA!!! Nakon što se napokon smirio, muž ga je posjeo i krenulo je objašnjavanje, na to on klima glavom i sve super, zaspao je u sekundi i probudio se kao da ništa niej bilo. Ovo se dešava sve češće u zadnje vrijeme i doslovno smo ludi više!

ovo je tipično iskušavanje granica i pokušaj probijanja istih. samo kad je čovjek sam akter i kad je u pitanju njegovo dijete onda je puno teže to odraditi bez emocija. mislim da je ključno da ostaneš pred njim mirna i da se držiš prvotnog dogovora. ne može se baš uvijek ostati dosljedan i vremenom i sam shvatiš da je ponekad u redu i popustiti ali kod ovako male djece rekla bih da je dosljednost ipak ključna za eliminiranje scena.
ja kad se sjetim svoje prve u periodu do 4 - te godine dođe mi i sad da vrisnem . ta je znala plakati i nabrajati satima, ja sam bila preživčana na momente, pa smo se znale tako iscrpiti da poslije padnem ko pokošena... onda s vremenom naučiš kako što izbjeći, kako nešto drugo postići, kako preduhitriti ispade, kako sebe ponekad preduhitriti

[Zuska]

Hvala vam na odgovorima. Tako sam i mislila, predstoji još napornije vrijeme... Spremna sam to, samo kad bi malo bolje spavala...

T. je trenutno užasno frustrirana, vidim da joj mozak radi 100 na sat, razumije jako puno riječi, zna hrpu pojmova, stalno pokazuje nešto, ali ne zna reći to što misli, želi ili ne želi i onda je to frustrira pa plače, cvili, dere se, škripi... Iako je dosta razumijem, čak kužim razlike između uuu i uuuuuu i tona kad pokzauje nešto (pokazuje psa, čašu s vodom jer je žedna, zid koji hoće dotaknuti..), ali svejedno teško pratim njene prstiće, misli i frustracije jer se smjenjuju iz sekunde u sekundu. Počela sam učiti baby signs misleći da će joj to olakšati komunikaciju, vidjet ćemo.

Mitovski, ja sam se s njom odmah povezala, imamo čvrstu vezu od prvog dana, ali svejedno sam prva 2 mjeseca plakala skoro svaki dan, nisam znala za sebe, nije me puštala ni sekunde, onda sam se na to navikla, malo čitala, skontala da je to takav tip djeteta... Sjećam se da bih uvečer stajala na balkonu i razmišljala o samohranim majkama i osjećala svo divljenje svijeta prema njima.

[Zuska]

Javljam (možda nekom u budućnosti pomogne) da baby signs daju rezultate. Jutros se tati pokazala da je gladna i da želi jesti upravo onako kako treba (ruka prema otvorenim ustima). On je shvatio i krenuo pripremati doručak, dakle, jedna situacija s frustracijama manje.
Inače, u posljednje vrijeme ne zatvara usta, stalno priča i pjeva, ali na nekom svom jeziku, već tjednima jurca i vozi stvari po podu, najčešće auto i loptice, svaki dan rapidno sve više razumije, stalno lista slikovnice, pokazuje različite stvari...upija sve živo... predivno!

No, zabrinjava me nešto što počinje ličiti na prethodnice tantrumima - kad joj nešto ne dozvolim ili oduzmem, zanjurga i pogleda tatu (ili mene ako joj on to učini) i kad shvati da ta druga osoba ne reagira, onda počne jače njurgati ili plakati i tresti glavom lijevo-desno. To ne traje dugo jer je odvratim pažnju na nešto drugo, ali postaje sve učestalije. I pljuje hranu, onako prdi ustima pa to leti na sve strane. Ako joj se kaže da to ne radi, onda podupla pljuvanje. Ili bacanje hrane na pod. Ja je ignoriram, obrišem se i nastavim dalje, ali bake pokušavaju podušavati manirima i rezultat im je spljuvana i prljava kuhinja. Sad se pilam što je bolje kod takvog ponašanja tako malih...

I da, na drugom topicu sam objavila - noću ne spavamo, ali pomirila sam se s tim, do daljnjeg...

[mitovski]

Isto kao i kod nas, mi imamo tantrume od njenog 10mj...ali one prave, s bacanjem po podu...znam da te ne tješi .

[Zuska]

Ifigenija, hvala ti, sa zanimanjem sam čitala svaki tvoj post i tako ću i nastaviti.
Trampolina, i mene zanimaju odgovori na tvoje pitanje...

[mitovski]

Mi smo opet ušli u neku nemoguću fazu, nebi me uopće čudilo da mi susjedi pošalju socijalnu službu na vrata zbog njenih cjelodnevnih krikova i plakanja, jer da ja čujem tako nešto zapitala bih se šta ljudi rade tom djetetu. Sve što napravimo je njoj krivo i razlog za urlanje, apsolutno ništa ne valja. Zaspe u ponoć uz teške muke, navečer u 23 sata ona ima torpedo u guzici. Kad joj kažem oštrim glasom da je dosta i da moramo spavati, smije mi se, unese u lice i kaže eeeevoooo saaaad ćuuu, eeevoooo ideeeem.
Jučer se igrala s plastelinom i u jednom trenutku ga pobaca na pod i kažem joj da mora to dići s poda ili se ne može tako igrati i gleda u plastelin, smije se i govori A gdje je, ne vidim, a nema ga i kad sam povisila glas otišla je po baku, uzela je za ruku, dovela do plastelina i govori joj 'Rekla je mama da digneš plastelin'.
Ovo su samo male crtice naše svakodnevice, između toga je svakodnevno urlanje jer sam joj obukla krive čarape, jer sam tanjur stavila na krivo mjesto na stolu, jer sam joj dala krivu čašu, vilicu a ona bi žlicu, jer želi zavezati pertle a ne može itd.

[kloolk]

Mi smo opet ušli u neku nemoguću fazu, nebi me uopće čudilo da mi susjedi pošalju socijalnu službu na vrata zbog njenih cjelodnevnih krikova i plakanja, jer da ja čujem tako nešto zapitala bih se šta ljudi rade tom djetetu. Sve što napravimo je njoj krivo i razlog za urlanje, apsolutno ništa ne valja. Zaspe u ponoć uz teške muke, navečer u 23 sata ona ima torpedo u guzici. Kad joj kažem oštrim glasom da je dosta i da moramo spavati, smije mi se, unese u lice i kaže eeeevoooo saaaad ćuuu, eeevoooo ideeeem.
Jučer se igrala s plastelinom i u jednom trenutku ga pobaca na pod i kažem joj da mora to dići s poda ili se ne može tako igrati i gleda u plastelin, smije se i govori A gdje je, ne vidim, a nema ga i kad sam povisila glas otišla je po baku, uzela je za ruku, dovela do plastelina i govori joj 'Rekla je mama da digneš plastelin'.
Ovo su samo male crtice naše svakodnevice, između toga je svakodnevno urlanje jer sam joj obukla krive čarape, jer sam tanjur stavila na krivo mjesto na stolu, jer sam joj dala krivu čašu, vilicu a ona bi žlicu, jer želi zavezati pertle a ne može itd.

Probaj je pustiti da sama odradi ove stvari. Npr. izvadi dva para čarapa i reci rado bi da sama izabereš čarape koje ćeš nositi; uputi je do ladice s priborom neka uzme pribor koji misli da će joj trebati (ja sam samo u toj fazi izvadila sve opasne stvari na neku visoku policu u ormariću), a mislim da i prazan tanjur može sama odnijeti pa ga zajedno punite na stolu.

[miffy34]

Mi smo opet ušli u neku nemoguću fazu, nebi me uopće čudilo da mi susjedi pošalju socijalnu službu na vrata zbog njenih cjelodnevnih krikova i plakanja, jer da ja čujem tako nešto zapitala bih se šta ljudi rade tom djetetu. Sve što napravimo je njoj krivo i razlog za urlanje, apsolutno ništa ne valja. Zaspe u ponoć uz teške muke, navečer u 23 sata ona ima torpedo u guzici. Kad joj kažem oštrim glasom da je dosta i da moramo spavati, smije mi se, unese u lice i kaže eeeevoooo saaaad ćuuu, eeevoooo ideeeem.
Jučer se igrala s plastelinom i u jednom trenutku ga pobaca na pod i kažem joj da mora to dići s poda ili se ne može tako igrati i gleda u plastelin, smije se i govori A gdje je, ne vidim, a nema ga i kad sam povisila glas otišla je po baku, uzela je za ruku, dovela do plastelina i govori joj 'Rekla je mama da digneš plastelin'.
Ovo su samo male crtice naše svakodnevice, između toga je svakodnevno urlanje jer sam joj obukla krive čarape, jer sam tanjur stavila na krivo mjesto na stolu, jer sam joj dala krivu čašu, vilicu a ona bi žlicu, jer želi zavezati pertle a ne može itd.

Haha kao da moju opisuješ, opisu bi dodala nevjerovatan bijes i tugu,plač ako istetsekunde ne skužim šta je htela rfeći. Neke riječi baš i ne govori točno pa dok ja skužil šta hoće ona već galami i ljuti se.

[Ifigenija]

Joj, poznato Mitovski, u toj fazi meni je palilo da na nemoguća ponašanja ignoriram. Kao da ga ne vidim. Ono, radiš nešto svoje, to ih zblesa - jer zapravo hoće pažnju...

[leonisa]

potpisujem ifi.

bed je sto je MM ostao na tom levelu pa to isto prakticira i danas kad ima 6 i pol

[Ifigenija]

Ne krivim čovjeka... to zna biti takva drama da čovjek s vremenom otupi

[mitovski]

Ja sam primjetila da kad nam se takve drame događaju kad su prisutni drugi ljudi ( iako je uglavnom pred drugima sasvim drugačije dijete), da se ljudi uspaniče i gledaju me s panikom kao jaooo šta joj je, a tek panike kad plače i zadržava dah, pa poplavi i onda su šokirani što smo ja i MM mirni na to, a šta kad smo već navikli. Kad se baš jako naljuti plače i drži dah i ja joj smireno govorim diši, diši, smiri se, a ljudi me gledaju i pitaju se kako mogu biti mirna.

[Ifigenija]

Mitovski, i moj je tako divljao nakon cijelog dana. Oni su ti podražljivi (moj je i hipersenzitivan), i teško im se opustiti. Toj djeci više od drugih treba neko vrijeme za opuštanje. Topla kupka, minimalno riječi, lagana glazba za opuštanje, ako pričaš priču - nešto repetitivno (ja sam ga bacala u trans nabrajanjem npr. tko je sve zaspao u Trnoružici - i dvije muhe, i četiri pauka, sedam mrava, šest žohara, trinaest leptira... ili detaljiziranjem - na glavi je imala rozu špangicu, koja je imala točkicu od šljokica, i dvije mašne, jednu veću,jednu manju, a na haljini je imala rozu čipku i plavu i bijelu traku... shvatila si... manje radnje, više dosade...).

Al da je teško - kad si umoran, i nakn posla i još trebaš sto stvari napraviti, a dijete traži i traži i traži - istina. No, više se isplati uložiti dva mirna sata, nego tri divlja, jer ionako nemamo izbora :/

[mitovski]

Hahahaha Ifi jaooo ovi detalji me nekada ubiju...tako i kod nje pali...nikada kraja njenim pitanjima i detaljima...gledamo dokumentarac i dabar padne u vodu i sad kreće zašto je pao u vodu...jer se poskliznuo...a zašto se poskliznuo...jer je bilo sklisko na planiani...a zašto je bilo sklisko...jer se napavio led...a zašto se napravio led...jer je bilo hladno...a zašto je bilo hladno....jer je bila zima...a zašto je bila zima itd....i ne postoji mogućnost da ja ne odgovorim jer će ona 150 puta postaviti pitanje dok ne dobije odgovor i nema kraja jer na svaki moj odgovor postoji podpitanje. Ponekad stvarno nemam snage odgovarati, umorna sam i baš je ponekad naporno i brate mili iscrpi čovjeka.

[Ifigenija]

Da nije tog umora i kronične iscrpljenosti, bilo bi čist fora s našim bistrićima I da se bavimo samo njima http://www.glasbergen.com/tag/cartoo...fted-children/

[mitovski]

Zove me muž na posao jer ju on sprema i vodi u vrtić i kaže da više ne zna šta da napravi.
Ona rado ide u vrtić tako da nije problem u tome, ali treba im 45min da se spreme s time da ona vrištii, baca se, urla, plače....neće te čarapice, pa joj on izvadi sve čarapice da odabere, a ona ih pobaca, pa neće majcu, hlače, pa obuku jaknicu, pa je ona strgne sa sebe jer će ona ići bez jakne i ovako svaki dan zbog svega i svačega. Umorni smo već od tog njenog histeričnog deranja .

[leonisa]

nama toliko treba. a 4g je starija.
jedino sto ne urlice.
al se ljuti, duri, mumlja u bradu, vjerojatno nam u glavi skida sve svece...
joj, sad se treba jos i pocesljati. aaaaaaaaa moram i zube prati. a daaaaaj, moram i umiti se....itd.
iako ju moram pohvaliti, kad je sama s MM ili sama samnom, sve to napravi bez da joj se ista kaze i bez ikakvih epizoda.
jos ne znam uzrok i razlog tome :D

zasto navecer zajedno ne odaberete sta ce obuci?
ako sama ne zna izabrati (npr. dovoljno toplu robu), ponudi joj nekoliko prihvatljivih komada da ona sama izabere.

[mitovski]

Pa ponudimo joj ujutro damo joj nekoliko majca i hlačica da odabere, ali ne ona hoće baš neku koja je ili na pranju ili je pretanka za ovo vrijeme ili već nešto drugo. Ili odabere majcu, počnem joj oblačiti i onda histerija jer ipak neće tu i onda puknem i obučem joj na silu jer to ide unedogled i nema kraja tome i tako je svaki dan histerija.

[Peterlin]

Pa ponudimo joj ujutro damo joj nekoliko majca i hlačica da odabere, ali ne ona hoće baš neku koja je ili na pranju ili je pretanka za ovo vrijeme ili već nešto drugo. Ili odabere majcu, počnem joj oblačiti i onda histerija jer ipak neće tu i onda puknem i obučem joj na silu jer to ide unedogled i nema kraja tome i tako je svaki dan histerija.

Nisam imala žensko dijete (ako to uopće ima veze) pa ne znam da li bi ovo upalilo, ali pamtim priču susjeda koji ima 2 kćeri... Jedna ga je tako zezala - ne bi gaće s leptirićem, nego s maaačkicoooom, a gaće u pranju. Pa je izvlačila iz ormara sve dok ovaj nije dobio slom živaca i frknuo joj svu odjeću u vreću od smeća (+ ostavio tako 2 dana). Resetirala se.

Mi smo isto imali jednog mrguda koji je bio naporan. Nisam tolerirala. Rečenica koja se možda i prečesto koristila bila je "Prestani, odmah, sad!" i obično je palilo. Dijete te dobi često je izbezumljeno mogućnošću izbora. Probaj joj jednostavno to uskratiti. Pripremiš joj odjeću i kraj priče. Privikavanje će trajati možda tjedan dana, ali toplo se nadam da ćeš uspjeti. Ne može ona tako mahati, tako je očito da dijete traži da joj postaviš granice. Mi to nismo imali s odjećom, ali jesmo s igračkama. Pomoglo je kad sam 80% strpala u kutiju i odnijela u podrum. Nije više bilo problema, nikakvih. Doduše, postupak povremeno treba ponoviti (moji sad ne rade to s igračkama, ali rade s knjigama i elektronikom). Kad u sobi kaos naraste iznad granica prihvatljvosti, nosi se u podrum (sami nose, odabiru što će se sad koristiti, a što ide na odmor). I tako već godinama.

[leonisa]

s druge strane, ponekad (valjda kad je pukne inspiracija :D) sama dodje i pita: jel mogu danas jesti to i to (ili ja bi jela), sutra bi obukla haljinu, danas zelim ici u cizmama, etc.

[leonisa]

da, bas tako.

kad izmedju dvije majice radi frku ukinem joj pravo izbora i ja izaberem za nju.
oko bilo cega.
igracaka, odjece, vecere...
onda s vremenom, kad vidim da to moze/zeli ili mi sama da do znanja, opet joj ponudim izbor.

no za nju suzim izbor na maksimalno 2 mogucnosti jer vise od toga se pogubi.

ako ju pitam sta zeli za veceru, poludit cu dok docekam odgovor. ali ako ju pitam da li zeli to ili to, imamo lijepo vece

[kloolk]

da, bas tako.

kad izmedju dvije majice radi frku ukinem joj pravo izbora i ja izaberem za nju.
oko bilo cega.
igracaka, odjece, vecere...
onda s vremenom, kad vidim da to moze/zeli ili mi sama da do znanja, opet joj ponudim izbor.

no za nju suzim izbor na maksimalno 2 mogucnosti jer vise od toga se pogubi.

ako ju pitam sta zeli za veceru, poludit cu dok docekam odgovor. ali ako ju pitam da li zeli to ili to, imamo lijepo vece

To je kod nas palilo, ponudit samo dvije prihvatljive opcije pa nek izabere jednu.

[mitovski]

Joooj, ali nije tako jednostavno. Mi smo stvarno postavili granice, ali ih ona stalno prelazi i mi više ne znamo kako i što. Mislim, shvaćam ja da ona mora probati testirati naše granice, ali brate mili, zar baš mora 20 puta dnevno . Ne popuštamo mi zbog njenih suza. Baca plastelin po podu i ne želi ga dići i ja joj ga uzmem, spremim i kažem nećeš se igrati s njim sve dok ga budeš bacala po podu i nakon nekog vremena vadimo ga ponovo i opet ista priča. Skroz sam zbunjena, jedni kažu daj joj da ona izabere, drugi kažu nedaj joj...mi imamo problem i kada ima izbor i kada ga nema. Više ne znam kako se postaviti. Imamo pravila, jasna, dozvoljavamo joj i neku slobodu, da bude dijete, da istražuje, da se igra, skače, trči, ali kod tih nekih pravila smo jasni, međutim iako zna da neće dobiti čokoladu i kekse u 22 navečer, ona će pola sata histerizirati zbog toga.

[Jurana]

Možda joj se u 10 navečer spava? Možeš li primijetiti neki obrazac u tim najgorim histeriziranjima (glad, pospanost, promjena - mom starijem je svaka promjena neugodna pa makar bila i na bolje - npr. nekoć povratak iz vrtića kući)?
Mora testirati granice. I uvijek će ih testirati, pokušaj se unaprijed pripremiti na problematične situacije.

[mitovski]

Pa pokušali smo skužiti neki obrazac i ako ga ima mi ga ne vidimo, jer je to histeriziranje u svakavim sitacijama, nekada ujutro nakon buđenja, nekada navečer, nekada prije, nekada za vrijeme, nekada poslije ručka itd. Okidač je kada ne dobije ono što hoće .

[Jurana]

Kod moga je traženje onoga što ne može dobiti već reakcija na neki okidač, odnosno nakon što mu je nešto zasmetalo i osjetio se nesiguran, potreba za utvrđivanjem da su granice na starom mjestu i ponovno uspostavljanje sigurnosti.
A kao što sam rekla, svaka promjena je neugodna, traži novo uravnoteživanje. I povratak kući nakon izlaska, i presvlačenje, odlazak na spavanje, buđenje... sve su to promjene.

[trampolina]

Kod moga je traženje onoga što ne može dobiti već reakcija na neki okidač, odnosno nakon što mu je nešto zasmetalo i osjetio se nesiguran, potreba za utvrđivanjem da su granice na starom mjestu i ponovno uspostavljanje sigurnosti.

Upravo ovo.

I utvrđivanje gdje su granice ljubavi, odnosno u kom slučaju ga mama/tata više neće voljeti.

[Jurana]

Jednom sam pročitala da su djeci granice kao zidovi nekog vrta u kojem se igraju. Ako su im preuske, ne valja, to guši, sputava. Kao da su u nekom svinjcu (takav je bio u mog dida pa ga ja tako zamišljam). A ako su preširoke, onda je to kao da ih dijete ni ne vidi pa se osjeća kao da je na brisanom prostoru, nije siguran, nezaštićen je.

Malo sam sama sebi patetična s ovim postom, ali we, ni prvi ni zadnji

[Peterlin]

Pa pokušali smo skužiti neki obrazac i ako ga ima mi ga ne vidimo, jer je to histeriziranje u svakavim sitacijama, nekada ujutro nakon buđenja, nekada navečer, nekada prije, nekada za vrijeme, nekada poslije ručka itd. Okidač je kada ne dobije ono što hoće .

Jurana ti je 100% u pravu... Dijete te dobi u 22 navečer nema kaj raditi među budnima. Inače se ne naspava dovoljno i radi cirkus...

Znam ja da je to teško - ovi mali zahtjevni su naročito uporni u istjerivanju svoje volje (i naš mlađi je od iste sorte, ali MORALI smo uvesti rano spavanje baš zato jer je inače bio užasna gnjavaža i teret sam sebi i svima ostalima). Nisam mogla trpjeti tu razinu dječjeg terorizma pa smo lijepo uveli 15-minutno čitanje prije spavanja i gašenje svjetla. Pomoglo je! Upravo to je bilo trigger neprihvatljivog ponašanja - konstantan umor. Moji ni dan danas u 12. i 13. godini ne dočekaju 22 sata na nogama, jer inače nisu u stanju izdurati dan bez ekscesa (stariji još nekako, ali on je milo dijete, ali mlađi..... on je kao tvoja kćer - mora biti po njegovom ili nikako, pa je često bilo nikako).

Inače, i dan danas imam muku mlađega strpati u krevet - njemu je tak zanimljivo "po svetu hodati" da misli kako nešto propušta ako spava (ili jede) jer to je gubitak vremena. Uffff... nije ti lako...

Sretno!

[mitovski]

Da, veliki problem nam je to spavanje jer se ona vrti po krevetu i plače i neće spavati, ali evo probati ćemo ovako- 15min u krevetu radimo što želiš, a onda je spavanje. Jer kad je vrijeme spavanja mi doslovce trčimo po stanu za njom i lovimo je da bi je odveli u krevet.

[Peterlin]

Da, veliki problem nam je to spavanje jer se ona vrti po krevetu i plače i neće spavati, ali evo probati ćemo ovako- 15min u krevetu radimo što želiš, a onda je spavanje. Jer kad je vrijeme spavanja mi doslovce trčimo po stanu za njom i lovimo je da bi je odveli u krevet.

Da, to je čest problem pogotovo kod malih bistrića (koji su obično jako zahtjevni). Imala je Ifigenija par dobrih savjeta kako se takvo dijete "trenira" da spava jer bez toga je katastrofa...

Kod nas doma je palilo to večernje čitanje, to su obožavali. NIKAKO nisu smjeli gledati televiziju nakon večere - to bi mom mlađem uništilo spavanje (a starijem koncentraciju, ionako je imao kratak interval pažnje).

Čovjek mora paziti na 1000 stvari... Moj mlađi bio je jako osjetljiv na razinu šećera. Moja svekrva je uvijek okretala oči kad sam ja forsirala da ručak ili večera budu TOČNO u određeno vrijeme, da postoje međuobroci u TOČNO određeno vrijeme i slično, sve dok nije par puta pričuvala sinka na pol dana pa se i sama uvjerila da je to za njega bitno. Treba ga i danas podsjećati da pije vodu, da koristi inlahator za astmu u točno određeno vrijeme, ma puno toga...

Za spavanje nam je čitanje bilo zakon. To bi mlađega primirilo i nekako bi se opustio u krevetu, pa onda i lakše zaspao. Čak i danas (to je posebna milost) znam sjesti s njima i čitati im po želji, literaturu primjerenu dobi. A da ne spominjem da u krevetima već godinama stanuju plišani cucki, mački, leopardi i drugi... he he he... Mislila sam da će s vremenom to prerasti, ali ako je to cijena da se ide spat na vrijeme i s voljom, ne pada mi na pamet da im to branim.

[rehab]

Da, veliki problem nam je to spavanje jer se ona vrti po krevetu i plače i neće spavati, ali evo probati ćemo ovako- 15min u krevetu radimo što želiš, a onda je spavanje. Jer kad je vrijeme spavanja mi doslovce trčimo po stanu za njom i lovimo je da bi je odveli u krevet.

Apropos spavanja... Nama je rani odlazak (20.30) na spavanje obavezan. Svaki put kada zaspe kasnije, ujutro se ranije probudi i neispavan je, što je okidač za mnoge ekscese. Kad legnemo i ugasimo svjetlo ne dozvoljavam pričanje, lupanje nogama i sl. jer ga to samo ometa i dulje mu treba da zaspe. Kad krene pričati lijepo ga upitam želi li ostati sam spavati pa neka priča koliko hoće, ili će spavati samnom u tišini. Nekoliko puta je izabrao ovo prvo, pa sam se stvarno digla i otišla, to ga je uvjerilo da mislim ozbiljno. I inzistiram na dnevnom spavanju. Svaki put kad sam popustila, požalila sam.

[Peterlin]

Sjetih se još jednog dobrog trika koji je u ovoj dobi kad su klinci bili mali odlično palio - večernja masaža i češkanje. To su obožavali. Već sam par puta stavljala na forum opise kako smo mi to radili. Nije to zapravo bitno. AKo koga zanimaju upute za masažu malog djeteta, mogu ponovno, vičite da li treba da ne opterećujem topic.

Bitno je naglasiti da dijete prije spavanja treba opustiti na bilo koji način (kupanje s par kapi lavande, masaža, češkanje, ljuljanje, čitanje...). Moji još obavezno popiju vodu prije spavanja.

Eto, ako mi još nešto padne na pamet, napisat ću.

[trampolina]

E. je zapravo tek nedavno pokazao da mu je stalo do mišljenja okoline (a stalo mu je u stvari cijelo vrijeme). I kad se može kontrolirati stvari funkcioniraju više nego savršeno. Ali kad odlijepi...
Inače jako zadire u osobni prostor druge djece i odraslih, dosta je nagao i naravno da to druge smeta.

Peterlin, još davnih dana sam poslušala tvoj savjet o masaži (nisam tad pisala po forumu) i savjet Zdenke2 o dnevnim ritualima, puno pomažu.
Ali ima jedan problem, za kvalitetno odraditi sve sa svima trebala bi se utrostručiti.

[trampolina]

Uh, dok ja sve iščitam...

Ajmo malo o bratskim i sestrinskim odnosima. Kao prvo, sreća da je E. bio prvi, jer su mi sva ostala djeca prema njemu pis of kejk.
Od početka furamo odnos u kojem se naglašava poštivanje i dogovor, na neku foru smo postigli da su jako bliski (a istovremeno jako različiti), nemam pojma kako. Igraju se sami satima, uz dogovaranje i nekad sitne sukobe, ali tek od ovog ljeta. Drugim riječima ja ili mm smo se igrali s njima pune 3 godine ali možemo reći da su usvojili princip. A što se tiče vremena i energije, H. voli biti samostalan, i na svoju sreću ( i svih nas) otvoreno i jasno pita i traži pažnju. Svejedno imam strah da će mi za 20 godina prigovoriti da njega volim najmanje, naročito što nismo na istoj valnoj duljini (s E. i T. jesam).

Od kad je došla seka vidim jako veliki pomak na emocionalnom planu, kao da na neki način E. "ponovno uči" ono što je trebao svladati davno - škakljanje bebe, gugutanje, bebeće igranje, ku-kuc - to su sve stvari na koje je on plakao kao beba a sad vidim da uživa, i potiče T. na igru. Btw, kod T. vidim potpuno isti obrazac ali ovaj put sam odlučila ne pratiti njen tempo nego nametnuti svoj. Ukratko, ako ne uživaš u npr. škakljanju neću te prestati škakljati nego ću te naučiti da uživaš u tome. To je recimo stvar koju sam pogriješila s E. Nisam mu pomogla da se emocionalno otvori i spontano izražava.

Sad malo o okidačima.
Umor, glad, televizija, kaki mu se, piški mu se, buka, plač, zabrana stvari, nešto nije napravio kako je zamislio... ukratko, sve. On je kao jedan veliki tantrum dug 3 i pol godine (2-5,5). I onda smo prodisali, pretpostavljam da emocionalno sazrijeva.
Moj savjet: izbjegavati (preduhitriti) situacije koje izazivaju histeriju. Od nekog doba (prema sposobnostima) naučiti dijete da ih samo prepoznaje i naučiti ga kako ih premostiti. Uputiti sve koji rade s djecom na moguće okidače, ovaj moj je sklon za vrijeme vrtića imat kontrolu nad sobom, ali kad dođe kući dođe i naplata, s kamatom Imati strpljenja, i pokazivati puno ljubavi.

Oprostite na dužini i zbrčkanosti, nadam se da će bar netko razumjeti što pišem

[Jurana]

Razumjela sam te ja, trampolina
I još si me podsjetila: nedavno radim ja nešto sa starijim sinom, potpuno sam mu posvećena. I onda on odjednom nervozan, pravi probleme, cendra. Ja ga pitam što mu je sad, do prije 5 minuta smo se odlično slagali. I doslovno ga pitam: Jesi li žedan, gladan, piški li ti se? Oo malo zastane i kaže: Žedan sam i piški mi se. I ode sve to obaviti i opet je sve u redu. A ima 7 i po godina.

Jedino mi je u tvom postu čudno: ako ne uživaš u npr. škakljanju neću te prestati škakljati nego ću te naučiti da uživaš u tome.
Mene ne bi uspjela naučiti, vjeruj mi

[trampolina]

Sad moram nizati
Jurana, nisam dobro objasnila, znaš one bebeće igrice kad se mama kleberi, a beba puca od smijeha ("nema mame-evo je")? Nisam mislila samo na škakljanje nego na sve te neke igre koje su drage većini beba do godine dana.

E. je imao kao reakciju plač ili ignoriranje, i onda sam ja prestajala s tim. Sad bi to malo drugačije odradila.