Zahtjevna djeca

[Nia_Zg]

Meni se čini da ta darovitost zapravo dolazi od činjenice da nas roditelje ovakve djece zapravo slikovnice, puzzle i slične inteligentije igrice spašavaju da bar par minuta odmorimo od jurcanja okolo Dječicu time dosta rano zainteresiramo za slikice, pojmove i ostalo što vide u slikovnicama i ona vjerojatno nešto brže i lakše nauče riječi i pojmove od druge djece s kojom se roditelji ne trebaju baviti tako puno. Jer, činjenica je da djeca koja se duže zaigraju sama, roditelji ostave da se igraju i po pola sata sama ili im upale crtiće i niti ne znaju za njih duuugo dugo. Kod nas ako je mir i tišina onda znam da nešto ne valja, da malecka ima neku zabavu, npr. izvadi sve maramice za guzu iz kutije, ili se macka kremicom ili odrola cijelu rolu WC papira na pod...
Kod nas crtići ne pale niti pod razno. Eventualno što nam prolazi su neke emisije na National geographic o životinjama, to joj je zanimljivo kad joj pokazujemo razne životinje. Ali mi i u parku i u šetnjama uvijek iskoristimo priliku da joj pokažemo puža, mrava, kukca, pčelu, ptice (vrabac, kos, golub, vrana), domaće životinje (guska, patka, koka, pijetao, maca, pas) i sve ostalo što se može putem vidjeti da joj malo skrenemo pažnju od trčanja okolo.

A kad smo već kod bavljenja s djecom, mali off topic, baš mi je pao na pamet događaj iz parkića gdje sam bila sa frendicom i njenom malom. Naše curice su trčale svaka na svoju stranu, vozile mala kolica, igrale se s lopaticama, kanticama i grabljicama, ljuljale se, vrtile ili išle na tobogan, a mi naravno trčale/hodale svaka za svojom, valjda smo uspjele 10 minuta ukupno pobrbljati u tih sat i pol vremena. I kad smo bile blizu klupe gdje su nam bile stvari, a cure su taman tu nešto grickale i pile vodu, a na rub klupe je sjela neka žena i brbljala na mobitel. Prvo uopće ne volim mobitele i pričanje u parku, ali ok, ignoriram. I dolazi nakon nekog vremena neki dečkić cca 4-5 godina na onom autiću na baterije i zove ženu do nas, mama, mama, vidi ovo mi se potrgalo i pokazuje na sjedalo da nije učvršćeno. I govori joj to valjda 6 puta, žena ga ignorira i priča na telefon kao da nitko ništa nije rekao. Meni je već bilo bed kako malog ignorira i krećem da ću mu to složiti, a ona se udostoji da mi kaže "Hvala gospođo ne treba" i ona mu to kao slaže, ali i dalje brblja na mobitel. Mali je već bio otišao negdje na sprave da se igra. I žena je doslovno brbljala pola sata ma mobitel. I kasnije to ispričam frendici kad smo otišle iz tog parkića jer je već postala gužva i veli ona da joj je ista stvar strašno smetala, te da joj je žena kad je prekinula razgovor počela pričati nešto o tome kako mali ne ide u vrtić, jer su se tete žalile da je jako hiperaktivan, da ništa ne sluša i sve nešto u tom stilu i da ga sad ona (kao) mora čuvati.
I onda sam još više poludjela i velim frendici da mi uopće nije ni čudno da je mali hiperaktivan i takav kakav je, jer ga maa ignorira što sam vidjela na vlastite oči. Da se ona ne udostoji djetetu barem reći, molim te malo pričekaj telefoniram, ili evo sad ću, pričekaj još malo ili bilo što drugo. Dijete je apsolutno bilo na "ignore" u doslovnom smislu riječi, kao da ga nije bilo