zar uopće postoji nezahtjevno dijete???
 |
|||
|
|
|||
zar uopće postoji nezahtjevno dijete???
Mi smo jučer bili na krštenju, Jana još uvijek kašlje i šmrče i nije potpuno zdrava i to je bio show. Crkvica u našem selu je jako mala možda 5*10m2 i bilo ju je svugdje, na klupi, ispod klupe, gore, dole i tako 100 puta, puzala je po cijeloj crkvi, vozila svoj autić igračku, bacala lopticu tenisku, vikala bebaaaa, bebaaaa i mamaaaaa, mamaaaa, pa sam je par puta izvela van da gledamo mrave, pa opet unutra i preživjeli smo ( ja sam bila potpuno mokra a MM kad je uzme viče mamaaaa). Poslije krštenja smo išli za zagreb i putovali 3 sata i sve to nije bilo dovoljno da se izmori nego je zaspala tek u 23,30.
Ne opterećujem se puno time ali me nekada zasmeta što dosta ljudi smatra kako imam 'zločesto' dijete i da joj previše dopuštam, a meni je normalno ako hoće puzati po cesti da je ja pustim da puže tj. trudim se da je što manje ograničavam.
Inače u toj crkvi je jedna 'zločesta' časna koja uvijek tjera djecu van ako su imalo nemirni ili slučajno nešto progovore tako da mislim da su joj jučer narasli rogovi od moje Jane i uvijek sam prije govorila da ja neću sa svojim djetetom izlaziti iz crkve ako bude malo nemirno jer onda u crkvu neću sljedećih 10g.
I meni je tako bilo (uvjek sam u tome uživala, od dijela dok je bila vježbač, poticala, razvijala, radile..sto knjiga obradile) mislim, još uvijek jest,spring prvotno napisa
ali dolaskom drugog djeteta ne stignem i nemam snage toliko se fokusirati na nju koliko bi ona trebala i htjela.
A mislim da je i kod većine tako.
MM radi po cijele dane, a i njegov način igre i zabave razlikuje se od njezinih želja pa svo jezično odrađivanje ovisi i ostaje na meni.
A treba me i drugo dijete i za njega trebam snage...tako da mi njena zahtjevnost nije lak zadatak, odrađujem ga, ali ne više sa toliko volje i želje kao nekada.
Trebam neki punjač za baterije, evo danas se na neki način punim za cijeli tjedan, uskočila baka da si neke stvari odradim...tako da...trudimo se
A za pitanje da li ima nezahtjevne dijece, o da ima ih, moje drugo dijete je mali šećer s kojim se sve možeš dogovoriti, koji se zaigra i uživa
irajući se sam, spava ko 'beba', u svakom slučaju opuštajuće u usporedbi sa mojim šećernim tornadom
Da su mi djeca kao moje drugo dijete, sigurna sam da ne bih razumjela o čemu pričaju ovi ljudi o kakvoj zahtjevnoj dijeci?
toliko istinito! koliko god naporni i zahtjevni bili, ta činjenica - moje dijete, moje posebno!!, me svaki put čini uuužaaasno sreeetnomAli je divna, krasna, pametna, posebna i hvala bogu moja!
i da se nadovežem..nedavno se dragi vratio s puta - igrom slučaja vozio se u autu sa frendom, njegovom ženom i njihovom 2.mj. bebom...kad se vratio, samo mi je reko: pa to dijete ni ne plače...i onda smo se prisjetili zajedno naše vragolanke na putu..ufff
Posljednje uređivanje od kudri : 02.05.2011. at 16:20
Možda se tema trebala zvati izrazito zahtjevna djeca. Da nemam tako zahtjevno dijete vjerojatno bih se i ja pitala o čemu ove pričaju pa svako je dijete zahtjevno ali kad se nađem s prijateljicama i vidim njihovu djecu tek onda shvatim koliko je moja zahtjevna. Doduše i te moje prijateljice smatraju da imaju zahtjevnu djecu dok se ne nađu u društvu s nama, onda im bude lakše.
Apsolutno da. Imam nećakinju nekoliko mjeseci mlađu od moga sina. To je dijete potpuno nezahtjevno;mirno,pametno,suradljivo. Mislim da bi mi bilo lakše imati blizance takvog karaktera nego jedno ovako izrazito zahtjevno kao što kaže pokretačica topica.
Inače i Searsi pišu ponešto o ovoj temi(njihovo treće dijete je imalo ovaj sindrom) kao i dr. Karp koji kaže da se roditelji ovakve djece troše 2-3 puta više nego u uobičajenim okolnostima i još neke komentare koje mi je prije jedno 1,5 g bilo jako utješno za pročitati.
Joj da, knjige od Searsa su mi nadahnuće
Nego, moram priznati da i ja imam dojam da ide lakše otkad malecka može pričati. Jer kad ima bilo kakvu frustraciju ili bilo što drugo, jednostavno čučnem i pitam ju što ne valja, da ćemo to zajedno riješiti. I onda mi kaže da npr. ne može navući čarapice i to zajedno napravimo, ili joj pokažem kako da nešto napravi i onda veselo kaže "sad ide"
Nego, jel se i vaši sami obuvaju i oblače i prije 2.godine?
Moj pokušava stavljati kapu, obući duks, obući patike, uspije samo nabiti patiku na vrh prstiju i onda sam sebi plješće i zove nas da mu i mi vičemo bravoJoj da, knjige od Searsa su mi nadahnuće
Nego, moram priznati da i ja imam dojam da ide lakše otkad malecka može pričati. Jer kad ima bilo kakvu frustraciju ili bilo što drugo, jednostavno čučnem i pitam ju što ne valja, da ćemo to zajedno riješiti. I onda mi kaže da npr. ne može navući čarapice i to zajedno napravimo, ili joj pokažem kako da nešto napravi i onda veselo kaže "sad ide"
Nego, jel se i vaši sami obuvaju i oblače i prije 2.godine?
od početka kad ga oblačim, govorim tj. objašnjavam šta radim. Tako da kad mu oblačim npr. majicu on sam već govori RUKA, pa DRUGA, pa redom, čarape, patike, kapa itd....
Ne zna se obući, al se zna skinuti, pogootovo ako su u pitanju patike, čarape, kapa ili duks
Meni je sad najveca briga kako ce mi on u jaslice...
Kako ce tete s njim na kraj? Vjerujem da su one navikle na sve i svasta, pa tako i na nespavace... A tko zna, mozda bas tamo bude spavao kad vec kuci nece.
Nama je presvlacenje pelena horor, cim ga polegnem na ledja iskoprca se za pola sekunde... A ako ga sprijecim u tome i zadrzim ga na mjestu onda je to skrika. Ponekad pomislim da nema mozda kakvu ozljedu kraljeznice pa tako place kad ga legnem
I naravno, decko nece da doji normalno, ni lezecki ni u krilu... On hoce "s nogu".
Ovo kao da sam ja pisala. dođe mi muka kad trebamo presvući pelene, čim je počnem spuštati u vodoravan položaj-histerija.Meni je sad najveca briga kako ce mi on u jaslice...
Kako ce tete s njim na kraj? Vjerujem da su one navikle na sve i svasta, pa tako i na nespavace... A tko zna, mozda bas tamo bude spavao kad vec kuci nece.
Nama je presvlacenje pelena horor, cim ga polegnem na ledja iskoprca se za pola sekunde... A ako ga sprijecim u tome i zadrzim ga na mjestu onda je to skrika. Ponekad pomislim da nema mozda kakvu ozljedu kraljeznice pa tako place kad ga legnem
I naravno, decko nece da doji normalno, ni lezecki ni u krilu... On hoce "s nogu".
još jedna zajednička muka, nevjerovatnom brzinom se okrene i počne bježat, to je takvo izvijanje i otimanje, strašno!
Ja sam prematala dok je stajala, drugačije nije dolazilo u obzir
Isto ovako.
Ovo je savršena tema...sad mi je uhuhu lakše da nisam jedina s ovakvim djetetom
Što se tiče čuvanja - kod bake je bila dobra, sad je u jaslicama i tete su oduševljene, ali doma si zato da oduška i mali je vražičak, nije mirna doslovno ni sekunde.
Što se tiče oblačenja, lani se s 18 mjeseci skidala do gola cijelo ljeto...nismo ju mogli prisiliti da bude obučena bez velike svađe. Ubrzo se počela sama oblačit...Potpisujem Niu_Zg što se tiče oblačenja, jako se ljuti kad nešto ne ide pa joj ja svaki put ponovim da me mora zvati da joj pomognem i onda sva vesela juri dalje. Uglavnom sad se zna obući potpuno sama od glave do pete, gaće, potkošulju, majicu, čarape ili štrampe, hlače si sama zakopča, jaknu si sama zakopča - dok ovom 7.-godišnjaku još ja moram zakopčati jaknu jer je to jako teško...
A da, super mi je ta želja za samostalnošću - da sama sve napravi. Primjerice otkad je prohodala sama ide uz/niz stepenice u zgradi u kojoj gdje živimo na 3.katu, ne da nam da ju nosimo, neće čak dati ruku, nego se drži uz ogradu stepeništa. Uglavnom, uvijek sve sama želi napraviti i kaže "Nana sama", tu riječ "sama" je naučila valjda kao jednu od niza prvih riječi sa godinu i pol. Ali najfascinantnije mi je da dijete od 2 godine može baratati s pojmovima - suprotnostima koje joj zapravo nismo nikad objašnjavali, a koje savršeno razumije: toplo-zima, gore-dolje, tu-tamo, malo-puno, dan-noć, unutra-vani.
Što se tiče presvlačenja, indentično je bilo i nama, dok nisam skužila da mora imati neku zanimaciju u rukama i da onda presvlačenje prođe jako brzo
Potpis na sve vas
vidim mnogima se ponavlja isti fenomen...već u rodilištu su bili posebni
Ovo se i ja pitam svaki put kad vidim sličnu temu, a često se otvaraju. Ali, percepcija zahtjevnosti je samo do roditelja.
tako je i moj isto uvijek prvi dolazio, isto tete nisu mogle vladat s njime...
ja ne mogu reći da je moj zahtjevna beba, jer u koji god položaj da ga postavim voli.. voli spavat svagdje, a preko noći spava 6-7 sati..
jedino smo imali 7 dana pakla prošli tjedan kada je bio nervozan svake večeri i nikako ga nisi mogao smiriti... ipak ima 50 dana pa ne može biti još "zahtjevan"... al ako je na mamu, onda će mi biti veselo...
Ogroman potpis potpuno isto kao i kod mene. Meni je fascinantno bilo da me već 2. dan nakon poroda gledala širom otvorenih očiju cijeli dan i nije prestala.vidim mnogima se ponavlja isti fenomen...već u rodilištu su bili posebni
Beti3 ok slažem se da roditelji različito gledaju na to, nekome je zahtjevno nešto što nekome nije međutim opet ima djece koja se jednostavno izdvajaju daleko iznad toga.
Meni je prijateljica koja je rodila 6mj prije mene rekla da bi ona dobila slom živaca da je njeno dijete bilo takvo, Jana je tada imala od 4-6mj i prijateljica je bila 2mj na moru gdje mi živimo i viđale smo se svakodnevno.
Ja tek sada polako hvatam zrak u smislu da mogu (tj još nisam) otići s prijateljicama na kavu bez Jane, a Jana ima 1g i 20 dana što znači da nismo bile odvojene pola sata.
Nekako se dogodilo da je mnogo mojih prijateljica, poznanica rodilo u razmaku od par mjesec, pravi baby boom je nastao i sve su išle na kavu već nakon 2mj jer bi djeca kući zadovoljno spavala. Ja to nisam mogla.
Uopće ne znam kako sam preživjela prvih 6mj, Jana nije spavala po danu niti malo, jako je puno plakala tako da mi je 24 sata bila na rukama, a po noći se i danas budi 6 puta a prije je to bilo i više, kolica smo mogli zaboraviti, a marama je djelovala na pola sata.
Pored svega toga ja sam bila anemična, na granici za transfuziju krvi. Jedna prijateljica mi je nedavno rekla da kad me tih dana vidjela da se pobojala za moje zdravlje jer sam izgledala kao smrt na dopustu. U prvih 7 dana nakon poroda izgubila sam još 5kg a spavala 2-3 sata dnevno. Tako je ostalo i dan danas, osim što mi je krvna slika bolja
Baš sam vam se ovih dana htjela požaliti kako mi kičma otpada jer imamo show kod svakog presvlačenja. Kod moje mame smo u posjeti a ovdje ju presvlačim na krevetu i toliko plače, baca se, trga, bježi i urla da je mene strah svakog presvlačenja i stvarno mi kičma otpada. I opet se hoće jako puno nositi na rukama, to je zadnjih 10-tak dana baš jako izraženo.
I opet se hoće jako puno nositi na rukama, to je zadnjih 10-tak dana baš jako izraženo.
A muža ne doživljava? Ipak nije više tako malecna da je mama jaaaaaaaako nužna u svakom trenutku. Ili ?
Trenutno smo u posjetu baki 300km daleko od MM-a a baka nam nije baš najboljeg zdravstvenog stanja da ju nosa, ali pomogne koliko god može. Inače da ne bih bila krivo shvaćena ili da se nešto krivo ne protumaći MM je tata da bolji ne može biti i apsolutno ravnopravno sudjeluje u svemu kad dođe s posla i zato sam gore rekla da ne znam kako bih da sam sama ali opet što je i razumljivo u ovoj dobi više traži mene. Ona uspije nas oboje iscrpiti u 24 sata a na žalost nemamo pomoć baka iz raznih razloga.
Definitivno nisu sva djeca ista. I ponekad jedan isti roditelj za jedno svoje dijete kaze da nije zahtjevno, a da je drugo prezahtjevno. Percepcija je ista, a djecji zahtjevi razliciti
L ima 21 mjesec i dnevno 1000 puta kaze Ovo je (pokaze na nesto) sta je ovo.
Ustane iz zavezane hranilice i kaze :"Ja sam tu"(kako se izvuče nemam pojima jer je bas svezem)...ostalo i nemogu pisati UMORNAAA SAM
Evo da i ja potvrdim da ima nezahtjevne djece i jako zahtjevne. Od nas tri prijateljice jedna ima jako nezahtjevnu curicu koja će vjerojatno takva i dalje biti, jer mi frendica kaže da su i ona sama i njena sestra bile takve kao male. Moj mali je negdje na sredini, dogodi mu se loš dan, ali inače je OK. Od treće prijateljice mala je stvarno toliko zahtjevna da ona već misli kako su loši roditelji. Ja mislim da nisu i da se trude najbolje što znaju. Mala je jednostavno takva karakterom (i majka joj je zapravo takva, ali ne želi to priznati
naravno da je dosta stvar percepcije roditelja, ali ipak ima i objektivnih 'pokazatelja'. moja prijateljica koja ima dijete staro kao i moj mali je rekla da bi ona svoje dijete, da se ponaša kao moje, stalno vodila na hitnu jer bi mislila da je bolestan. to je bilo u dobi do nekih 8 mjeseci kad je stvarno bio...uf. sad kad ide u vrtić opet vidim da je poseban, a i tete mi to potvrđuju. priča neki dan teta na roditeljskom kako eto kod njih vlada super red, kako svi idu spavati bez pogovora, sami hodaju do svog krevetića...i sad ja skroz zbunjena. mislim znam ja da se djeca prilagođavaju grupi, ali Kosta je ipak specijalac. ugl, pitam ja nju: I Kosta? Tu se ona nasmije i kaže: ne, kosta ne. on po svom. ili se pravi da me ne čuje ili se odjednom silno mora igrati s autićima. malo kasnije priča kako svi peru ruke i umivaju se bez problema. ja opet u upitnicima, a ona kroz smijeh objašnjava - sve što pričam ne odnosi se na Kostu. On je uvijek poseban
anamix ovo za hitnu...tako je meni prijateljica rekla ako ti i sa 6-7 mj bude takva vodi je doktoru
Taman kad sam se gore pohvalila kako sam se naučila sa svojom malenom i kako nam je sada super, ja sam luda
Od kad smo otišli 3 dana na more vratila se nemoguća. Ujutro više ne želi čekati dok joj napravim bocu već čim vidi da ja odem u kuhinju vrišti. Preko dana ako nešto nije po njezinome vrišti i baca se. Najgore što se baca na sve moguće kutove, a ako je držim dok ne prestane vrištat tad je još gore. Danas je zaradila ogromnu čvrgu na glavi prilikom takvog ispada jer je pogodila čošak štoka. Sva je nekako svojeglava i tvrdoglava. Ništa joj se nemože dokazat i objasnit. Povrće uopće ne želi jesti, samo meso. Neznam da li sam se na pravu temu obratila ali ako ikako možete pomoć molim vas. Neznam šta da radim i kako da se više postavim. Ko da to više nije isto dijete
Nikolina S ako kažeš da je ovo unazad par dana tj kako ste se vratili s mora vjerujem da je neka faza koja će proći samo je pitanje koliko će trajati i kad će završiti. Ovo što si opisala je moja svakodnevica tako da te u potpunosti razumijem. Oni ovakvim ponašanjem istražuju sebe i ispituju i svoje i naše granice. Nemam neki pametan savjet, a i mislim da je teško sad ovako maloj djeci kao što su naša nešto puno objašnjavati ili provoditi neka pravila. Ja njezine ispade za sada ignoriram i pravim se kao da se nije ništa dogodilo tj ja je npr presvlačim ona urla i baca se, ja je pokušavam nasmijavati ili usmjeriti pažnju na nešto drugo. Nekada uspije, uglavnom ne ali bolje od toga trenutno ne znam i biram svoje bitke tj branim baš ono s čime bi se stvarno mogla ozlijediti i što je opasno, jer nju zanima sve, apsolutno sve od šarafića na ladici do veš mašine, radijatora i rupice na parketu i sve mora detaljno proučiti i ne dopuštam jedino opasne stvari. Neki dan je s bakom vadila veš iz mašine i slagala ga na hrpicu, zatim je samnom usisavala ali je prvo 10 minuta proučavala usisavač a navečer je sjedila u sudoperu i prebacivala suđe jer je 10 minuta pokazivala na suđe koje se suši i plakala i onda sam rekla ma znaš šta eto sjedni u sudoper i proučavaj. Kad postane stvarno jaaaako nervozna i nemoguća i kad je s ničim ne mogu zabaviti spremim je i van u šetnju pa makar nam to bio već peti put.
Uglavnom moj savjet je dan po dan.
Hvala ti ali ono šta mene užasno brine je njezino samoozljeđivanje. Pokušala sam na taktiku ignoriranja pa eto završilo s čvrgom na glavi. Sveki mi isto rekla da je ignoriram i prestat će no kako reagirat kad se previše bojim. Ona toliko grozno se baca i vrišti i bira glavom da se udari baš gdje je najopasnije, kvaka na ladici, rub stolića, štok od vrata i sl. Kod slabije varijante se samo rukama lupa po glavi i čupa kosu
Uh nije ti lako. Ma nisam mislila ignoriranje da ju potpuno ignoriraš već više u smislu da se od toga ne radi velika stvar i drama.Hvala ti ali ono šta mene užasno brine je njezino samoozljeđivanje. Pokušala sam na taktiku ignoriranja pa eto završilo s čvrgom na glavi. Sveki mi isto rekla da je ignoriram i prestat će no kako reagirat kad se previše bojim. Ona toliko grozno se baca i vrišti i bira glavom da se udari baš gdje je najopasnije, kvaka na ladici, rub stolića, štok od vrata i sl. Kod slabije varijante se samo rukama lupa po glavi i čupa kosu
Moja je jedno vrijeme dok sam joj presvlačila pelene ( a to mrzi iz dna duše) samu sebe štipala i čupala kožu s trbuha, sve bi joj bilo crveno ali eto prestala je, nadam se da neće više.
Hm, i ona da su sva djeca zahtjevna. Jesu, ali neka su puno, puno više zahtjevna.
Ne znam Nikolina nadam se da će ti netko dati kakav pametniji savjet jer ga ja ne znam i sa svojom J idem iz dana u dan ali da je lako, nije.
Daj pročitaj na portalu mislim da imaš tekst o tantrumima pa ti možda pomogne jer mi ovo liči na klasične tantrume.
Evo pa možda pomogne http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=156&Show=1981 a i ovo je super tekst http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...=155&Show=2557
Posljednje uređivanje od mitovski : 10.05.2011. at 23:48
Čuj, ne znam da li će se ovdje raditi baš o istoj stvari, ali evo ti našeg iskustva sa starijim sinom... Negdje u dobi od 2 godine taj je lupao glavom o pod (kulir u kuhinji) tako da je znao imati čvoruge na glavi... Ja sam ga vječito "spašavala" i obraćala pažnju kad bi to radio, tako da je dijete valjda zaključilo kako je to baš dobar način da me privuče k sebi. Nije prestao mjesecima dok smo pazili da to ne radi. Prestao je kad sam napokon digla ruke (i to slučajno, valjda nisam stigla spasiti ga taj put, ne sjećam se više) i nisam dojurila kad je to radio. Udesio se, zaboljelo ga je očito, mama nije došla pa je prestao. Nije to bilo preko noći, ali se prorijedilo i s vremenom prestalo, kad je ON zaključio da mu takvo ponašanje ne može pribaviti mamu (ili tatu) i kad mu je neugoda bila gora od svrhe... Istovremeno, u istoj fazi bacio nam se na pod u trgovini, a mi smo otišli van i ostavili ga. Prekinuo je i dojurio za nama. Nije se ponovilo...Hvala ti ali ono šta mene užasno brine je njezino samoozljeđivanje. Pokušala sam na taktiku ignoriranja pa eto završilo s čvrgom na glavi. Sveki mi isto rekla da je ignoriram i prestat će no kako reagirat kad se previše bojim. Ona toliko grozno se baca i vrišti i bira glavom da se udari baš gdje je najopasnije, kvaka na ladici, rub stolića, štok od vrata i sl. Kod slabije varijante se samo rukama lupa po glavi i čupa kosu
Zapravo, teško mi je danas uobličiti što mi je onda prolazilo kroz glavu... Dijete te dobi često ne bira sredstva da privuče našu pažnju, a ako u tome uspije, ponavljat će priču bez obzira kako opasna i neugodna bila. Treba naći pravi omjer posvećivanja pažnje i "zdravog zanemarivanja" kako je to netko pametno nazvao u topicu o tantrumima.
Moja djeca danas nisu nešto posebno zahtjevna, ali bilo je faza.... oslobodibog.... Mislim da tako nešto može izjaviti većina roditelja. Sretno svima koji su trenutno u tom napornom loncu. Utješna stvar - takvo ponašanje se ipak preraste...
Hvala vam puno na pomoći, nadam se da ću uspjeti. Jedva čekam proći tu fazu...
moj se počeo bacati po podu, ali to radi tako smiješno da se jedva suzdržim da ostanem ozbiljna. mala mudrica je skužio da boli pa se prvo sjedne, onda se podboči s laktom pa se legne polako na pod. na leđa. i onda počne urlati kao da mu netko čupa bubrege na živo
a nema ni 17 mjeseci. što li me tek čeka?
btw. pitanje za sve mame zahtjevnih mišova? koliko mare za tatu? moj je totalno prištekan na mene. do te mjere da mi nekad dođe da se bacim kroz prozor. samo ja ga mogu uspavati, samo ja ga smijem nositi. stalno naravno. samo se sa mnom igra. kad sam ja doma tatu uopće ne šljivi...do kada tako
Slažem se.
U mojoj omiljenoj knjizi o odgoju sam pročitala, da ukoliko se roditelj osjeća izmaltretirano
da onda nešto nije u redu u njegovom i djetetovu odnosu (naravno ako je riječ o zdravoj djeci).
Jer dijete koje je naučilo da se zadovoljavaju samo njegove potrebe na putu je da uopće ne razvije empatiju.
I ja se sa time u potpunosti slažem, jer vidim na svome primjeru da se moje dijete
u vrtiću ponaša besprijekorno (imali su neku igru-analizu ponašanja u grupi i ispalo je da se
moje djete ponaša najprihvatljivije i prema djeci i prema odgajateljima, čak je i nagradicu dobilo)
a doma ima sve odlike hiperaktivca i djeteta s poremećajem pažnje...
Moj ima 3,3 godine i situacija je gotovo identična tvojoj.Ne vidim neke bitnije promjene.Do sada je s tatom sam izdržao maximalno 1,5 h (ja sam otišla nešto obaviti).Igra se isključivo sa mnom, a u igri sa mm-om nakon 15-ak minuta već počinje rat.Uff,btw. pitanje za sve mame zahtjevnih mišova? koliko mare za tatu? moj je totalno prištekan na mene. do te mjere da mi nekad dođe da se bacim kroz prozor. samo ja ga mogu uspavati, samo ja ga smijem nositi. stalno naravno. samo se sa mnom igra. kad sam ja doma tatu uopće ne šljivi...do kada tako
anamix
a ovo za ovisnost o mami isto je i kod mene, voli tatu i veseli mu se jako i tata se s njom isto igra i ludira što ona obožava aliiii ne baš dugo, znači 15-20 min tate i onda hoću opet mami. ona valjda 100 puta dnevno zove mama ali ne znam meni je to i normalno u ovoj dobi.
I moj stariji je tako bio (mlađi od prvog dana puno manje), sve dok tata nije otišao na službeni put i nije ga bilo tjedan dana. Veći je tada imao dvije godine, a manji malo manje od godine dana... Kad se tata vratio, bio je dosta dugo glavna faca...moj se počeo bacati po podu, ali to radi tako smiješno da se jedva suzdržim da ostanem ozbiljna. mala mudrica je skužio da boli pa se prvo sjedne, onda se podboči s laktom pa se legne polako na pod. na leđa. i onda počne urlati kao da mu netko čupa bubrege na živo
a nema ni 17 mjeseci. što li me tek čeka?
btw. pitanje za sve mame zahtjevnih mišova? koliko mare za tatu? moj je totalno prištekan na mene. do te mjere da mi nekad dođe da se bacim kroz prozor. samo ja ga mogu uspavati, samo ja ga smijem nositi. stalno naravno. samo se sa mnom igra. kad sam ja doma tatu uopće ne šljivi...do kada tako
Inače, kasnije to pomalo popušta i negdje oko treće godine dijete se "odlijepi" od mame i krene graditi odnose s drugim ljudima. Rade to oni i prije, ali "iz maminog krila" a kasnije se nekako osokole i krenu sami...
Moji su silom prilika bili upisani u jaslice u dobi kad je mali imao 13 mjeseci a veliki 28 mjeseci. Mali se odmah priviknuo i obožavao jaslice, a veliki... brrr... taj je imao duuugačku i tešku adaptaciju, a doma se ponovno lijepio za mene kao čičak, iako je tog ljeta taman fino prestao.
Teško je tu dati neku procjenu... Od treće godine na dalje djeca se znaju igrati s drugom djecom (srećom, imam dvoje, pa su imali društvo iako je bilo naporno dok konačno nisu sazreli za zajedničku igru) i bude lakše... Odjednom samo shvatiš da nema više lijepljenja, cirkusiranja i gnjavaže i pitaš se kad je to uopće prestalo... Ja nikad nisam uspjela osvijestiti taj trenutak, samo sam odahnula kad mi je iz repa u glavu došlo da je puuuno lakše.
Eh,sad, i kasnije je bilo sporadičnih cirkusa i bude ih i danas, ali sve to ide u rok službe. Davno sam shvatila da je djeci nužno "malo zdravog zanemarivanja" tj. ONI moraju shvatiti da ne moraju biti uvijek nužno na prvom mjestu u svakom trenutku, a to mi je spasilo glavu puno puta... i dan danas.
Jesam li ja na ovoj ili na nekoj drugoj temi napisala, da onaj koji misli da su sva djeca zahtjevna, nikad nije imao zahtjevno dijete?! :D
Prvo je uvijek nešto zahtijevalo, šta je ovo, daj mi ono, neću ovo, kako ovo, i tako unedogled. Fizički je bila dosta smirena djevojčica. Sin je od 1. godine pentrao se po svemu i svačemu, lupao glavom od pod, bacao se u trgovinama na tlo, trčao, trčao, trčao i bježao.Do njegove 7.(koja vam je ovo utjeha
Al eto, ja opet uživam, iako zaista zna biti naporno.
I mi smo u ovom klubu, a dugo vremena sam se tješila da su takvi svi dvogodišnjaci (sada dvoipolgodišnjaci) međutim nisu, a sreća da sam to otkrila kasnije
Zahtjevna je jako, živahna, jako živahna, s njom jednostavno sve ide komplicirano, jednostavno niti jednu radnju ne mogu napraviti onako da to izgleda jednostavno.
Sve nešto posebno, kompliciranije i nikad nema mira, nije divlja, jednostavno je stalno u pogonu.
Doduše, spava predivno, nikad ne plače, nema tantruma, prilagodljiva, ALI...svaki atom snage u meni je iscrpila i nemam pojma na dane kako dalje.
Jezik ne uvlači u usta cijeli dan, stalno, ali stalno nešto pita i govori i ja što inače puno pričam po prirodi sam jako umorna.
Zabava glavna sam joj ja, što radim i ona će, kad čujem "mogu ja" naježim se, ha ha ha ha....pustim joj nešto, ali sve ne mogu, jer toliko sati u danu nema, a ni mog vremena.
Jako je pametna, zaista šiša vršnjake po tom pitanju, njeno verbalno pričanje, mimika i općenito gestikulacija daleko premašuje vršnjake.
Kućna prijateljica - pedagogica je rekla da izdržim, da ću jednog dana imati ono što se zove savršeno dijete. Odmah sam pitala kojeg to dana....ha ha ha
Ne znam, ponekad mi se čini da su neke stvari u kući trebale biti davno rjiešene, ali ne, ponavlja i ponavlja iste ludosti.
Na dane zaista ispalim pa vičem, ali vičem jer smo stalno same, nemam pomoći od nikog i na dane je toliko teško da ne vidim uopće izlaza...
Svađa se sa mnom kao velika i fascinantno je kako jasno izražava svoje želje, negodovanje i sl.
I nedaj Bože da izađemo vani bez njene torbe, jao...
Inače, predivna cura, ne smijem kazati da bi voljela da je druga cura samo pola nje, jer se bojim da ću u ludaru sama s njima, ali zaista je predivna.
Njena vrlina koju najviše volim - prilagodljivost. Fascinira me svakim danom sve više.
Potpis na ovo!
Iako mislim da izraz "zahtjevno" nije opis jednog obrasca ponašanja djeteta, mislim da se pod to može podvući više toga, bar ja tako radim.
Moja nije zahtjevna u smislu upornosti, plača, ljutnje, vezanja samo za mene ili neku drugu osobu, ali je zahtjevna ili ti ga da se ispravim zahtjevnija od vršnjaka.
Možda je to samo jedna crta veće radoznalosti, ali najlakše mi je reći da je zahtjevna, taj opis mi je nekako najbliži onom što jest da je opišem.
Pepita, posve razumijem. Imala sam to. SAd je bolje. PUno bolje. Ali u toj dobi sam bila već malo poludjela.
Najgore je kad ne kužiš što se zbiva, a okolina te ne razumije, dapače ismijava.
Npr. moja sveki je stalno govorila - pa kako ne stigneš, pa sad suđericu, pa sad veš, pa ručak...
Sad su klinci s njom deset dana na moru. Žena me je nazvala i rekla - sad te razumijem. Stvarno se ne stigne, oni su tako živahni, i puni života, i pitanja, budem tako iscrpljena da spavam poslijepodne s njima - što nisam cijeli život. A ona je fakat kao žena-stijena i žena-zmaj, i isto je bila majka, i isto se trudila, i imala pametno dijete. Kad nju spigaju (u kombinaciji) - onda znam koliko je sati. S time da je sin sada mila majka, on se ponaša kao sredovječni inžinjer - cijele dane crta i računa, i čita - s hobijem športske rekreacije. S dvije i pol godine - to je bilo kao da krotiš lava, mladog, u naponu snage.
Čak i kad su poslušni (a moj je bio oduvijek) čovjeka iscrpi upravo to - stalna pitanja, razgovori, emotivna energija, mentalna energija. Kao da si cijeli dan na nekom burnom simpoziju, za govornicom, štojaznam. I nema mozga na paši, u leru. Puno puta se nađeš da odgovaraš na pitanja, da nešto briješ jer ti se mozak zavrtio nakon stotog pitanja, vizije, ideje, i znaš da si rekla da nećeš više pričati, a pričaš. Kao bujica. Ti postaviš neku svoju osobnu branu, dođe voda i odnese. I tako cijele dane... Uff...
Ali istina je. Takva djeca rastu u nešto čisto predivno. Sa svojim sinom bih mogla na kraj svijeta, sve ga zanima, o svemu već pomalo zna, pravi užitak pričati s njim, em upija, em sluša, em odgovara, em duhovit, em zabavan, em uvrnut, ma divno. Ne radi ništa glupo, ne zanimaju ga gluposti, hoće samo učiti, raditi, doprinijeti... u nekim mini stvarima se mogu na njega osloniti, a iznenadi nas kakve korisne stvari napravi za obitelj, sam od sebe.
Valjda to priroda tako napravi. Da je ostao onakav lavić ja mislim da bismo mi krepali na cesti i ostao bi sam. A sad nadoknađuje, krpa strgane starce
Ma eto to Ifigenija, jednostavno ona je dobra, predivna, poslušna, prilagodljiva, ma rekao bi čovjek anđeo, ali s druge strane iscrpi za poludit, ne znam to opisat. Dugo tražim opis svog djeteta. Ona je stalno nasmijana i vesela, prilagodljiva na sve, popusti, nikad tantruma, nikad plača i ljutnje, ali je s njom jednostavno teško proći dan. Stalno i stalno oko nje posla, kad čovjek sjedne pet minuta da odmori ona je tu već nakon prve minute. Po kući NIŠTA ne mogu napraviti dok je budna, sve je zanima i sve će ona, ali problem je što ne mogu sve popratiti i ponekad nemam vremena.
I dobro si opisala, postaviš neku branu, ali jednostavno dijete nije "zločesto" i ne traži ništa što ne treba pa popustim.
Petlja mi se jezik i kronično sam promukla.
Ma daj molim te piši mi još malo, da pokušam pronaći neku vrstu naziva za nju
To zu Duracell djeca - baterije im traju 7 puta duze/vise/jace neg obicne
Ma eto to Ifigenija, jednostavno ona je dobra, predivna, poslušna, prilagodljiva, ma rekao bi čovjek anđeo, ali s druge strane iscrpi za poludit, ne znam to opisat. Dugo tražim opis svog djeteta. Ona je stalno nasmijana i vesela, prilagodljiva na sve, popusti, nikad tantruma, nikad plača i ljutnje, ali je s njom jednostavno teško proći dan. Stalno i stalno oko nje posla, kad čovjek sjedne pet minuta da odmori ona je tu već nakon prve minute. Po kući NIŠTA ne mogu napraviti dok je budna, sve je zanima i sve će ona, ali problem je što ne mogu sve popratiti i ponekad nemam vremena.
I dobro si opisala, postaviš neku branu, ali jednostavno dijete nije "zločesto" i ne traži ništa što ne treba pa popustim.
Petlja mi se jezik i kronično sam promukla.
Ma daj molim te piši mi još malo, da pokušam pronaći neku vrstu naziva za nju
Možda ti je bistrićka
Ali i da je i da nije, opet je to jedna jedina Lijepa L... jedna jedinstvena i neponovljiva
ifigenija stvarno si me nasmijala u gornjem postu. I ja imam sina od 5 god. koji kao da je sredovječni (samo ja bi rekla) paleontolog, jako ga zanimaju dinosauri i sve u vezi njih. Sa 3 godine ih je znao kako se zovu čime se hrane i u koje doba su živjeli. I mlađi je živahan, ali on je opet na drugu stranu, stalno nekud trči pa se vere, ispituje i tako. Naravno da bude faza kad sam na rubu, ali sam i jako ponosna na njih. Danas baš ja sretnem jednu ženu , bili smo u šetnji , ovi moji na bicikličima, živahni, ali poslušni i kaže mi ona :"joj kako je tebi teško sa njima oni su tako aktivni." Najbolje od svega ja ju gledam i mislim si pa slušaju me , a šta sad ako zapitkuju i živahni su.
Hellooouuu mame i tate zahtjevne tj. ispravak zahtjevnije djece. Kako ste, kako su djeca, ide li na bolje?
Evo Jana ima 17 mj i puuuuuno je lakše. Ona je i dalje sto na sat, ali više ne traži da ju se stalno nosi i čak se zna nakratko sama zaigrati. Sve ju zanima, apsolutno sve, jako puno priča, razumije skoro sve, jedino ne razumije riječ NE
Ako nešto ne može ili ne smije dobiti jakoooo se naljuti, počne urlati i čak se zna i baciti na pod.
Presvlačenje pelena je i dalje noćna mora, svako presvlačenje je urlanje i bacanje.
Neki dan smo bili u igraonici i naravno nije ju zanimao dio za skroz malu djecu nego onaj za malo veću pa se penjala po penjalicama na koje se penju trogodišnjaci i bilo ju je svugdje, nije stala.
Svakodnevno nas iznenađuje novim riječima i nekim postupcima koje ju nismo uopće niti učili ali ona promatra i upija kao spužva.
U subotu smo bili u berbi grožđa i skupila se cijela obitelj i uža i šira i moram reći da je Jana bila pravi hit, da su se svi čudili kako je živa, kako ne staje niti minute, ali se nisu mogli načuditi tome kako priča, kako zna reči kad ju se pita kako se zove, kako sama oblači cipele, sama jede.
Zahtjevna je i dalje ali je istina kako ste pisale u prijašnjim postovima kako odrastaju tako postaju divna djeca s kojima je svaki trenutak zanimljiv.
Uglavnom, lakše se diše
Mi idemo prema trećoj godini (za dva mjeseca) a moja pametnica sve zahtjevnija i zahtjevnija.
Trenutno imam posla oko nje 24 sata dnevno i već danima smišljam kako ću kad rodim za mjesec dana promijeniti i podojiti drugu curu
Kod nas se ona rečenica pokazala točna "Zahtjevna djeca - jako bistra djeca".
Problem je u tome što ona ne radi ništa što ne treba, samo je jednostavno zahtjevna.
I da, vičem, na dane ne mogu izaći na kraj s tim presingom...
...a na dane gledam prozorsko staklo
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom